Medij je poruga | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Medij je poruga

Objavljujemo uvodni tekst temata Rad u medijima / mediji o radu koji izlazi u novom broju Zareza. 

Piše: Boris Postnikov
  • A
  • +
  • -

Kada govorimo o radu i medijima, govorimo o njihovoj dvostrukoj artikulaciji. S jedne strane, o medijskoj reprezentaciji rada: o svojevremenom uklanjanju "radnika" kako bi javni diskurs uzurpirao nacionalno podoban "djelatnik", potom o postupnoj rehabilitaciji radničke klase s početkom ekonomske krize – ali mahom u maniri viktimizacije i sentimentalizirane, apolitične suosjećajnosti – pa o odgovarajućoj srednjostrujaškoj medijskoj redukciji radnika na plavi trliš i buku mašine, redukciji koja sustavno previđa suvremene transformacije radnog procesa i radnog iskustva... S druge strane, riječ je upravo o tom iskustvu, o radničkoj proizvodnji medijskih sadržaja: o metastazirajućoj prekarnosti pozicije novinara, o "grču u želucu" koji suvlasnik Europapress Holdinga Ninoslav Pavić javno preporučuje svojim zaposlenicama i  zaposlenicima ne bi li oni, egzistencijalno ugroženi i poniženi, što predanije uvećavali njegove profite, govorimo o notornim "neophodnim rezovima" na HRT-u i o onih osamdesetak Vjesnikovih zaposlenica i zaposlenika koji su odnedavno na burzi. 

Samo, kako bi se ova dvostruka artikulacija kako-tako rasplela, prije nego što se posvetimo radu u medijima uputno je prethodno promotriti medijsku podjelu rada. Preciznije, podjelu rada između tri medijska sektora: javnog, privatnog/komercijalnog i nezavisnog/neprofitnog.

 

Pobrkane uloge

Na normativnoj razini, njihove su granice jasne: javni bi mediji trebali brinuti o općem interesu i za to biti (primarno) financirani javnim sredstvima; privatni ili komercijalni tu su da bi svojim vlasnicima donosili profit unutar jasno definiranih okvira odgovornog javnog govora i djelovanja; zadatak je tzv. trećeg sektora, onog nezavisnih ili neprofitnih medija (često nazivanih i "medijima zajednice") otvarati mimo takve logike profita prostor za teme specifičnih, partikularnih kolektivnih društvenih aktera.

Pređemo li, međutim, na razinu deskripcije zatečenog stanja, te se granice preklapaju i zapliću do potpune konfuzije. U nedavnom intervjuu za portal H-alter.org, tako, Katarina Peović Vuković sasvim točno primjećuje kako kod nas zapravo "treći medijski sektor", onaj nezavisnih medija, najvećim dijelom ispunjava funkciju javnih, brinući se o općem interesu: "Sve nedavne ključne točke, od prava radnika, uloge banaka, obrazovanja, do pitanja javnih medija, nalazimo u neprofitnim medijima, dok, eto, na javnom mediju uglavnom komuniciraju o sportu". I baš kao što možemo vidjeti svaki put kada se odvažimo okrenuti programe Hrvatske televizije, najutjecajniji javni medij, dakle, bez ikakva razumljivog razloga pristaje igrati unaprijed izgubljenu utakmicu na gostujućem terenu svojih navodnih komercijalnih "konkurenata" pa se programski prilagođava njihovim obrascima, iako oni kreiraju normu proizvodnje televizijskih sadržaja samo zato što ne postoji elementarna politička volja da im se emitiranje konačno zabrani zbog evidentnog, eklatantnog i svakodnevnog kršenja uvjeta pod kojima im je nacionalna koncesija dodijeljena. 

I dok podkapacitirani nezavisni mediji zahvaljujući entuzijazmu nekolicine ispunjavaju funkciju javnih, koji su, eto, zauzeti tragikomično neuspješnim oponašanjem komercijalnih, ovi posljednji na tek naučenom marketinškom novogovoru pobjednika tranzicijske preraspodjele nekadašnjeg društvenog vlasništva slave vlastite tržišne uspjehe i podučavaju kako se "publici mora dati ono što ona želi", nakon čega, jasno, prestaje svaka rasprava o javnoj odgovornosti medija, o učincima senzacionalističke simplifikacije socijalne zbilje ili o otužnoj inkonzistenciji deificiranog "stava publike", s jedne, i dominantnog tabloidnog tona patronizirajuće moralizacije, s druge strane. 

 

Zatvoreni interesni krug

Pozivanje na fantazmatski konstrukt autentičnih želja i potreba čitatelj(ic)a, slušatelj(ic)a i gledatelj(ic)a u konačnici je samo jedan od vulgarnijih odjeka ideologema tržišne samoregulacije, čijem kolapsu posljednjih godina svjedočimo na prilično bolan način, i velikim dijelom služi tome da se zamagli presudno oslanjanje privatnih medija na državne strukture. Zapomažući kako im država stvara nelojalnu konkurenciju, upozoravajući kako im otežava suvereno navigiranje slobodnim tržištem i glasno zazivajući njezino smanjenje usprkos činjenici da, prema nedavnim službenim podacima MMF-a, živimo u jednoj od daleko najjeftinijih i "najmanjih" država u Europi, komercijalni mediji samo reproduciraju izlizanu premisu neoliberalne ideologiji o nužnosti "povlačenja" države kako bi se otvorio prostor za neizrecive ljepote transparentnosti slobodnog tržišta. Kao što je niz teoretičara, od Davida Harveyja pa do Loïca Wacquanta, međutim, nedvosmisleno pokazao, uloga države ne ograničava se pri implementaciji neoliberalnih mjera na pomirljivo pomicanje u drugi plan, nego podrazumijeva vrlo aktivno sudjelovanje u postavljanju legislativnih okvira i provođenju političkih odluka u korist krupnoga kapitala; govorimo li o "povlačenju" države, onda se ono ipak prvenstveno sastoji u, primjerice, benevolentnom zanemarivanju zakonskih normi, kao u već spomenutom slučaju privatnih televizija s nacionalnom koncesijom. A dosta se toga o klupku interesa visoke državne politike, ekonomskog monopola i komercijalnih medija može doznati i u jednom od najvažnijih recentnih eseja posvećenih hrvatskim medijima, Sivoj zoni ljubičice bijele Viktora Ivančića: neformalni oglašivačko-distributerski monopol Ivice Todorića, potezi nekadašnje vlade Ive Sanadera i vazelinska uređivačka politika izdanja EPH-a, uvjerljivo je tamo pokazano, godinama su sinergijski stvarali efekt zatvorenog interesnog kruga kojim je ubrzano kolao simbolički i onaj opipljiviji, ekonomski kapital, na zadovoljstvo svih zainteresiranih aktera...

 

Od radničke klase do kapitalističke kase

Ove distorzije medijskog polja, naposljetku, znače da je krajnje vrijeme za sitnu korekciju poznatog, beskrajno prostituiranog poučka Marshalla McLuhana: u Hrvatskoj, danas, medij je poruga. Govorimo li, dakle, o medijskoj reprezentaciji rada, govorimo prvenstveno o ruganju publici, koju se tretira kao da i sama nije najvećim dijelom u poziciji radnika pa joj se radnička prava prikazuju kao atavizmi prevladane prošlosti, a radnička obespravljenost kao povod za usputne populističke lamentacije. 

Promatramo li status rada u medijima, ruganje je, opet, namijenjeno onima koji medije stvaraju. Kada borba za javni interes postane zadaća sistemski nepriznatih i neprepoznatih radnica i radnika osuđenih prekarnim statusom na nomadsko lutanje šarolikim poljem nezavisnih, malih, "neutjecajnih" medija i upućenih na vlastiti entuzijazam kao temeljnu motivaciju, onda je rečeno sasvim dovoljno o ulozi i značaju javnog interesa u društvu u kojem živimo. Kada se položaj zaposlenica i zaposlenika javnog sektora prikazuje kategorijama nekompetitivnosti, parazitizma i kolektivne krivnje za učinke kontinuirane instrumentalizacije javnih medija politikom državnih vlasti, javni je interes još evidentnije dezavuiran. A kada, naposljetku, privatni mediji diskretno parazitiraju na državnim strukturama pritom ih glasno napadajući, onda je jasno da ta tragikomedija zabune vodi isključivo pretvaranju nekadašnjih glavnih aktera medijskoga polja, radnica i radnika, u lako zamjenjive epizodiste, postavljajući njihovo depriviranje kao paradigmu poželjnog društvenog razvoja i sažimajući cjelokupno iskustvo tranzicije u lako pamtljiv narativ: put koji već dvadeset godina jednosmjerno vodi od radničke klase do kapitalističke kase. 

 

Tekst Borisa Postnikova Medij je poruga uvodnik je temata Rad u medijima / mediji o radu koji 21. lipnja izlazi u novom broju Zareza, a uz ovaj, u njemu će se naći i tekstovi Igora Lasića, Katarine Luketić, Viktora Ivančića, Milana F. Živkovića, Katarine Peović Vuković i Hajrudina Hromadžića. Temat je nastao u suradnji sa Centrom za radničke studije iz Zagreba i uz potporu Rosa Luxemburg Stiftunga iz Beograda.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 21.06.2012

VEZANE VIJESTI

Stvarnost je fikcija

Razgovarao: Ante Jerić
S Katarinom Peović Vuković razgovaramo o poimanju stvarnosti u digitalnom dobu, žanrovskom strukturiranju računalnih igara te problematici intelektualnog vlasništva u umrežnom svijetu.