Match ball | kulturpunkt

Kulturoskop Criticize This

<

Match ball

U sklopu 37. Splitskog salona bio je predstavljen i video rad koji dokumentira umjetničku akciju Borisa Šituma Match ball.

Piše: Anita Kojundžić

Kada je u veljači 2011. proglašen stečaj Uzora iz Splita, svjedočili smo još jednoj propasti nekada uspješne tvrtke. Budući da nije bilo materijalnih uvjeta za nastavak poslovanja, početkom lipnja su sve zaposlenice dobile otkaz ugovora o radu. Isprovocirani novom žrtvom pretvorbe i privatizacije na hrvatski način, nekolicina građana se pokušala solidarizirati s radnicama, organizirajući medijski popraćene javne akcije, no sve je završilo gdje je i počelo - na simboličnim gestama podrške manjeg dijela javnosti. 

Gledati takve događaje i ne moći ništa učiniti moralo bi biti frustrirajuće za svakog čovjeka, ne samo zbog strepnje da se to uskoro može dogoditi i drugima, već i zbog osjećaja nemoći utjecanja na vlastitu sudbinu. No, kako se nositi s tim ako ste još i umjetnik? Je li odgovornost umjetnika naspram odgovornosti "običnog" građanina veća i je li njegova dužnost kao "kreatora" reagirati i aktivirati se? Naravno, to ovisi o osobnom senzibilitetu, ali sve veći broj "angažiranih umjetnika" pokazuje kako je sve teže zatvarati se u mikrosvijet ateljea i stvarati estetske objekte izvan konteksta uzavrele stvarnosti. 

Splitski umjetnik Boris Šitum osjetio se p(r)ozvanim, pa je umjetničku akciju/ performans Match ball izveo doslovno na "mjestu zločina" – krovnoj terasi zgrade Uzora. On je, i kao samostalni umjetnik te kao član i predsjednik udruge za suvremenu umjetnost Kvart, prepoznatljiv po neposrednom reagiranju na aktualne događaje, a radove izlaže u prostoru svakodnevnice, van institucionalnih okvira, najčešće u gradskoj četvrti Trstenik (gdje se nalazi i zgrada Uzora). Video rad koji dokumentira ovu umjetničku akciju izložen je na ovogodišnjem, 37. Splitskom salonu, postavljenom od 4. studenoga do 4. prosinca u podrumima Dioklecijanove palače. 

Odjeven kao tenisač u bijelom, s "logom" Uzora na leđima, Šitum se u trku popeo na zgradu te lopticama s istim logom gađao radnice i prolaznike na ulici. Iako možemo govoriti o simbolici tenisa kao elitnog, "gospodskog" sporta koji nema mnogo veze sa sivom svakodnevnicom, veza "bijelog sporta" i Uzora je mnogo direktnija budući da je posljednji vlasnik tvrtke bio bivši tenisač Bruno Orešar. On je 1990-ih privukao pažnju medija zbog igranja tenisa s Tuđmanom, a zatim i brojnim poslovnim malverzacijama što su uslijedile nakon procesa privatizacije. Riječ je o paradigmatskom primjerku poduzetnika koji su, dočepavši se uspješnih tvrtki te sustavnim sklapanjima štetnih ugovora, rasprodajama imovine i nesavjesnim poslovanjem, koristeći kapitalistički patent nacionaliziranja gubitaka, a privatiziranja profita, doveli te tvrtke do propasti. Kao i u sintagmi "operacija uspjela, pacijent mrtav", svaki njihov potez je bio meč lopta u "igri" uništavanja javne imovine.

S jedne strane, umjetnik se poigrava elementima teatra apsurda, jer na brutalno banalan i humorističan način progovara o tragičnosti ljudske egzistencije, razotkrivajući apsurde suvremenog društva i odnosa unutar složene društvene mreže (sport - visoka politika - poduzetništvo - eksploatacija rada). Kao izražajno sredstvo koristi i kič, osobito kada na kraju, kao "vrhunac" performansa skine i baci gornji dio dresa u publiku, na opće oduševljenje prisutnih "skupljača loptica". S druge strane, gotovo u šamanskom ritualu preuzima identitet drugoga kako bi očistio prostor od duhova, oslobađajući se bar dijela nakupljene energije svakom bačenom lopticom, podsjećajući na Josepha Beuysa i njegovu zamisao o "transformaciji energije". Naime,  ovaj rad, kao i neka ranija Šitumova ostvarenja, na tragu su Beuysove filozofije prema kojoj se tek iz čovjekove kreativnosti vidi mogućnost čovjekove slobode u društvenom, povijesnom i antropološkom smislu. Štoviše, išao je tako daleko i vjerovao kako tek iz svoje slobode stvaralaštvom može postajati čovjekom. Sve se zbiva u prostoru dijaloga čovjeka s čovjekom i u tom je smislu umjetnost sredstvo za političku akciju, a temeljno stajalište s kojeg je i Beuys poduzimao svoje umjetničke akcije su pitanja koja u središte doživljaja stavljaju dostojanstvo čovjeka. Konačno, za obojicu je ključna moralna odgovornost umjetnika. Što se tiče smještanja rada u kontekst teme 37. Splitskog salona, u kojem se sučeljavaju termini izlaganja (djela) i laganja, video se uklapa ako umjetnost cinično interpretiramo kao nemoćnu naspram sfera visoke politike i poduzetništva, a performans poput ovoga kao još jednu simboličnu gestu podrške manjeg dijela javnosti.

Jedno od gesla ovogodišnjeg Splitskog salona "Čovjek može biti razuman, građanin ne može" (Jacques Rancière) otvara i pitanje o zajedničkoj odgovornosti kao posljedici zadojenosti kapitalističkom ideologijom potrošnje i sveprisutnoj ovisnosti o dugovanju. Jesu li i "svi ostali", naivno vjerujući pričama i bajkama '90-ih, zatvarajući oči, uši i usta dok se ne tiče direktno njih samih, pasivno gledajući stvarnost kao da nije riječ o zbilji, pridonijeli postojećem stanju stvari? Kako bilo, umjetnici, uključujući i Borisa Šituma, bar na simboličan način postavljaju "nepristojna" pitanja i nude odgovore koje mnogi možda ne žele čuti.

 

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.
Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije.
Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.

eu_logo

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 19.12.2011