Maštati novi svijet (umjetnosti) | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Maštati novi svijet (umjetnosti)

Razgovaramo s koautoricama Priručnika za trans- i postnacionalne prakse, inovativnog prototipa koji preosmišljava odnos mobilnosti te umjetnosti i kulture.

Razgovarala: Hana Sirovica

Marta Keil, Ingrid Vranken, Pau Cata i Martina Bobrikova

  • A
  • +
  • -

Potraga za drukčijim organizacijskim modelima u umjetnosti i kulturi čini okosnicu Reshapea, projekta u kojemu su sudjelovale organizacije, pojedinke i pojedinci Europe i južnog Mediterana. Propitujući temelje kulturnog polja, grupe istraživača i istraživačica, umjetnica i umjetnika, prepoznale su pet ključnih tema koje u složenom umjetničkom ekosustavu predstavljaju posebne izazove kako na lokalnim, tako i na međunarodnoj razini. Izazovi, odnosno potrebe, sezali su od jačanja solidarnosti, (pre)vrednovanja umjetnosti spram ostatka javne sfere, izgradnje odnosa umjetnosti i građanstva, odnosa umjetnosti i transnacnacionalne razmjene do pravednijih modela upravljanja. Eksperimentirajući s kolaborativnom metodologijom, četrdeset "reshapera" razvili su prototipove koji predstavljaju odgovor na te izazove zamišljajuči drukčije temelje za funkcioniranje kulturnih i umjetničkih organizacija, institucija i kolektiva. Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade sudjelovao je u ovom procesu kao jedna od 19 partnerskih organizacija koje su od 2018. vodile i razvijale Reshape.

Jedan od inovativnih prototipova koji proizlaze iz Reshapea zamišlja svijet (umjetnosti) mimo (ili onkraj) nacionalnih granica, postavljajući pitanja o imperativu putovanja i razmjene s kojim se susreća većina uključenih u polje umjetnosti i kulture. Taj je proces rezultirao prototipom u obliku Priručnika za transnacionalne i postnacionalne prakse koji uključuje i špil tarot karata namijenjen pojedincima i organizacijama u kulturi te virtualnu izložbu. Njihovu je suradnju facilitirala Marta Keil, a u njoj su sudjelovali Pau Cata, Ingrid Vranken, Gjorgje Jovanovik, Heba el-Cheikh, Martina Bobrikova, Oscar de Carmen, Marine Thévenet, Dominika Święcicka i Petr Dlouhy. Marta Keil je kustosica izvebdenih umjetnosti iz Poljske te suvoditeljica varšavskog Instituta za izvedbene umjetnosti, dok je Ingrid Vranken nizozemska i belgijska dramaturginja i producentica koja trenutno djeluje u transcidisciplinarnom laboratoriju FoAM. S dvjema članicama Reshapeovog tima razgovarali smo o problemima s trans- i postnacionalnim praksama, prototipu koji su razvile, nevoljama s putovanjem i važnosti imaginacije i kolaboracije u zamišljanju drukčijih svjetova.

 

KP: Prototip na kojem ste radile zamišlja svijet umjetnosti onkraj ili poslije nacionalnog, pri čemu se kao ključni ističu pojmovi trans- i postnacionalnosti. Voljela bih krenuti od tih pojmova i njihove isprepletenosti s pitanjima privilegiranosti i pristupa umjetničkom svijetu. Kako se u okvirima vaše grupe razvijao odnos spram trans- ili postnacionalnog, koji su se problemi s mobilnosti pritom pojavili?

I.V.: Začudo, u razgovor o pojmovima post- i transnacionalnog nismo uložile veliku količinu vremena. Najviše smo istraživali pitanja koja okružuju mobilnost, budući da ne živimo u svijetu koji bi se mogao opisati kao post- ili transnacionalan. Svijet u kojem živimo ima stvarne granice, iako ni one nisu iste za sve.

M.K.: Zaista, početke naše suradnje obilježilo je nepovjerenje  prema konceptima post- i transnacionalnog, oni su zvučali kao fantazija - fantazija koja je svakako zanimljiva, no koja previđa obrasce, uzroke i prepreke koji nam svakodnevno stoje na putu. Dakako, transnacionalna perspektiva može biti fascinantna kao vježba imaginacije, kao horizont spekulacije koji nam može pomoći da razvijemo ideje koje sežu dalje od područja u kojima djelujemo, no ta ograničenja područja ipak su prisutna i utječu na naše svakodnevne prakse. Granice su još uvijek vrlo opipljive (što se samo pojačalo s pandemijom), komplicirano je dobiti vizu, pristup mobilnosti se razlikuje ovisno od geopolitičkog konteksta, i tako dalje.

I.V.: U našoj grupi, oni s europskom putovnicom ne susreću se s puno problema u kretanju, no svi koji dolaze izvan granica EU moraju se suočiti sa znatno više prepreka i papirologije kako bi mogli putovati. Istovremeno vidimo kako ideje, umjetnost i estetika prelaze granice mnogo lakše no što mogu sami umjetnici_e. Ove smo probleme preveli_e u dokument za prijelaz koji objašnjava viznu proceduru i legislaciju te služi kao baza dostupnih resursa. Potreba za mobilnošću zajednička je svim našim praksama. Kroz tu smo prizmu promatrali nevjerojatno bogatstvo resursa i diskursa, ali i homogenizaciju estetike; iste se prakse smatraju dobrom umjetnošću, ista se imena pojavljuju na festivalima u Oslu, Ljubljani ili Istanbulu.

M.K.: Zato smo usmjerile pažnju prema mogućnostima transnacionalne povezanosti koje se mogu ostvariti usprkos postojećim nacionalne granice - riječ je, dakako, o izuzetno škakljivom pitanju u trenutku kada populističke i nacionalističke tendencije dominiraju političkim okruženjem u mnogim područjima. Bilo nam je važno shvatiti što mobilnost znači za pojedine članove_ice grupe, s obzirom na njihove umjetničke prakse i socopolitičke okoline. Dok su neki od nas iscrpljen površnom hipermobilnošću koja je postala pravilo na umjetničkom tržištu, za druge mobilnost i transnacionalne veze predstavljaju jedinu mogućnost rada - pogotovo kada je lokalni kontekst neprijateljski nastrojen.

I.V.: Razmjena iskustava umjetničkog rada dovela nas je do teme povezanosti. Umjetničke prakse često se kategoriziraju kao "lokalne" ili "međunarodne". No što nam to govori o kvaliteti povezanosti koju neka praksa proizvodi? Umjesto da se usmjerimo gomilanju putovanja ili lokalnom priznanju kao faktorima uspjeha, odlučile smo istražiti koji su načini stvaranja povezanosti meaningful, bez obzira na praksu. Riječ je o vezama koje mogu povezivati pojedince i pojedinke, umjetnike i institucije, umjetnička djela i publike, ljude i njihovu okolinu.

KP: Rezultati vaše kolaboracije vrlo su raznoliki. Uključuju Priručnik za transnacionalne i postnacionalne prakse, špil tarota namijenjen radnicima u umjetnosti i kulturi te virtualnu izložbu. U njima je vidljiva i određena razigranost. Uz različite načine učenja i vrste znanja, u popratnom tekstu prisutni su skokovi između najrazličitijih konceptualnih i teorijskih okvira – od referenci na organizacijske principe biljaka do spoja hinduizma i zapadnjačke fenomenologije u istom paragrafu. Kako ste birali ove konceptualne okvire? Možete li opisati metode istraživanja kojima ste se služile tijekom procesa?

M.K.: U određenoj mjeri rezultati našeg procesa zrcale taj proces. Radilo se o vrlo bogatoj i širokoj razmjeni različitih perspektiva, praksi, pitanja i situacija. Primjerice, virtualna izložba pojavila se kao ideja koja odražava naš proces, kao pokušaj da zamislimo idealne institucije ili rezidencijalne programe, a riječ je o pitanjima koja su postavili Martinka, Oscar, Pau, Heba i Gjorgje. Izložba polazi od tog promišljanja i spaja ideje, razgovore i umjetnička djela koji su nam tijekom suradnje poslužili kao inspiracija. Rekla bih da nam je najveći izazov predstavljala izgradnja zajedničkog temelja za promišljanje, i kako da pritom ne ispustimo iz vida različitost konteksta, praksi, potreba i pitanja koje smo uveli u proces. I u tom smislu glavni Reshapeov prototip na neki je način za mene bio upravo proces grupnog rada. 

I.V.: Mislim da se to što smo razvili može opisati kao mreža različitih gledišta i iskustava. Tu smo mrežu istkali prilično intuitivno, ali uz ozbiljnu smetnju koju je donio koronavirus. Odjednom je pitanje ‘kako se možemo povezati na smislene načine’ postalo središnje pitanje našeg procesa. Razgovori koji su se prije odvijali uz hranu ili piće, razgovori kakvi omogućuju uvezivanje naizgled nespojivih ideja, pretvorili su se u moderirane Zoom vježbe. Naravno, nitko među nama nije ušao u ovaj proces kao tabula rasa. Svi smo donijeli vlastita iskustva, pojedinačne interese i istraživanja, alate i teme. U svom radu teorijski pristupam biljkama i strastvena sam praktičarka tarota, stoga moj doprinos uključuje te elemente. Marine stvara razigranu umjetnost u javnom prostoru i u naše vježbe je unijela igru, dok Petr i Pau dijele interes za rituale. Heba nas je svojim organizatorskim umom i komunikacijskom svijesti poticala da napravimo strukturirani priručnik, itd.

KP: U špilu karata za tarot koji je vaša grupa osmislila ključni su pojmovi arhetipova i rituala. Te pojmove i prakse definirate (možda i suprotno očekivanjima) kao materijalističke prakse. Možete li pojasniti materijalističku i pragmatičku dimenziju tih praksi?

I.V.: Osobno smatram kako su magija, vještičarenje i rituali često krivo shvaćene prakse. U mom iskustvu ove prakse imaju vrlo malo veze s ‘višim silama’, ali su zato prožete ushitom i prepoznavanjem potencijala svakodnevice i svijeta koji nas okružuje. U fokusu rituala koje smo stvorile nalaze se promjene percepcije, povezivanje s okolinom i stvaranje svijesti o silama koje utječu na naša stanja i odluke. Rituali i arhetipovi potiču nas da pogledamo svijet i upitamo se pitanja poput: Gdje postoji mogućost promjene? Što izmiče pogledu, a trebalo bi postati vidljivo? Gdje postoji potreba za susretom? Gdje možemo potražiti inspiraciju? Kako da osvijestimo da na nas utječe gomila ljudskih i neljduskih čimbenika?

M.K.: Rituale i čitanje tarota doživljavam kao duboko političke prijedloge – prijedloge za novo razumijevanje i maštanje političnosti, za promjenu percepcije međuovisnosti u okvirima ekosustava u kojem djelujemo, za preoblikovanje odnosa ljudskog i neljudskog itd. U određenom smislu oni rezoniraju sa suvremenim umjetničkim i kritičkim praksama koje polaze od intimnog susreta s publikom umjesto da joj se obraćaju svisoka. Oba me prijedloga fasciniraju upravo zbog toga kako isprepliću imaginaciju s materijalnim, poetsko i političko, spekulaciju i praksu. Uvjerena sam da imaju snažan potencijal za preoblikovanje razgovora kakve vodimo, kao i za promjenu ili proširenje naših perspektiva. 

I.V.: U ritualima ponavljanje se koristi kao sredstvo pojačavanja određene svijesti. Moj ritual uključuje svakodnevno provođenje deset minuta sa svojim biljkama, i u tom periodu postajem svjesna velikodušne razmjene kisika i ugljičnog monoksida koja se među nama odvija i koliko ta bića odišu životom. Zbog tog rituala možda ću nastaviti dan s većim osjećajem zahvalnosti isnažnijim osjećajem povezanosti, a možda me to potakne da pažljivije pristupim okolini. I sva ta osviještenost može se preliti u moj rad, u razgovore koje vodim s kolegicama i kolegama, u to kako odgovaram na mailove ili u način kako rješavam krizu. Riječ je o nadi i eksperimentu. Želim naglasiti kako ovakvu praksu želimo učiniti kolektivnom. Ne radi se o individualnoj odgovornosti, već o nečemu čemu je moguće pristupiti pristupiti kao skupina, institucija ili čak kao organ vlasti. Zato što vjerujemo da nam je u preživljavanju ovih izazovnih vremena potrebna drukčija perspektiva i snažnija povezanost, kao i vrste znanja koje proizlaze iz osjećaja.

Slično je s tarotom. Čitanje tarota moguće je doživjeti kao magično iskustvo. Odakle kartama znanje o mojoj situaciji? Tarot crpi iz potentnih kulturnih arhetipova. Ona ili onaj kojemu se tarot čita neizbježno će projicirati svoju situaciju u karte i priču osobe koja čita. Dobro čitanje ima potencijal za promjenu perspektive. Čitanje može pomoći osobi kojoj se čita da razjasni što joj je na umu, da pita kritička pitanja, može ukazati na rješenja ili neistražene pristupe. Tarot može stvoriti isti osjećaj kao vrlo intiman razgovor, čitanje se odvija u sigurnom “trećem prostiru” koji stvaraju karte. Karte, kao i afekti koje pobuđuju, imaju potencijal da nas učine spremnijima na korak u nepoznato. S arhetipovima koje smo razvili kritički smo preradili postojeće arhetipove, imajući na umu čitanje za umjetničke i institucionalne prakse. U testovima koje smo provodili, grupama (koje su činili timovi umjetničkih organizacija) prepustili smo da same odrade čitanje. Mi smo ih vodili prema pitanju ili problemu koji se tiču kolektiva, a nakon toga smo izvlačili karte. Grupna diskusija razvila bi se na temelju asocijacija koje su kod okupljenih budile slike na kartama. Pri uspješnom čitanju, grupa dolazi do zaključaka koji bi mogli imati značajan utjecaj u svakodnevici tima, donošenju odluka o nekom događanju, itd.

KP: Ideja doma i ostanak doma važan su dio kritike putovanja i prelaska granica koju je vaša grupa razvila u svom prototipu. Mnogi od prijedloga u vašem špilu karata usmjereni su domaćinu, onome koji dočekuje goste, a uključile ste i upute za uporabu karata u organizacijama i strukturama koje nas okružuju doma. Kako vidite tu vezu između putovanja i ostanka kući ili stajanja na mjestu?
 
I.V.: Ideja doma, ili osjećaj doma, pojavili su se u jednom od naših prvih razgovora. Tada je bilo teško zamislivo da će ta kategorija preuzeti naše živote u mjeri u kojoj se to dogodilo nešto više od godinu dana kasnije. Ako dobro pamtim, dom smo počeli promišljati razgovarajući o hipermobilnim životima koje su neki od nas živjeli. U takvom načinu života, ljudima se govori da je "svugdje moguće osjećati se kao kod kuće", a oni često osjećaju manjak povezanosti sa svojim radnim prostorima. To nas je potaknulo da se zapitamo što sve čini dom, ali i kako pristupiti domu imajući na umu šire ekološke razmjere, tj. kako brinuti za domove mnogih bića. Središnje je postalo pitanje stvaranja  značajnih veza tamo gdje se nalazimo. Ovo pitanje može postati vodilja i za putnicu ili putnika, za domaćina ili nekoga tko mora, ili želi, ostati na jednom mjestu. Kako je nastupila pandemija i naši su se sastanci preselili u online sferu, ovo je pitanje značajne ili smislene veze, kao i poteškoće koje nastaju kada se želimo povezati, ali nismo suprisutni, postali su dio dijeljene stvarnosti diljem svijeta.
 
M.K.: Čini mi se da je pojam doma povezan s razgovorima kroz koje smo tražili načine da preuzmemo veću odgovornosti ili snažnije utječemo na našu neposrednu i širu okolinu. Naša suradnja počela je u trenutku kada je, čini mi se, postojao kolektivni osjećaj zamora modelima rada koji su tada prevladavali. Možda smo bili umorni od diskrepancije između ideja koje smo dijelili u svom radu i praksama kakve smo morali slijediti, kompromisa na koje smo morali pristajati kako bi se održali. Stvarati dom znači pronaći tlo na kojemu se ideje mogu razviti, a to podrazumijeva i preuzimanje odgovornost za način na koji će se one "primiti" i rasti.
 
 
 
KP: Voljela bih završiti pitanjem o vašem odnosu prema drugim kolektivnom procesima u kojima ste sudjelovale, kako unutar tako i izvan Reshapea. Kako je izgledala vaša suradnja s drugim grupama u projektu Reshape? I kako u širem smislu promatrate taj tip kolektivne imaginacije, odnosno potencijal primjene takve metodologije u stvaranju drukčijeg svijeta umjetnosti?
 
I.V.: Za vrijeme velikih Reshapeovih sastanaka koje smo imali u Lublinu i Cluju bilo je zaista mnogo prilika za razmjenu ideja između grupa. Međutim, utjecaj pandemije postao je na toj razini vrlo zamjetan. Odjednom su tuđi procesi postali nevidljivi. Kolektivni sastanci preko Zooma bili su iscrpljujući. Entuzijazam je blijedio, kao i spremnost na spekulaciju kakva je moguća kad se se nekim udružiš na ručku ili uz kasnonoćno piće. Ipak, zahvaljujući već postojećim poznanstvima koje smo dijelili s grupom Upravljanje mogućim (eng. Governance of the Possible) bilo je nešto lakše ostati u toku. Shvatili smo da naši prototipovi imaju zajedničke crte, zbog čega smo na kraju uspostavili suradnju. Snažno vjerujem u potrebu za imaginativnim pristupima, smatram da su nužni za preoblikovanje svijeta (umjetnosti). Smatram i kako je nužno razdrmati ustaljeno shvaćanje pojma "imaginacija". Rituali koje smo osmislili ne zahtijevaju nikakvo fantaziranje o nepostojećem, već traže da drukčije vidimo veze između mogućnosti koje postoje, ali su nevidljive.
 
M.K.: U potpunosti se slažem, i za mene su vježbe imaginacije u snažnijoj vezi s promjenama percepcije i svijesti no sa stvaranjem fantazije. Zato su toliko fascinantne u političkom smislu i zato su nezamjenjiva metoda u svakom pokušaju da se misle alternativni oblici suradnje i okupljanja. U tom smislu, izuzetno je važno otvarati prostore koji omogućuju tu vrstu refleksije. Potpuno se slažem s opservacijom Bojane Kunst koja tvrdi kako smanjivanje sredstava ili cenzura umjetničkih praksi nisu usmjerene uništenju pojedinačnih praksi, već i tome da zaustave svaku mogućnost drukčijeg načina gledanja. 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 07.06.2021

VEZANE VIJESTI

Spremnost na borbu, otvorenost za pregovore

Piše: Luka Ostojić
Završni dio temata o zajedničkim dobrima razmatra mogu li se fizički prostori – prvenstveno oni za kulturu i mlade – voditi mimo tržišne logike i ustaljenih političkih procedura.

Snovi između devet i pet

Piše: Dora Matić
Zvučna instalacija Ivane Papić prenosi priče mladih berlinskih doseljenika koje se, više od pripadnosti rastućoj skupini migrantskih radnika, bave individualiziranim osjećajem nepripadanja.

Sveto trojstvo ograde, žilet žice i granice

Piše: Ivana Perić

Fencing Borders vrijedno je umjetničko istraživanje koje širi narativ o granicama van dominantnog političkog i medijskog diskursa o sigurnosti i zaštiti "nas" od "njih".