Malograđanske topografije | kulturpunkt

Malograđanske topografije

Kako je Zagreb kroz distorziranu novinarsku optiku od austrougarske provincijske željezničke postaje retroaktivno evoluirao u mondeno žarište stila, kulture i dekadencije.

Piše: Ante Jerić
Bilo je to zlatno doba. Najbolji Zagreb svih vremena ako je fokalizator vašeg lažnog sjećanja bonvivan koji misli da iz svog art deco salona čuje zujanje bijelog svijeta. Metropolitanski šarm međuratnog razdoblja kada na balovima nježne riječi izmjenjuju brižno počešljane muške glavice i ženske bubikopf frizurice zbivao se unutar mjehurića od sapunice. Njegova je sudbina poznata. Mjehur agramerske malograđanštine spektakularno se rasprsnuo u osvit najvećeg krvoprolića u povijesti. Uživati u nasladi koju pružaju krokiji o kulturnim dostignućima bolje prošlosti nema smisla bez shvaćanja konteksta u kojem se zbivao. Ne pišem aluziju na postav nove izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt već reakciju na tekst Ovo je najbolji Zagreb svih vremena objavljenom u Jutarnjem listu. On je projekcija slika s izložbe na životno umjesto na umjetničko iskustvo. Fantazmagorija Nade Mirković fiksirana na šest strana o "gotovo zaboravljenoj građanskoj otmjenosti" zanimljiv je literarni slučaj. Radi se o jednom od leševa zakopanih u tlo malograđanske ideologije nad kojima je autopsija već odavno napravljena, ali oni iz još nepoznatog razloga ponovno ustaju. Što raditi sa "zombie novinarstvom"?
 
"Tri četvrtine Hrvata nema vlastitog kreveta, u gotovo svim selima Dalmatinske zagore stanovništvo živi i spava sa stokom u istoj prostoriji, tu neprestano lebdi sablast gladi." Mirković tekst započinje citatom izvađenim iz poznate knjige Rudolfa Bićanića Kako živi narod. On služi kontrastiranju životu u mitteleuropskoj Dembeliji gdje niču čudesna zdanja art decoa, gdje se organiziraju raskošni balovi, gdje se dani broje u vinu i ružama. Problem je u tome što Zagreb nije mogao biti blaženi otok usred oceana bijede. Ako ćemo već skicirati život najvećeg hrvatskog grada u međuraću, uz generalizacije koje uz to idu, onda će se pred nama ocrtati svijet prosjaka, skitnica, beskućnika koji iz svih krajeva zemlje bježe pred krizom i sablasti gladi čije je dolaske i odlaske teško kontrolirati. Naličje sjajnih visećih svijećnjaka u Esplanadi su čađava djeca koja prekapaju po savskom smetlištu. Sve se to, uz distorzije uvjetovane cenzurom tiska, dalo pronaći u onodobnim novinama. Dva autora koja su ključna za reprezentaciju lica i naličja Zagreba su Franjo Fuis i Otto Antonini. Fuis je bio novinar Novosti koji je u svojim reportažama prikazivao podzemni Zagreb i njegove stanovnike – ljude "na strmini bijede"– radnike, beskućnike, skitnice i ostale koji ostaju izvan vidnog spektra malograđanskog oka. Antonini je bio likovni urednik i ilustrator revije Svijet, kroničar života društvene elite koji je bio plaćen da modelira Zagreb prema slici Pariza. Majstor svog zanata bio je oduševljen svjetskim trendovima i spretno je predodžbu onoga što bi Zagreb trebao biti – bezbrižni grad u kojem se pleše charleston, zabavlja u kabareu, nose bubikopf frizure – projicirao u reviju Svijet. Dihotomije između malograđanskog raja i radničkog pakla, priča o dva Zagreba, ishabana metafora o licu i naličju; sve je to pogrešno postavljeno. Globalnu ekonomsku krizu koja je u tridestima otvorila vrata fašizmu ostavimo sad sasvim sa strane. Svaki povjesničar zna da se kapitalizam Kraljevine Jugoslavije nije nalazio u energičnoj fazi, da je bilo nemoguće osoviti industrijsku proizvodnju, da je promet vrijednosnicama na našim prostorima smiješan u odnosu na onaj u središtima moći, da je – u skladu s tim – Zagreb, unatoč rastu, bio i ostao gospodarska i kulturna periferija koja je s više ili manje uspjeha imitirala trendove iz centra. 
 
Zna to i Nada Mirković. Iako u uvodu piše da su "avangardne ilustracije Otta Antoninija u prvoj ženskoj reviji Svijet i spektakularna arhitektura stavljale Zagreb ispred Pariza", tekst na drugim mjestima govori istinu. Sintaksa njenih rečenica otkriva u čemu je problem: "Ilustracija iz ženske revije Svijet iz 1928. prikazuje prizor kao iz New Yorka, Pariza ili Londona 'ludih dvadesetih' [...] Gotovo sve Antoninijeve junakinje zagrebačkog društvenog života nose kratku kosu i općenito izgledaju kao da šeću nekim pariškim salonom". Posezanje za usporedbama očituje želju da Zagreb izgleda kao Pariz kojeg je u opremi teksta zamijenio na tronu svjetske kulturne metropole, ali istodobno i subliminalnu svijest da on tako ne izgleda. Ah, tropi tuge! Svjesno ili nesvjesno podvaljivanje slike Zagreba kao prijestolnice duha ne bi bilo tako zanimljivo, ni vrijedno osvrta, da tekst ne pluta u provincijskom kompleksu autorice: "Negdje u vrijeme kad je nastala Svijetova ilustracija održan je i prvi novinarski bal (sačuvane su fotografije nekih uglednih novinara poput Ive Mihovilovića u frakovima), a na povratku iz Istambula slavnim vlakom Orient Expressom u Esplanadi je gotovo skriveno odsjeo i Frank Lloyd Wright." Krenimo od drugog dijela rečenice. Spominjanje Lloyda Wrighta kod Mirković ima istu funkciju kao podizanje spomenika Jamesu Joyceu u Puli. Joyce je Pulu nazvao "morskim Sibirom", a što je Lloyd Wright mislio o Zagrebu zamislite sami. To provincijalcima zapravo nije ni bitno jer invokacija prisutnosti velikana služi samo legitimiranju vlastitog osjećaja veličine. Ili, da budemo precizniji, služi kao amajlija koja tjera sablasti minornosti. Vratimo se sad na prvi dio rečenice. Ključno mjesto teksta je susret prošlosti i sadašnjosti u liku novinara. Nada Mirković piše o prvom novinarskom balu i Ivi Mihoviloviću u fraku, ali zapravo misli na proslavu dvadesete obljetnice Globusa i sebe u večernjoj toaleti. Mitski topos je u oba slučaja, naravno, Esplanada. Sagledajmo sad opet cijelu rečenicu da bismo shvatili zašto tekst izgleda ovako kako izgleda. Bijeg u slavnu prošlost upućuje na malograđansku patologiju. Frustrirana provincijalka potiskuje činjenicu koja se vraća u obliku simptoma i upravlja scenom pisanja.
 
Stavljanje sebe u društvo likova iz panteona naše kulture, makar samo simbolički na jezičnoj razini, nije dovoljna malograđaninu da bi stekao samosvijest koja se ne bi raspala nakon dva dana. Za uspostavu stabilnog pozitivnog identiteta potreban mu je drugi. U tom ključu treba čitati rasuti teret gospođe Mirković koji se odnose na seljake: 1. "Oni Bićanićevi Hrvati iz pasivnih krajeva zasigurno bi je (Josephine Baker, op.a) onako tamnu i seksi proglasili čistom 'silom nečistom'. Takvim bi opisom vjerojatno počastili i tek stidljivo emancipirane i kratko ošišane Zagrepčanke koje je zaludio charleston ili, još gore, brojni izbori ljepote, nakon što je naša Štefica Vidačić postala Miss Europe 1927." 2. "Što bi tek Raosovi i Bićanićevi pobožni i praznovjerni Hrvati iz zaleđa rekli na modnu reviju cipela Bata, održanu 1927. godine na Zagrebačkom zboru (prethodnik Velesajma, osnovan već početkom 20. stoljeća)?" Naizgled potpuno nepotrebno uvlačenje Hrvata iz "pasivnih krajeva" u cijelu priču simultano s uzdizanjem ljubitelja "lijepih nožica i Bata cipelica" među aristokrate duha vrlo je važno mjesto u tekstu. Identiteti su stvar diferencije. Mehanizam malograđanštine je jasan; prostor je potrebno urediti prema Kuljiševoj rasno-geografskoj podjeli Hrvatske da bismo se mi, makar transponirani u vremenu, razlikovali od njih. Priprosti seljaci su zrcalna slika sofisticiranih malograđana, prijeko potrebna retorta, inkubator njihove samosvijesti i nužan uvjet njihova postojanja.
 
Čitajući tekst rastvara se topografija malograđanštine. Njene mentalne sheme su primitivne i sve što ona zna je pregraditi svoj semantički prostor na vertikalnoj i horizontalnoj osi. U horizontalno postavljenom prostoru malograđanin razlikuje selo, grad i granicu koja ih dijeli. Kruženje stanovništva, imigraciju koja dolazi sa svojim kulturnim praksama, kreolizaciju raznih mentaliteta zbog čega dijeljenje ljudi u dvije skupine nema nikakvog smisla on ne priznaje. Vertikalno postavljen prostor dijeli sam grad ponešto složenije. Stratifikacija ima nekoliko nivoa, u konkretnom slučaju od podzemnog Zagreba do natpisa reklamne agencije "visoko gore na krovu palače". Simbolički silazak Fuisa iz palače u podzemlje čini ga zanimljivijim likom od kicoša Antoninija. Njegove reportaže o ljudskoj bijedi, poštenja radi, nisu nastale radi alarmiranja malograđanske savjesti. Bili su to, barem u početku, senzacionalistički tekstovi novinara koji se oblači u skitnicu da bi čitateljima ponudio dašak egzotike. Fuis se pak odveć brzo previše poistovjetio s ulogom koju je igrao i, iz članka u članak, dokazivao da je čovjek ono što se pretvara da je. Postao je glas onih koje ne susrećemo makar kraj njih prolazimo. Ljudi čiji pogled svakog tko prolazi ulicom pretvara u malograđanina.

Je li to bio najbolji Zagreb svih vremena? Željka Čorak, povjesničarka umjetnosti, odgovorila je Nadi Mirković na to pitanje nadasve učitljivo, ali – sve u svemu – prilično suvislo. "Ja se veoma bojim prejakih zaključaka, uvijek vas nešto demantira... Bilo je dvadesetih i tridesetih godina i slamova i silovanja grada, to je bilo razdoblje 'bijesnog kapitalizma' kad su se unutarnja dvorišta u gradskim blokovima Donjeg grada – do tada čista, zelena, zračna – napunila nekim sitnim obrtima, traćarama, nekim sklepanim objektima koji su te prostore zagušili, što se do danas nije riješilo ili raščistilo." To je sukus cijele priče. Prošlost je bogata riznica najrazličitijih slika i možete, radi vlastitih mokrih snova, povući iz nje u osobni imaginarij razne prizore. Slike teške gladi ili slike razuzdanih bakanalija. Uzmimo za primjer Zagreb o kojem priča Mirković. Mogu i ja, bez puno truda, u sličnom kronotopu pronaći dovoljno simboličkog materijala za svoju regresivnu utopiju. Povijest Banovine Hrvatske pamti epizode kad je narod gladovao. Beskrupulozni trgovci mogli su dobro zaraditi ostavljanjem žita na lageru dok mu cijena ne bi porasla iako je takvo špekuliranje, po slovu zakona, bilo nelegalno. Ipak su poduzetni ljudi riskirali. Država je pak, zaplašena mogućom pobunom gladnih i obespravljenih, odlučila djelovati pedagoški. Uz klicanje mnoštva špekulante je slala na prisilni boravak u dva najbjednija dijela države, Donji Lapac i Prozor, da nauče kako živi narod prije nego što im igra u kojoj su ulozi ljudski životi opet padne na pamet. Ovo je uistinu najbolji Zagreb svih vremena! 
Fotografija: Tošo Dabac, Ovce na Ilici, oko 1933.
Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 30.01.2011