Marketinška retorika istine | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Marketinška retorika istine

Senzacionaliziranje svakodnevice u Mladenovićevu Dogvilu nevjerojatno je zamorno i ako ima ikakvog efekta, onda je to smanjenje osjetljivosti na bilo kakvo moralno prozivanje.

Piše: Una Bauer

Dogvil, FOTO: Facebook

U filmu Monty Python i Sveti Gral Patsy sluga kralja Artura trči i udara dvije kokosove ljuske jednu o drugu, proizvodeći zvuk konjskih kopita dok "jaše". Ista scena u Spamalotu, mjuziklu inspiriranom filmom, ne funkcionira jednakim intenzitetom jer joj nedostaje ključni moment očuđenja. Kazalište je naviklo na to da se pravi da je ona tamo drška od metle konj ili policijski pendrek ili vremenski stroj. Film nije - on je u tom smislu medij doslovnosti. To naravno ne znači da on ne djeluje kroz simbole, alegorije, parabole i razne druge interpretativne prilike, ali iznimno se rijetko može vidjeti da se netko pravi da okreće kvaku nevidljivih vrata na filmu, a da to bude dosljedno provedeno kao nulti stupanj ponašanja, na koji se nitko ne obazire niti ga tematizira. 

Prva stvar koja mi je pala na pamet kada sam vidjela da će Dogvil Kokana Mladenovića igrati na Zadru snova ove godine bila je pitanje hoće li se režiser pozabaviti trenjem dvaju medija jednog o drugi, komentirajući način na koji je to učinio von Trier. Bilo bi zanimljivo poigrati se time kako u kazalište vratiti nešto što izgleda gotovo kao snimka kazališne predstave (uz nekarakteristično visok stupanj suspenzije nevjerice) koja pak u ogromnoj mjeri počiva na krupnim planovima, montaži i ostalim specifičnostima filma kao medija. Iako većina gledatelja von Trierovog Dogvillea u raznim kritikama po netu savjetuje druge da "izdrže" taj "naporni" formalistički element dok se ne naviknu pa zaborave na njega, kako bi vidjeli da je "usprkos" von Trierovoj "masturbaciji", film "fascinantna studija ljudske prirode" ili već nešto slično, kredom iscrtane granice kuća na podu neprestano upućuju na umjetnost kao prvenstveno umjetnu konstrukciju, sastavljenu od vjerovanja, ideologije, koncepta i virtuoznosti u kombinaciji sa dovođenjem u pitanje prvenstveno "zdravog razuma" i konvencionalnih granica svijeta. Nepostojeći zidovi, snimke odozdo, transparentnost scene silovanja, ozvučena kucanja na nepostojeća vrata u kombinaciji s posve zatvorenom iluzionističkom strukturom na razini priče (likovi sami nikad ne tematiziraju realnost u kojoj se nalaze) - čine ovo djelo uzbudljivim. 

Kokan Mladenović i autorski tim formalne su karakteristike Dogvillea shvatili prvenstveno kao praktični minimalizam koji će doprinijeti financijskoj održivosti cijele stvari, a ne kao mjesto na kojem bi se poantiranje, do kojeg im je toliko stalo, zapravo moglo događati. Transparentnost von Trierove pozornice duboko je povezana s logikom njegove parabole i omogućuje različite interpretativne strategije. Dogvil Kokana Mladenovića nasuprot tome koristi trikove - kao da lijepi neke postdramske strategije na tradicionalan stil deklamatorske glume i besmislenih osmijeha na neprimjerenim mjestima. Tome ne pomaže Branislav Trifunović u raznim ulogama jer se onda događa ili da su razlike među pojedinim likovima prenaglašene kako bi ih lako prepoznavali ili da pak "ostavi" kakvu gestu iz prethodnog lika tumačeći novi. Nisam sigurna što nam je još ostalo za otkrivanje o toj čuvenoj i čuveno nepostojećoj "ljudskoj prirodi" ako predstavu svedemo na lekciju iz etike. Ali, ako se s pažnjom posvećujemo tome koji će biti tempo, logika i ton tog razotkrivanja, onda nije svejedno kakav će biti izraz lica Grace u trenutku kad je Chuck optuži da ga ne poštuje, hoće li Tom nakon što ga Grace upita "Želiš li mi reći da si se zaljubio u mene?" zbunjeno petljati "Pa ne, to nije… Ljubav je…" kao Paul Bettany ili će zaviknuti "Ne, nipošto" u izvedbi Branislava Trifunovića, kako bi nam komični efekt istetovirao na čelo te hoće li netko STALNO URLIKATI DA BI DOKAZAO DA JE NASILAN ili će jezu vlastitog jezovitog izokretanja stvarnosti proizvoditi mirnim glasom, nježnom poniznošću i kontroliranim kretnjama tijela. 

Režija Kokana Mladenovića suptilna je kao što bi to bio skok tiranosaura u čašu vode. U Mladenovićevom Dogvilleu, primjerice, Tom će naravno silovati Grace (Milica Janevski) jer valjda cijela stvar ne bi bila dovoljno "žestoka" kada bi ostala samo na tome da njome manipulira od prve scene te da ju je nekoliko puta izdao. Međutim, Mladenović taj nedostatak suptilnosti prikazuje kao nešto na što je bio prisiljen, pod utjecajem one iste situacije protiv koje se bori. Kao što kaže u intervjuu, "Svima nama se promenio rukopis otkad se promenio kulturni nivo publike kojoj se obraćamo. Mi smo se nekako iselili iz metafora, mi smo izbeglice iz metafora. Nekada je bilo dovoljno nekom obrazovanijem narodu koji je činio našu pozorišnu publiku ili naše građanstvo, provokativnom, dobro postavljenom metaforom ukazati na fenomen. Taj isti narod je do te mere zasipan lavinom primitivizma, da je potpuno izgubio percepciju metafore. Mi smo većinski nesposobni da percepiramo nešto što je metaforično kazano. Zato smo u predstavi koristili tu tradiciju 'in your face' dramaturgije, direktno, 'šakom u glavu'". 

Bojim se da ne razumijem ovu logiku, koja funkcionira otprilike ovako: A) ljudi su zaglupili i ništa više ne razumiju, kultura propada B) želim se kazalištem boriti za promjenu jer mi je dosta kukavičluka i neistina pa ću stoga C) raditi "direktne" predstave bez suptilnosti da bi me ovi glupaci razumjeli kako bi time 1) glupaci postali pametniji i shvatili što im pisac poručuje, dakle da je zlo zlo a dobro dobro 2) te bi potom nastupila društvena promjena u kojoj će onda, u toj nekoj obećanoj zemlji, ponovo biti mjesta za suptilnije kazalište. Pritom je mjera suptilnosti kazališta razumijevanje metafore. Ali, ljudi uglavnom razumiju metafore - Srbi, Hrvati i Eskimi podjednako - osim ako se ne radi o Sheldonu Cooperu iz Teorije velikog praska, kojemu sasvim sigurno obrazovanja ne nedostaje. I fašisti razumiju metafore - dapače, etimologija same riječi metafori puno duguje - svežanj pruća sa sjekirom i simbolizam snage kroz jedinstvo. 

Von Trier je s Dogvilleom već obavio posao – "starozavjetna" parabola definitivno funkcionira kao parabola (možda i sama sebi na štetu), dakle primjenjiva je na različite situacije i kontekste, kao biblijske i zen priče. I to otvara mogućnost nekome tko se Dogvillea laća za poigravanje materijalom koji postoji, umjesto da beskonačno multiplicira znakove i objašnjava objašnjenja, za one koji, navodno, nisu razumjeli gdje se nalaze. Ali Kokan Mladenović kao da govori, "hej, možda će vam promaknuti da želim govoriti o Srbiji i Beogradu kao o malom selu izopačenih ljudi koji ne podnose strance - Dogvilu. Hajde da utvrdimo gradivo". Pa u skladu s tim između svake scene slušamo uživo izvođene "žestoke" songove s "rimama koje štimaju" (tekstovi Kokana Mladenovića) u stilu, recimo, Hladnog piva, ali bez njihove sposobnosti stvaranja muzičkih navlakuša (Vroom: Andrijana Belović (glas i klavijature), Jamal Al Kiswani (saksofoni, flauta, gitara, klavijature) i Marko Grubić (bas, gitara, klavijature, loopovi)). Songovi su posvećeni redom svim problemima na svijetu, ali poglavito u Srbiji, i popraćeni su video materijalima sastavljenima od isječaka spektakularnih naslova iz novina, snimki ljudi kako hodaju gradom, fotografijama prebijenih mladića na cesti i pretučenih žena u komornim uvjetima, sve u potpunom skladu tako da "poruka" ide na nekoliko kanala u isto vrijeme. Tako kad Tom siluje Grace slijedi song o prebijenim ženama, uz popratni crno-bijeli video materijal koji prikazuje tužnu ženu s našminkanim modricama.

Hoćeš prebijanje žena - ima, nasilje prema homoseksualcima - ima, obiteljsko nasilje - ima, senzacionalizam medija - ima, propast kulture - ima, tiho pristajanje na šutnju - ima, tretman došljaka - ima naravno i to. Čak se i Srebrenica spominje. Jedino što je nekako suptilno izostavljeno u ovoj predstavi koja prilično doslovno slijedi tekst Dogvillea je jedna od njegovih ključnih rečenica, rečenica koja artikulira blagu promjenu atmosfere, kada policija dolazi s pričom da je Grace odgovorna za pljačku banke na Zapadnoj obali koja se navodno dogodila za vrijeme njenog boravka u Dogvilleu. Naime, Tom tada govori Grace da je "iz poslovne perspektive, njena prisutnost u Dogvilleu postala skuplja zato jer je postalo opasnije je sakrivati", a i tražena je posvuda tako da joj je sada još teže naći neki drugi gradić u kojem bi se sakrila, te da ona mora ponuditi nekakav quid pro quo, nekakav balans u toj igri povećanih uloga. Ipak, čini se da ukrštavanje ekonomske logike profita i rizika i etičkih pitanja antropološkog idealizma Mladenoviću nije bila osobito zanimljiva. Više ga zanimaju pitanja nacije i "monstruma" koji čuče u ljudima. 

Kad smo već kod poslovne perspektive, zanimljivo je da je predstava koristila razne marketinške strategije društvenih mreža kao što je otvoreni poziv za fotografije, video radove ili tekst na fejs stranici Dogvil interakcija kao odgovor na zadane teme: "mržnja", "nasilje nad ženama", "mržnja prema strancima", "ubij pedera". Taj je pristup oprobana i prilično mudra strategija, osobito za projekte koji se bore s financijama, jer "uvlači" publiku u predstavu mjesecima prije same predstave i kontinuirano stvara hajp oko nje. Autorski tim predstave odabrao je materijale i zaista ih i koristio u predstavi. Pritom nitko od imena čiji su radovi korišteni nije spomenut u programskom letku kao autor niti su za to dobili naknadu. Kao što kaže napomena: "Postavljanjem radova na facebook event predstave Dogvil, autori ustupaju bez naknade isključivo pravo na korišćenje pomenutih dela za potrebe projekta Dogvil koproducentima ove predstave". Naravno da bi ove uobičajene marketinške strategije bilo teško usporediti sa hororom kroz koji je prošla Grace. Autorska ekipa jasno je napomenula kako će koristiti dobrovoljno priložene materijale. Ali, predstave koje funkcioniraju u tom povišenom prostoru moralnog zgražanja nekako kao da vas vuku za jezik da ih priupitate nema li nešto malkice neugodno u tome da tuđa autorska prava tretirate s manje poštovanja nego vaš vlastiti rad. Pritom ne mislim da su ti društvenim mrežama prikupljeni radovi posebno doprinijeli kvaliteti Dogvila, dapače, mislim da su ih autori predstave i koristili više kao demokratsku gestu "novog" načina rađenja predstava "odozdo". Neki od njih su jezivi na način na koji je jeziva Krv nije voda ili kakve slične serije, uz dodatnu kombinaciju "umjetničke" pretencioznosti i kiča. 

Kad sam gledala Dogvil, pitala sam se kako to da se Kokan Mladenović odlučio baš za postavljanje na scenu upravo tog filma, kad je jasno da je ono što mu je trebalo iz Dogvillea zapravo uglavnom šokantna priča. Međutim "idejni tvorac predstave" Marko Grubić koji radi muziku za institucionalne predstave krenuo je od ideje da "napravi nešto između koncerta, predstave i filma". Čini se da je von Trier gotovo slučajno odabran i da je bilo naivno očekivati neki izazov u tom smislu ili kakav dijalog s filmom. Međutim, pogledajmo što ekipa predstave Dogvil može dobiti ovim, nazovimo ga, srpskim antropološkim pesimizmom. Ako se zgražamo nad današnjom situacijom u stilu istih onih senzacionalističkih naslova iz novina koje navodno kritiziramo, portretiramo ovako kako to Mladenović čini ("Pogledajte samo monstruozne zločine koji se dešavaju u Srbiji u proteklih nekoliko godina, tu eskalaciju zla, eskalaciju porodičnog nasilja... To više nisu mafijaški obračuni iz devedesetih. To su neki, do juče, obični ljudi. Neke komšije, neki mesari, neki uredni bračni drugovi, a razmere zla su tolike da je to jedna nova pošast"), te se fokusiramo upravo na posebnost Srbije u tom smislu porasta "monstruoznosti" ("Mi smo više od dve decenije proveli u različitim vrstama izolacije: ratovi, sankcije i sve drugo što nam se dešavalo. Nekako je život išao mimo nas, svet se mimo nas razvijao. A mi smo ostali ubeđeni da nas to nije nešto preterano dotaklo. Ja se bojim da su posledice po sve nas strašne, da su devedesete došle na naplatu"), onda kao lijek za to dolazi upravo kazališna predstava Dogvil sa svojom marketinškom retorikom istine na fejs stranici: "Ako ste spremni za istinu, spremni ste za Dogvil", "Dođite u Dogvil, suočite se s istinom", "Da li ste spremni da saznate pravu istinu o malom gradu po imenu Dogvil?". Ali, koja je to točno istina? Što smo to saznali što ne čitamo doslovno svaki dan na stranicama 24sata, Blica, Daily Maila i sličnih novina na sličan ekspresivan i eksplicitan način na koji to čine i te stranice? Pogledajmo samo izbor iz današnjih naslova: "U Beogradu abortiraju i devojčice, evo koliko je najmlađa imala godina", "JEZIVI DETALJI SMRTI: Unuku Morgana Frimena iskasapio momak urlajući: 'Đavoli, izađite!'", "Letio za Zadar: Pijani Englez je vikao, povraćao i skidao gaće", "Na svadbi: Vukovarski čelnici pjevali su 'Evo zore, evo dana'", "Parents who forced their five children to live in a 'disgusting' home while they blew their cash on drink and drugs are jailed", "The Mediterranean’s grim tide: Shocking pictures show migrants’ bodies washed up on beach in Libya".

Jedna od velikih zabluda koja mi se čini prilično općeprihvaćenom u trenutnom političkom kazalištu jest da se eksplicitnost počinje izjednačavati s "istinom" i namjernim, "hrabrim" ustezanjem od manipulativnih strategija. Senzacionaliziranje svakodnevice nevjerojatno je zamorno, zatupljujuće i ako ima ikakvog efekta, onda je to smanjenje osjetljivosti na bilo kakvo moralno prozivanje, osim, eventualno, proizvodnje ugodnog osjećaja prosvijećene krivice i još ugodnije apatije: Svi smo mi krivi. Za sve. Stalno. Osim ako vjerujemo da je riječ o dobroj predstavi, onda smo znatno manje krivi. 


Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 18.08.2015

VEZANE VIJESTI

Ne suosjećajte tako romantično!

Piše: Igor Ružić

Ferčecove Radnice u gladovanju scenski su oživjele u sklopu međunarodnog projekta koji spaja nekoliko ratnih obljetnica propitujući suvremene frontove i ratove.

Kontinuirana prljavost

Piše: Una Bauer

Matula, Vrvilo i Indoš u Fantomu Planinšak dekonstruiraju vlastite scenske persone, stvarajući svojevrsna čudovišna tijela, sastavljena od zvuka, teksta, lima i željeza.

Kazališna slavlja očekivanog

Piše: Jana Dolečki

Ovogodišnji Festwochen bit će zapamćen po sadržajima koji su se dešavali na samom njegovom rubu kao alibi za raznorodnost vizije i društvenog dobačaja manifestacije.