Manipuliranje voajerima | kulturpunkt

Kulturoskop Criticize This

<

Manipuliranje voajerima

Nagrada predstavi Mrzim istinu na Gavellinim večerima daje nadu da će se domaće kazalište i u nekim raskošnim produkcijama baviti reprezentacijom kolektivnog identiteta.

Piše: Sandro Siljan

Predstava Nije to bilo tako! Oliver Frljić mrzi istinu, u produkciji Teatra &TD, premjerno je izvedena u svibnju 2011. u SEK-u, maloj klaustrofobičnoj dvorani u sklopu zagrebačkog Studenskog Centra. Radi se o autorskom projektu Olivera Frljića u kojem se, kao autor teksta i redatelj, bavi problemom kazališne auto-reprezentacije vlastitog djetinjstva u formi građanske drame.

Tokom ove teatralizirane ispovijedi gledatelji su, kao u areni, smješteni na stolice koje su poredane uz sva četiri ruba dvorane. Na sredini, kako priliči pravoj građanskoj drami koja tematizira obiteljske odnose, nalazi se stol s četiri stolice te pored njega krevet kao još jedno mjesto obiteljske intime u koje će gledatelji imati prilike zaviriti. Na pozornici nema scenske rasvjete, već su jedni izvor svjetlosti luster iznad stola i nekoliko abažur svjetiljki raspoređenih uza zidove. Scenografija i rasvjeta stvaraju osjećaj da se nalazimo u samom stanu Frljićevih, čime se dodatno pojačava dojam povrede privatnosti, a gledateljeva voajerska pozicija, karakteristična za građansku dramu, postaje krajnje eksplicitna. Okruženi bliskim pogledima gledatelja/voajera četvoro sjajnih glumaca izvode prizore iz povijesti obitelji Frljić od dana kada su se Oliverovi roditelji upoznali pa sve do dana kada će Oliver sa šesnaest godina napustiti obiteljski dom. 

Pozornicom dominira Ivana Roščić kao Oliverova majka Slađana, Srpkinja iz Leskovca koja radi kao glavna medicinska sestra u travničkoj bolnici. U svojoj autobiografskoj rekonstrukciji Frljić vlastitu majku prikazuje kao nikotiniziranu provincijalku, ženu sklonu sadizmu i omalovažavanju svoje djece što posebno dolazi do izražaja u dva navrata. Oca Dragana, kojeg uvjerljivo glumi Rakan Rushaidat, Frljić prikazuje kao osobu koja nema hrabrosti konfrontirati se sa obiteljskim problemima te koja nije sklona izražavanju emocija prema djeci i supruzi. Kao i majka, i on je sklon dignuti ruku na vlastitog sina te istovremeno vrši i psihološki pritisak na djecu ponavljajući da bi mu najveće životno razočaranje bilo kada bi mu sin bio homoseksualac ili kada bi se kćerka udala za crnca. Tu je i Oliverova samozatajna sestra Marina koju ponekad minimalistički, a ponekad pak burno igra Iva Visković. Lik mladog Olivera Frljića glumi Filip Križan, a autor sebe prikazuje kao prkosnog i istinoljubivog mladića koji odrasta u sebi nesklonoj sredini.

Kako stoji u najavi predstave i kako su prenijeli neki mediji, ansambl je tokom procesa pripreme predstave proveo mjesec dana sa Frljićevom obitelji koja danas živi u Forth Worthu u Texasu. U tom navodnom dijelu procesa, Oliverovi roditelji imali su priliku gledati probe i suočiti se sa vlastitom reprezentacijom, dok su glumci gotovo u antropološkom postupku imali prilike proučavati osobe koje će morati uprizoriti. Frljić ide i korak dalje pa ovaj medijski spin koristi u predstavi kao dokument u vidu metateatralnih prizora u kojem glumci i referenti komentiraju način reprezentacije. Na taj način laž iz realnog svijeta postaje argument kojim se želi dokazati istinitost fikcije.  

U tom smislu glumci tokom predstave zauzimaju više pozicija, iako nikad, niti kada citiraju sami sebe, ne izlaze iz područja glume kao reprezentacije drugog. Oni, ovisno o situaciji, glume likove prema Frljićevom pisanom tekstu, glume članove njegove obitelji koji navodno prisustvuju reprezentaciji vlastite povijesti i na kraju glume sami sebe citirajući materijale iz procesa nastanka predstave. Na primjer: Rushaidat glumi Oliverovog oca prema scenariju koji je autor napisao, istovremeno glumi današnjeg Oliverovog oca koji prisustvuje uprizorenju vlastite povijesti ("Nećeš ti od mene raditi monstruma pred ovim ljudima") te glumi sebe kao glumca u toku procesa stvaranja predstave ("Zašto si te mene uzeo da ti igram oca!? On je živ čovjek, a ne književni lik! Pojednostavio si sve skupa! On je možda kompleksnija ličnost. Ja ne vjerujem da on sve skupa tako pasivno ponavlja."). 

Ovaj metateatralni mehanizam glavni je, i zapravo jedini, izvor dramaturške napetosti u predstavi. U trenutku kada kazalište, u tradiciji građanske drame, profunkcionira kao sredstvo iluzije i kada se gledatelj krene identificirati s likovima i suditi o njihovim postupcima, sami likovi, citirajući mišljenje vlastitih referenata i izvođača, ukazuju na lažnost autorove reprezentacije. Taj postupak omogućuje gledatelju da se prepozna kao žrtva manipulacije od strane autora te na mjesto vjerovanja u dosljednost i logičnost dramskih radnji iz Oliverove priče, nastupa sumnja naspram različitih istina i samog mehanizma naturalističke reprezentacije. Gledatelj pritom osvještava svoju pasivnu voajerističku poziciju koja je karakteristična za građansku dramu. A gledalište u obliku boksačkog ringa mu daje priliku promatrati druge gledatelje, dok je istovremeno i sam promatra. Gledatelj gubi komotnu anonimnost koju mu pruža mrak kazališne dvorane, a njegov izloženi pogled također postaje jedno od značenjskih polja predstave.

Ovom predstavom Frljić zadire u mnoge važne teme koje pripadaju tradiciji građanske drame kao što su obitelj, preljub, nasilje nad djecom, miješani brakovi, rasizam i homoseksualizam. Pritom on ih ne produbljuje, već se zadovoljava time da ustvrdi da kazalište, i to ono dramsko - laže. Iako je ova činjenica u kazalištu poznata još od Pirandella, iste kao da nisu često svjesni na domaćim dramskim pozornicama. Stoga raduje da je ova mala i skromna produkcija pobijedila na nedavnim 26. Gavellinim večerima, festivalu koji slovi za reprezentativnom mjesto domaćeg dramskog kazališta. Ostaje nada da će domaće kazalište kada se u nekim budućim raskošnim i skupim produkcijama bude bavilo reprezentacijom kolektivnog identitetu i zajedničke povijesti, biti svjesno svoje manipulatorske pozicije na isti način kako je nje svjestan Frljić kada se bavi reprezentacijom osobne povijesti i identiteta.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 24.11.2011