Meandrični dinamizam Lászla Krasznahorkaija | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Meandrični dinamizam Lászla Krasznahorkaija

Jedan od vodećih europskih književnika danas i dobitnik brojnih uglednih nagrada, László Krasznahorkai, pisac je čudesnog opusa ali i zanimljive biografije.

Razgovarao: Neven Svilar
  • A
  • +
  • -
Osim što je još od objavljivanja znamenitog romana Sátántangó 1985. godine izuzetno cijenjen kao književnik, László Krasznahorkai jednako je tako poznat i u filmskom svijetu i to zbog suradnje s jednim od najvećih suvremenih svjetskih redatelja, s Bélom Tarrom. Njihova suradnja kontinuirano traje još sredine 80-ih godina, a Béla Tarr je izjavio kako više ne može zamisliti rad na filmu bez Krasznahorkaijeva scenarija (neki su kritičari direktno povezali stil Béle Tarra i njegove dugačke kadrove s beskonačnom progresijom Krasznahorkaijeve rečenice), dok je Gus Van Sant rekao kako je njegov film Gerry samo neuspjeli pokušaj oponašanja suradnje Tarra i Krasznahorkai. Njegovi kolege pisci Krasznahorkaija već dugo smatraju za jednog od vodećih svjetskih autora, pa ga je tako Susan Sontag usporedila s Gogoljem i Melvilleom, dok je američki pjesnik Allen Ginsberg nedugo prije smrti pomagao Krasznahorkaiju pri radu na romanu Rat i rat, koji je i napisan u Ginsbergovom stanu u New Yorku. Usprkos činjenici da je riječ o jednom od najuglednijih srednjoeuropskih pisaca, kojeg se svake godine uoči dodjele Nobelove nagrade za književnost spominje u kontekstu potencijalnih dobitnika, László Krasznahorkai u Hrvatskoj nije prevođen te je vrlo slabo poznat. Hrvatska publika imala ga je prilike upoznati u lipnju kada je gostovao na Festivalu europske kratke priče u Zagrebu i Rijeci. László Krasznahorkai živi i radi u Berlinu, a s njim je - uz prijevod Lee Kovács s mađarskoga - razgovarao Neven Svilar.

KP: Vi ste srednjoeuropski ili istočnoeuropski pisac. No, za razliku od većine pisaca u ovom vremenu i prostoru vi ne pišete o memoriji Mađarske, Austrije ili Hrvatske ili nekog trećeg mjesta. Vi se bavite nekim drugim temama odnosno problemima, možemo ih nazvati 'osnovnim pitanjima ljudskog postojanja'. Zašto?

LK: Zasigurno ne mislite na to da tko potječe iz Istočne, Srednje ili Južne Europe i pisac je, mora dati pojašnjenje kada se bavi pitanjima povijesti, društva, politike, povijesti seksa, povijesti kozmetike, povijesti donjeg rublja, povijesti vrsta hoda, odnosno povijesti zakopčavanja ne Istočne, Srednje ili Južne Europe. Ta ova je Istočna, Srednja i Južna Europa puna puncata pisaca i pjesnika kojima, premda su ovdje živjeli ili žive, ne pada uvijek na pamet Istočna, Srednja ili Južna Europa ni kao mjesto radnje niti kao predmet njihovih djela. Očigledno postoje oni koji to smatraju nemogućim, neumjesnim ili nemoralnim, no ja osjećam prirodnim da mi zajedno s njima padne na pamet: kako li to započinju stvari? Ili mi padne na pamet: započinju li one uopće? Ili mi padne na pamet: zašto i ne bih na stvari mislio tako da nisu ni započele, niti su završile. E, i u ovakvom trenutku moram reći: savršeno je svejedno, štoviše, da kažem točnije, jebeno je svejedno dolazim li iz Istočne, Srednje ili Južne Europe.
 

KP: S ovim što ste rekli složio se i W.G. Sebald koji je, kada je govorio o vašem romanu Az ellenállás melankóliája (Melankolija otpora) rekao kako "Univerzalnost vizije Krasznahorkaija možemo usporediti s Gogoljevim Mrtvim dušama, te kao takva nadmašuje sve niže preokupacije suvremene književnosti". Smatrate li da se dobra proza uvijek mora suočavati s osnovnim ljudskim pitanjima?

LK: Čudesnu rečenicu Maxa Sebalda najradije bih ostavio bez komentara, da samo blista, da blista do konca vremena. Ali na Vaše pitanje ipak moram odgovoriti. Smatram da ima nečega veličanstvenog i srcedrapateljskog u tome da jedna takva veličina, kao što je Max, može vjerovati u jednu ovakvu rečenicu kakvu ste citirali. S druge strane, dobra proza, ona ni o čemu ne ovisi, nažalost. Više volimo, a ja bih posebice više volio da postoji moralni nivo ispod kojega se ne može stvoriti dobra proza, kako ste to izrazili, no na nesreću svih nas to nije slučaj. Dobra proza, ili kako je Max u biti naziva, univerzalna proza je slobodna, ona bez slobode ne može nastati. A sloboda pak nije vezana uz moral. Univerzalna ga međutim uvijek uzima u obzir.  

KP: Osim Sebalda s Gogoljem vas je usporedila i Susan Sontag. Što mislite o toj usporedbi?

LK: Osjećam se počašćenim. Veoma počašćenim. Ali ta me usporedba i zbunila. Počeo sam se i baviti Gogoljem. Oh, pa on je toliko drugačiji! To sam pomislio. Onda sam se počeo baviti Maxom i Susan. Pa oni su toliko drugačiji! To sam pomislio. No, dobro je među njima. Čak i ako taj odnos postoji samo u usporedbi.

KP: Razvili ste posve specifičan način pisanja. Je li se radilo o dugotrajnom procesu ili ste na početku karijere imali koncept što želite činiti s riječima i rečenicom?

LK: Situacija je takva da sam na početku mog književnog rada, kao i mnogi među nama, želio samo napisati jednu jedinu ozbiljnu knjigu, i gotovo, kraj. Štoviše, nisam želio čak ni toliko, jer sam ja, ako se dobro sjećam, želio samo jednu jedinu rečenicu. I mislio sam, onda je gotovo, kraj! Samo što ta jedna jedina prva rečenica nije uspjela tako da u sebi obuhvati sve, i kada sam se opet okušao u tome, opet nije uspjela posve po mojoj volji. Tako sam pisao rečenice jednu za drugom, i nijedna mi nije bila dovoljno dobra, pa sam stoga uvijek iznova započinjao, nadograđivao, i kada sam se umorio, završile su se, kao knjiga. Inače: svaku rečenicu napišem u svojoj glavi, to se valjda i vidi na njima. Zato je moguće da se neko vrijeme počinju primicati živom jeziku, sve im je veća brzina, što za njih znači bivanje u svojevrsnom momentu tromosti. I taj moment tromosti već briše granice između pojedinih rečenica, počinju se pretapati jedna u drugu, postaju jedna jedina golema rečenica, dakle jedna jedina golema rečenica je već neko vrijeme sve što pišem, u sve bjesomučnijoj brzini --  i sada joj ne mogu zapovjediti da je gotovo, kraj, ta golema rečenica samo slijepo juri nekuda - i očito je da je danas jedino moja smrt može zaustaviti... 
 

KP: Kada ste čitali svoju priču u Zagrebu (o talijanskom renesansnom slikaru Palmi starijem), publika je na određeni način bila začarana, usisana ritmom vaše rečenice. Smatrate li da čitanje publici, dakle osnovni narativni koncept, ima drugačije mehanizme od običnog čitanja? 

LK: Već duže vrijeme znam iz iskustva da ono što pišem samo ja mogu čitati glasno. A to je možda zato što ih, vjerujem, samo ja razumijem bez ostatka. Nadam se da neću proći kao Browning, koga je na koncu još jedino Bog razumio, jer već ni on sam nije, u svakom slučaju jedno je sigurno: moja su djela na bolesniji način od uobičajenoga vezana uz onog koji ih je napisao. Kad ja čitam, rečenice, ili ona jedna koju pišem, živnu nekako, odnosno samo tada živnu, samo tada oživljuju, jer potječu iz velike dubine u meni, iz veoma intimnog i sumanuto neprekidnog rada mog mozga, i nije sigurno da će čitatelj, dok čita moje knjige, to svaki put naslutiti. Vjerojatno se može shvatiti u sretnim prilikama, kakva je bila u Zagrebu, da tu nije riječ samo o književnosti, ova je književnost podvrgnuta jednom ritualu, tu započinje ritual, točnije rečeno spoznajemo glad za ritualom, zapravo u samima sebi, vidimo i čujemo da netko - ovoga puta László Krasznahorkai - sada jako želi govoriti o nečemu, i neovisno o tome hoće li mu uspjeti - jedva - s apsolutnom sigurnošću znamo da smo mi to nešto već jako dugo čekali. 
 

KP: Smatra vas se majstorom mađarskoga jezika. Jezična struktura vaših tekstova ima nevjerojatnu poetičnu kvalitetu, neku vrstu meandričnog dinamizma koji struji poput glazbene kompozicije. Koliko je vama glazba važna kao piscu?

LK: Za mene zapravo nije odvojeno ono što nazivamo glazbom od onoga što nazivamo jezikom. Oboje se kreću u istom, u dlaku točno tom smjeru, štoviše, prema istoj točki. Mislim da je umjetnost koju ja stvaram izvanredno ornamentalna. Moje mišljenje je veoma slično perspektivi, rekao bih. Polazim iz različitih krajeva, po linijama perspektive koje su međusobno u različitim kutovima putujem prema jednoj točki, dapače, u cijelosti pripadam toj točki, krećem se prema njoj, prema njoj se kreću moje misli, pa se tako prema njoj kreće i moja književnost. I to je glazba. Ili književnost. Premda tek u privatnim granicama, glazbom se bavim jednako dugo kao i književnošću, i to je isto takvo približavanje onoj točki perspektive, prema kakvoj se strmoglavljujem mojom takozvanom književnošću. Često nazivam improvizacijskim ono što odsviram na pokojem glazbalu, no time se u biti samo pokušavam spasiti od eventualnih pitanja uže okoline, jer ako upravo sviram, činim isto što i ranije, s rečenicama, s jezikom.   
 

KP: Vaša suradnja s redateljem Bélom Tarrom je vrlo poznata. Kako gledate na gubljenje autonomije vašeg teksta, na prilagođavanje filmskom scenariju, kazalištu, ili opernom libretu. Kako gledate na spajanje teksta i realnosti izvan samoga teksta?

LK: Oni nemaju nikakve veze sa mnom. Ni filmovi, ni ništa drugo čemu sam pridonio izvan mojih tekstova, knjiga. U tim je slučajevima riječ jedino o tome da rado pomažem Béli u radu, bilo čime, makar i time da ga pokušam shvatiti, što on pod time misli, kako shvaća moje knjige - pokušavam ga shvatiti i pomoći mu da stvori film koji mora postojati. Stvarati vrijedi samo djelo koje mora postojati. Koje još nedostaje u ovom svijetu. Bélina ambicija uvijek je golema: a nju podržati ma kako skromnim sredstvima uvijek služi na čast.
 

KP: Kada ste istraživali potencijal rečenice, i razvijali njezine mogućnosti, da li je to bilo nešto što vam je došlo prirodno ili su vam neki autori u tom smislu bili putokazi. Primjerice, neki vaši tekstovi imaju kvalitetu koja podsjeća na najbolje od Hermanna Brocha, poput Vergilijeve smrti… 

LK: Ja zapravo uopće ne razvijam svoje rečenice. Iz dosadašnjih je jasno što je ovdje istina. One imaju svoju povijest, ta razvidna je udaljenost između rečenice koju sam napisao prije trideset godina i one koju sam napisao jutros, odnosno, one se nekako jedna prema drugoj odnose kao što se današnji krik odnosi prema davnoj boli. Ne bavim se, i nisam se ni bavio izravno riječima, rečenicama, bavio sam se i sada se bavim nečim drugim kada napišem riječi i rečenice, ili jednu jedinu rečenicu, nečim drugim, veoma dalekim, strahovito udaljenim, i posve ga se prihvatim - a riječi, one samo tako dolaze same od sebe - usput, znate. 
 

KP: Bili ste u Japanu i napisali ste roman na kojeg je snažno utjecala japanska kultura, koja se potpuno razlikuje od vašeg kulturnog kruga. Mislite li da promjena mjesta, okoliša, donosi nešto novo vašem pripovjednom tekstu, s obzirom da je riječ o primarnom principu pripovijedanja; govoriti o mjestu na kojem drugi nisu bili…

LK: Ali svaka velika književnost, svaka velika umjetnost govori o nečemu što čovjek nikada nije vidio! Čak i kada je riječ o našem vlastitom životu, vlastitom gradu, djetinjstvu, vlastitoj majci i Bogu, napola onesviješteni ležimo na obali tajanstvene rijeke, koju nikada dotad nismo vidjeli. To što sam i živio upravo u Japanu, i u Kini, i Americi i tako dalje, ne znači ništa - ako dospijem u Indiju, ili me sudbina baci u dubinu Afrike, ili nikamo i ostavi me u nekom gradiću na jugoistoku Mađarske, mislim da bi se u biti dogodilo isto, i mogao bih u svojim knjigama pričati o istome: da postoji ta daleka, veoma udaljena točka, prema kojoj se strmoglavljujem, prema kojoj stremim užasnom brzinom, to je moja jedina, gotovo jadna, monotona poruka: ta točka, to strmoglavljenje a potom naravno jezik, za koji se usput pridržavam.  
 

KP: Možete li zamisliti da radite bilo što drugo?

LK: Oh, ne odlučujemo mi! Ali inače, bilo je to davno kada sam se još mogao zamisliti kao netko drugi, uvijek drugi, svaki dan, svaki tjedan drugi, tako počinje, tako je i kod mene počelo. A potom dolazi otriježnjenje: postao sam točno ono što jesam. 
 

Skraćena verzija intervjua prvotno je objavljena u Vjesniku. Zahvaljujemo autoru na ustupanju proširene verzije intervjua.

 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 23.08.2010