Maskiranje stvarnih odnosa moći | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Maskiranje stvarnih odnosa moći

Recentne rasprave o reguliranju tehnoloških korporacija jedan su u nizu primjera kako suvremeni diskurs o tehnologiji mistificira upravo one probleme koje želi razjasniti.

Piše: Matko Vlahović

FOTO: Anna Carol / Flickr

  • A
  • +
  • -

Posljednjih tjedana medijski prostor punio je jedan neočekivani sukob – onaj između Australije i Facebooka. Australska vlada odlučila je donijeti zakon temeljem kojeg bi velike tehnološke kompanije – u prvom redu Facebook i Google – dio svojih prihoda od reklamiranja trebale isplaćivati tradicionalnim izdavačima. Facebook je potom odlučio demonstrirati silu i jednostavno blokirao mogućnost objave svih medijskih sadržaja. Sukob, koji je u međuvremenu sporazumno razriješen, može se činiti kao pozitivan korak u ograničavanju moći tehnoloških divova i kao velika pomoć medijima koji propadaju zbog nedostatka prihoda, ali ova priča nije tako jednostavna. 

Kada je glavni profiter nove regulative News Corp Ruperta Murdocha – korporacija za koju bi se bez preuveličavanja moglo reći da je za širenje propagande učinila znatno više nego sve društvene mreže zajedno – nema mnogo razloga za optimizam. Ipak, mediji ovu priču nisu popratili kao sukob milijardera Murdocha i milijardera Zuckerberga, već kao početak dugo iščekivane obrane demokracije od distopijskih sila Interneta. Upravo je to važan element cijele priče: društvene mreže i Internet su iskorišteni kao ideološki privjesak koji je sukob nekolicine korporacija preobrazilo u borbu za očuvanje tradicionalnih institucija i demokracije. Ovaj slučaj je samo jedan od mnogih primjera kako suvremeni diskurs o tehnologiji mistificira upravo one probleme koje želi razjasniti.

Kritika tehnološke kritike

Posljednjih se godina proširio žanr analiza koje je moguće svesti pod nazivnik tehnološke kritike, a tematika tih priloga gotovo je formulaična. Većinom argumentiraju da velike tehnološke kompanije predstavljaju značajnu prijetnju našoj privatnosti, slobodi govora, pritom manipuliraju našim ponašanjem, omogućuju širenje propagande i lažnih vijesti, stvaraju ovisnost i kvare našu mladež. Iako se zapravo nije teško složiti s velikim dijelom tih dijagnoza ipak postoji jedan ozbiljan nedostatak – vjerovanje da su spomenuti problemi u srži nešto inherentno tehnologiji, a ne suvremenom društvu.

Kao konkretan primjer može poslužiti način na koji mislimo o Internetu – način koji je teoretičar Evengy Morozov u knjizi To Save Everything, Click Here nazvao internet-centrizmom. Morozov ističe kako je Internet proizveo niz uvjerenja o svijetu, glavno od kojih je "da proživljavamo jedinstveno, revolucionarno vrijeme, u kojem nekadašnje istine više ne vrijede i sve prolazi kroz duboke promjene, a potreba za 'popravljanjem stvari' nikad nije bila snažnija". Internet-centrizam za sobom donosi niz pretpostavki o tome kako svijet funkcionira, kakve rasprave o njemu trebamo voditi i kako ga možemo popraviti. Te pretpostavke implicitno prihvaćaju i tehnološke korporacije kao i njihovi protivnici.

Jednom kad je paradigma razvoja svojstvo same tehnologije, problemi digitalizacije prestaju biti političko ili društveno pitanje te postaju stvar iznalaženja istančanih tehničkih rješenja i optimalnih algoritama. Tehnološki determinizam velikim korporacijama omogućuje da se predstave kao skupine dobroćudnih hipsterskih vizionara u kapuljačama, koji implementacijom novih procesa i proizvoda poboljšavaju našu svakodnevicu. Međutim, Facebook, Google (Alphabet), Amazon, Uber, Apple su u prvom redu upravo to – korporacije. Njihov cilj nije povezivanje ljudi, olakšavanje nečijeg života ili omogućavanje pristupa znanju i točnim informacijama. Jedini problemi koje zaista žele riješiti jesu kako maksimizirati svoj profit, povećati udio na tržištu i zadovoljiti dioničare.

Internet-centrizam utjecao je i na kritičke pristupe tehnologiji, tj. suzio ih je na (bio)etičke i moralističke rasprave – na TED talks kritiku. IT kompanije ništa ne vole više od organiziranja panela i think thankova koji raspravljaju o raznim filozofičnim implikacijama njihovih proizvoda – sve kako bi simultano pokazali da vode brigu o društvenim posljedicama i kako nema previše potrebe pričati o bilo čemu osim sjajnih novih izuma. 

Tako i dobronamjerne intervencije institucija mogu učvrstiti problem koje žele riješiti. Famozni GDPR veći je efekt imao u izazivanju svakodnevnih iritacija korisnika konstantnim spamanjem privolama, nego u zaštiti osobnih podataka i privatnosti. Još gore, GDPR je zaštitu osobnih podataka reducirao na individualni pristanak i legitimirao njihovu aproprijaciju. Svi trebamo koristiti usluge digitalnih kompanija, a rijetko tko ima vremena i znanja proučavati koje kolačiće skida s raznoraznih stranica. Poslovni model Googlea ili Facebooka nije niti okrznut, ali je zato privatnost efektivno preobražena iz građanskog prava u uslugu za entuzijaste koji mogu uložiti potrebno vrijeme i novac za skrivanje svojih digitalnih otisaka. 

Sve to govori o prijekoj potrebi za promjenom konceptualnog pristupa. Raširena tendencija da se razmišlja isključivo o načinima na koji tehnologije mijenjaju društvo pretpostavlja jednosmjeran odnos tehnike i društva – pretpostavlja internet-centričko mišljenje. Kritički pristup ne može biti potpun bez sagledavanja sistemskih uzroka i načina na koji su konkretni historijski procesi poput deregulacije tržišta, slabljenja socijalne države ili događaji poput velike recesije utjecali na razvoj IT sektora. Nova priča nije o tehnologijama koje izopačuju društvo, već o društvu čije kontradikcije tehnologiju reduciraju na tek jedno od sredstava za ekstrakciju bogatstva.

Na primjer, izgradnja poslovnog modela koji je doveo do sukoba opisanog na početku teksta nije se odigrala u vakuumu. Ekonomistkinja Shoshana Zuboff u bestseleru The Age of Surveillance Capitalism prepoznaje da je proces otkrića i komodifikacije osobnih podataka nerazdvojivo vezan uz povijest Googlea. Ta povijest je značajna jer je odredila način na koji razmišljamo o uslugama IT kompanija. Primjerice, iako nema ništa prirodno u tome da su društvene mreže ili web tražilice besplatne, model financiranja temeljen na prihodu od reklama je alternative poput pretplata učinio gotovo nezamislivima.

Burzovni mešetari godinama su ulagali u startupe i zvučne ideje koje su trebale revolucionirati neki aspekt svijeta – bez da je bilo tko znao kako će te mlade firme ostvariti profit. Krajem devedesetih došlo do pucanja Dot-com financijskog balona, a Google je bio tek jedna od mnogih firmi u problemima. Iako su izgradili vjerojatno najopsežniji katalog znanja i informacija u povijesti čovječanstva, nisu imali načina da taj katalog monetiziraju – pristup znanju je resurs kojeg nije jednostavno prilagoditi tržišnoj logici. No ispostavilo se da u Googleu nisu samo katalogizirali znanje, već su ga i proizvodili.

Kada su korisnici pretraživali Internet generirali su goleme količine podataka – nehotice su otkrivali svoje interese i osobnosti. Dok su još bili samo web tražilica, u Googleu nisu posvećivali previše pažnje toj gomili bihevioralnih podataka, ali kad ih je stezanje financijskog obruča prisililo da izmisle profitabilni(ji) poslovni model, otkrili su da imaju pristup novoj vrsti 'sirovine'. U Googleu su tu novu vrstu podataka jednostavno odlučili prisvojiti – zašto i ne bi kad ih ništa u tome nije sprječavalo. Kao što su napravili katalog web stranica, konstruirali su i katalog svojih korisnika, uz bitnu razliku da su pristup potonjem krenuli naplaćivati – u prvom redu drugim kompanijama u svrhu marketinga, ali ne treba zaboraviti da se i sigurnosne službe nalaze na listi značajnih klijenta. 

Treba istaknuti da niti je kršenje privatnosti kao poslovni model logička posljedica internetskih tražilica ili tehnologije općenito – zapravo s tehnologijom je jedva imalo veze – niti je itko imao eksplicitnu namjeru da krene zloupotrebljavati osobne podatke. Ova prvobitna akumulacija podataka bila je moguća isključivo zahvaljujući složenom spletu ekonomskih i političkih okolnosti. Nezainteresiranost američke države za regulacijom nove industrije rezultirala je stanjem anomije, dok je financijski sektor u krizi pružio potrebni pritisak da se to bezakonje iskoristi bez sagledavanja posljedica. Zuboff ističe da su suvremena "polaganja prava na bezakoni prostor izuzetno slična onima razbojničkih baruna iz ranijeg stoljeća. Poput ljudi iz Googlea, i titani s kraja 19. stoljeća polagali su pravo na nebranjeni teritorij radi vlastitih interesa, proglašavajući pravednost svojih samododjeljenih privilegija i branili svoj novi kapitalizam od demokracije pod svaku cijenu".

Slabljenje institucija i platformski populizam

Jednom kad je nekoć zajednički teritorij ograđen, teško ga je vratiti. Velike IT kompanije navikle su poslovati u laissez faire okruženju, i zahvaljujući tome postale su neizbježan dio infrastrukture svakodnevnog života. Google neometanu ekstrakciju podataka duguje svojoj poziciji portira interneta, dok društvene mreže poput Facebooka i Twittera čine istu stvar zahvaljujući tome što u vlasništvu drže takoreći čitavu infrastrukturu javnog prostora i osobnih komunikacija. Strukturna pozicija tih kompanija stvara velike probleme naknadnim pokušajima uvođenja regulacija – posebno zato što u sve većoj mjeri preuzimaju funkcije institucija.

Kolonizacija društvenih struktura dodatno se raspirila nakon recesije 2008. godine. Kombinacija mobilnog Interneta i politika štednje pokazala se savršenim spojem – logika internet-centrizma proširila se u fizički prostor u vremenu kad financijski iscrpljene države nisu pokazivale interes za obavljanjem svojih funkcija. Morozov je ovo stanje nedavno nazvao platformskim populizmom – termin se odnosi na "gotovo konspirativno inzistiranje da svijet nije onakav kakvim se čini. Postojeće tvrtke – taksiji, hoteli, hedge fondovi – promijenile su pravila igre na takav način da favoriziraju vlastite interese. Samo disrupcijom pravila možemo se nadati ubiranju svih blagodati koje digitalne tehnologije omogućuju. U tu svrhu platforme obećavaju osloboditi snage kapitalizma kako bi civilizirale ove divljačke ostatke ranije, preddigitalne civilizacije".

Uber je vjerojatno najpoznatiji primjer platformskog populizma. Ideja je jednostavna – ako imam automobil i nešto slobodnog vremena mogu skinuti aplikaciju pa to vrijeme "monetizirati". Klijenti dobivaju jeftinu i praktičnu uslugu, a vozač pak nešto zaradi u fušu. U službenoj verziji priče Uber je primjer kako jednostavan komad softvera i slobodno tržište rezultiraju racionalnijom upotrebom svima dostupnih i neiskorištenih resursa. 

Međutim, platforme poput Ubera teško bi mogli zamisliti bez ogromnog porasta prekarnih i potplaćenih radnika. Stagnacija rasta plaća, uparena s porastom renti u gradovima, rezultirala je slojem ljudi koji ovise o fleksibilnim formama rada. Uber je u lokalnim zajednicama poslodavac, zamjenjuje komunalne usluge poput javnog prijevoza i pojedincima služi gotovo kao financijska sigurnosna mreža. Jednom kad su se platforme uklopile u funkcioniranje zajednica, njihovo reguliranje postaje rizično bez ponovne izgradnje javno financiranih alternativa. Na primjer, u gradu bez dobrog javnog prijevoza, skuplja vožnja Ubereom potaknuta nekom regulacijom značila bi da znatno otežano kretanje za dio populacije.

No najvažnija stvar vezana za Uber – ali i platforme općenito – jest da unatoč tome što je prisutan u gradovima diljem svijeta, još nije ostvario profit. Svaka vožnja Uberom subvencionirana je milijardama dolara iz financijskog sektora. Među značajnim investitorima nalazi se i Google koji ulaže sredstva prikupljena komodifikacijom naših osobnih podatka. Budući da su voljni subvencionirati naše vožnje i trpjeti trenutne gubitke, racionalno je pretpostaviti da investitori očekuju da im se ulaganja u budućnosti isplate. Tehnologija iz te perspektive nije ništa drugo doli posebna metoda koja finacijskom sektoru omogućuje privatizaciju javnih dobara.

Dodatno to potvrđuje i činjenica da bi bez nekolicine IT kompanija u medijima razvikani rekordni rast burze u potpunosti izostao. One su integralni dio začaranog kruga neoliberalizma: vlade ne oporezuju korporacije pa gube prihode i ne mogu pružati osnovne usluge, nejednakost posljedično raste pa se sve veći broj ljudi prisiljen okrenuti prekarnim oblicima rada. Korporacije zatim putem raznih tehnoloških platformi iskorištavaju slabljenje institucija i stanje anomije kako bi zaposjele što veći dio tržišta i javnog prostora, a to im je omogućeno zahvaljujući financijskom sektoru koji traži prilike za investiranje viška sredstava prikupljenih ili poreznim olakšicama ili potpunom evazijom poreza. Može se pretpostaviti da se subvencioniranje digitalnih usluga neće nastaviti unedogled – jednom kad prestane, tehnološke korporacije i financijski sektor će biti u posjedu ogromnog dijela infrastrukture svakodnevnog života. O tome kako će se situacija dalje razvijati možemo slobodno nagađati.

Rasprave o reguliranju tehnoloških korporacija koje glavnu opasnost vide u atributu "tehnološki" umjesto u korporacijama, u najboljem su slučaju nedostatne, a u najgorem štetne. Tehnologija nastaje u konkretnim historijskim uvjetima i probleme koje proizvodi nije moguće riješiti bez promjene tih uvjeta. Privatnost, sloboda govora ili aproprijacija podataka su svakako važni, ali bez odgovarajućeg konteksta postaju apstraktni pesudoproblemi koji – kako je najrecentnije posvjedočio australski primjer – maskiraju stvarne odnose moći. Kako se može nazrijeti iz uspješnih kolaborativnih projekata poput Wikipedije, GitHuba i Sci-Huba, drugačija logika organizacije je dovoljna za ponovno otkrivanje emancipacijskog potencijala tehnologije. Nove tehnologije tako nisu uzrok problema, već posljedice parazitskog sustava financijskog kapitala.  

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 09.03.2021

VEZANE VIJESTI

Rascjep u mreži

Piše: Matko Vlahović

Kroz niz primjera o potencijalima i opasnostima novih tehnologija, Novo mračno doba Jamesa Bridlea pokazuje kako smo izgradili svijet koji više nismo u stanju razumjeti.

Digitalna ekonomija: monopol i financijalizacija

Piše: Paško Bilić
Prvi u seriji tekstova o digitalnoj ekonomiji bavi se razvojem tehnoloških kompanija, transformacijama njihovih poslovnih modela i političkim posljedicama njihovog nezaustavljivog rasta.

Digitalna politika: posljedice transformacija kapitalizma

Piše: Paško Bilić

Drugi u nizu tekstova o digitalnoj ekonomiji govori o strukturnim uvjetima u kojima distribucija lažnih vijesti predstavlja vrhunac optimizacije i racionalizacije ekonomskog sistema.