Mediji ne rade u interesu građana | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Mediji ne rade u interesu građana

Povodom dvadeset godina izlaženja časopisa Medijska istraživanja, o stanju u hrvatskim medijima razgovaramo s Nadom Zgrabljić Rotar.

Razgovarala: Andreja Žapčić

FOTO: Marin Tironi/PIXSELL

Bez novinara nema vjerodostojnih medija, a bez njih ni demokracije. Je li društvo doista toga svjesno, uključujući i same novinare i druge radnike u medijima, koje nakon političkih te sve jačih tržišnih pritisaka sustiže egzistencijalni grč u kojem i dalje ima malo mjesta za solidarnost i borbu protiv (auto)cenzure? Premda bi tome trebali pomoći i redakcijski statuti, oni su samo deklarativno usvojeni prilikom posljednje kupnje smanjenog PDV-a za vlasnike medija. Prave kontrole i sankcija nema, a o vlasnicima medija samo se nagađa jer njihova transparentnost, koja bi išla do fizičkih osoba, nije u interesu ekonomskih i političkih aktera. U tom kontekstu gotovo da je i izlišno, a opet više nego ikada potrebno, raspravljati o novinarima i medijima. 

Nada Zgrabljić Rotar profesorica je komunikacijskih znanosti i novinarstva na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu te utemeljiteljica i glavna urednica redakcije znanstveno-stručnog časopisa za novinarstvo i medije Medijska istraživanja, koji bilježi 20 godina izlaženja. Surađuje na diplomskim i doktorskim studijima i na Sveučilištima u Ljubljani i Mariboru te na doktorskom studiju Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Također je i bivša članica Povjerenstva za neprofitne medije Ministarstva kulture te bivša potpredsjednica Upravnog vijeća Hine i nekadašnja vanjska članica saborskog Odbora za medije. Široj je javnosti vjerojatno najpoznatija kao bivša predsjednica Programskog vijeća HRT-a, na kojem je nekada bila zaposlena kao spikerica i novinarka.

 

KP: Kriza medija ujedno je i kriza demokracije pa je stoga važno pitanje u kojoj mjeri mediji građanima pravovremeno pružaju one informacije koje su im potrebne ne samo da zadrže, nego i prošire svoje slobode i prava? Ili je (gotovo) sve biznis prenošenja "vijesti", a pod krinkom praznog označitelja "profesionalnog novinarstva"?

N.Z.R.: Hrvatski mediji ne rade za građane. Hrvatski mediji, i javni i komercijalni, žive od građana, bilo od pretplate ili od oglašavanja, ali ne rade za njih i njihove interese. Sebe su postavili u poziciju moći u odnosu na javnost. I u odnosu na novinare. Za medije su pitanja sloboda i prava građana zanimljivi samo kao roba koju treba uklopiti u sadržaj tako da se nabolje proda, biznis kao i sve druge informacije. Profesionalni identitet novinara je sve siromašniji, etika i uloga "pasa čuvara" i ne spominju se više čak ni u teorijskim raspravama, osim kao romantična nostalgija za idealima profesije. 

S druge strane i javnost gubi svoj identitet u smislu sudjelujuće i prosuđujuće javnosti. Briga za medije sve je manja i u aktivizmu i u civilnom društvu. A bez slobodnih medija i profesionalnog novinarstva nema demokracije. Kriza medija nastala je prije svega zato jer su političke i ekonomske interesne skupine ovladale medijima za svoje interese. To je proces koji u Hrvatskoj traje već desetljećima, od osamostaljenja, a što je najgore, nastavlja se. U nedavno predstavljenom istraživanju o integritetu hrvatskih medija, jasno je oslikana struktura hrvatskog medijskog sustava, zakoni i njihova ne-primjena, interesi i utjecaji na medijsku praksu. Iz istraživanja su jasno razvidni razmjeri bolesti i razmjeri opasnosti kojoj su hrvatsko novinarstvo i hrvatski medijski sustav izloženi u bari punoj krokodila. 

 

KP: Premda se to svima čini jasno, jesmo li mi "na čistu" s time koja je zapravo svrha medija u društvu, pogotovo uz tehnološku revoluciju?

N.Z.R.: Svrha medija uvijek je bila i bit će da služe javnosti i javnim interesima. Ako ne ispunjavaju tu funkciju mediji su štetni za svako društvo. Javni interes sadržan je u kulturnim, obrazovnim i informativnim sadržajima te jednim dijelom i komercijalnim sadržajima oglašavanja i u zabavnim formatima. Tehnološka revolucija mijenja medijski okoliš, mijenja tradicionalno bliske odnose između medija i politike te kako ističu primjerice Herbert Shiller, Manuel Castells ili McChesney, pomiče moć s političara na vlasnike informacija. Što znači da će medijskim sadržajima sve više upravljati vlasnici tehnoloških komunikacijskih sredstava. 

Govori se globalnom kapitalizmu odnosno informacijskom kapitalizmu. Novinari i medijski korisnici, paradoksalno, sve su manje slobodni subjekti, a sve više otuđeni od vlasnika globalnih sustava informiranja. Tako će se razvijati sve netransparentnija i agresivnija informacijska ekonomija koja će utjecati i na naš medijski sustav. Tehnološka revolucija neće nam donijeti samo pozitivne, nego i mnoge negativne učinke. Država mora držati korak s komunikacijskim tehnologijama ako namjerava kreirati učinkovitu medijsku politiku. 

 

KP: Ministarstvo kulture obećalo je novu medijsku strategiju i reformu medijskog zakonodavstva, no s obzirom na dosad (ne)viđeno i na to da je riječ o posljednjoj godini mandata ove Vlade, nakon čega je i vrlo vjerojatna promjena vlasti, je li ovo vrijeme u kojem se može očekivati značajne promjene?

N.Z.R.: Čini mi se da je medijska strategija bila preveliki zalogaj za Ministarstvo kulture. Način na koji se pristupilo izradi te strategije od početka nije mnogo obećavao. Strategija bi bila potrebna, zakoni su zastarjeli, izvan su suvremenih tehnoloških promjena u medijima. Nedostatak i manjkavost medijskih zakona je opasna ne samo zato što ostavlja prostor za igre bez granica između medijskih vlasnika i politike, nego i zato što je sada divna prilika za lov u mutnom na nedovoljno reguliranom konvergiranom medijskom prostoru koje se razvija brzinom svjetlosti, dok se u ministarstvu gube godine. 

 

KP: Koje su promjene potrebne u načinu funkcioniranja HRT-a i kako ih provesti da bismo doista ne samo kao ideju, nego i u praksi, imali javni servis koji zastupa degradirani javni interes?

N.Z.R.: HRT je najbolja televizija koju imamo. Dobar je učinak postignut pokretanjem trećeg i četvrtog programa, koji su još uvijek u malo sirovom izdanju, ali imaju veliki potencijal. Ima mnogo dobrih i vrijednih emisija i novinara kako na televiziji tako i Hrvatskom radiju, mnogo se raznolikih tema, sadržaja i informacija može čuti i vidjeti. HRT ima zadatak biti prethodnik u tehnološkom razvoju što se trudi u zadanim mogućnostima ostvariti: učinjeni su zanimljivi pomaci u procesu digitalizacije sadržaja i medijske konvergencije pa imamo televiziju i radio na zahtjev, arhivirane sadržaje, radio na televiziji … 

Ali, u sadržajima HRT-a ima previše tabu tema i stereotipa, a nedovoljno različitih svjetonazora i ravnopravnosti spolova. Nedovoljna pozornost se posvećuje konceptu medijske pismenosti građana, na koju javne medije obvezuje zakon, pa ne iznenađuje što tehnološki napredak HRT-a nije dovoljno stavljen u službu javnosti niti je učinjen bitan napredak u interaktivnom odnosu s korisnicima. Nije postignut napredak u pitanju AV arhiva ni s obzirom na njihovu dostupnost, odnosno problem autorskih prava, a niti u pitanjima strategije digitalizacije audiovizualne građe. Barem koliko je poznato u javnosti. HRT je i dalje netransparentan u poslovanju i otuđen od svoje publike, slušatelja i gledatelja, a sljubljen s politikom. Trebao bi funkcionirati tako da to promijeni. Kako će to postići, neka oni sami razmisle.  

 

KP: Kako postići da se postojeće i javne i privatne mainstream medije dovede u red i natjera da se ponašaju sukladno zakonu i pravilima jer bez obzira na vlasništvo, ovdje je ipak riječ o specifičnom području i zadaćama?

N.Z.R.: Za to je nadležno Vijeće za elektroničke medije koje djeluje prema sadašnjim, kao što smo već rekli, zastarjelim i manjkavim medijskim zakonima. U tiskanim medijima glavnu riječ vodi politika i neke druge moćne elite našega društva. Njima ne može nitko ništa. Takva je naša medijska politika. Ne zna se tko su pravi vlasnici, nema statuta medija, krše se etička pravila, a zakoni se često ne poštuju itd. Moguće je da će se stvari riješiti evolucijom, razvojem medijske pismenosti i demokratizacijom društva, ali moja su predviđanja crna. 

Na temelju istraživanja medija, koje je provelo sedam organizacija civilnog društva u sedam zemalja jugoistočne Europe 2013. i 2014. godine i koje je objavljeno u knjizi Značaj medijskog integriteta – kako vratiti medije i novinarstvo u službu javnosti – hrvatski slučaj zaključila sam da je stanje u medijima doista jako loše, a bolje ne izgleda da će biti. Iz rezultata istraživanja naslućuje se samo da bi, s obzirom na nove komunikacijske tehnologije i konvergenciju medija, što znači strukturnu promjenu hrvatskog medijskog sustava, vlasništvo moglo biti još netransparentnije, koncentracija medija još veća, snažnija komodifikacija i osiromašenja medijskih sadržaja. Novinari će imati još manje prava, profesionalni integritet će im biti i dalje ugrožen kao i autonomija, a publika će biti slabije informirana, a više manipulirana. Daj bože da nisam u pravu, a još bi bolje bilo kad se ne bismo trebali moliti bogu nego kad bismo dobili kvalitetne zakone koji bi se poštivali.

 

KP: Kome i čemu služe Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske? Naime, vrlo je teško prizvati u sjećanje neki njihov konkretan potez u smislu stvaranja preduvjeta za profesionalan novinarski rad i poziciju novinarske struke, pogotovo s obzirom na permanentnu profesionalnu, socijalnu i egzistencijalnu ranjivost medijskih prekarnih radnika koja čini savršenu podlogu za sustavnu (samo)cenzuru.

N.Z.R.: I meni se čini da bi osim medijske strategije i novih medijskih zakona, dobro došlo i redizajniranje Hrvatskog novinarskog društva. Jer je njegova uloga nezamjenjiva kad je riječ o vašoj profesiji. Ja bih voljela da je to respektabilna organizacija, snažan pregovarač s medijskim tajkunima i jak partner političarima. Bilo bi to dobro ne samo za novinare nego i za javnost! Možda bi trebalo razmisliti je li najbolji način da predsjednik novinarskog društva bude volonter ili pak taj posao zahtijeva ozbiljan, profesionalni angažman. 

 

KP: S druge strane, kako spasiti struku i medije i koliko to mogu, ako su na to uopće spremni, učiniti sami novinari, koji su vrlo skloni samosažaljevanju, a da istodobno nisu sposobni krivca za cijelu situaciju potražiti i u sebi samima i/li se međusobno solidarizirati?

N.Z.R.: Novinarstvo je kao profesija već dugi niz godina u našoj zemlji pod velikim pritiskom. Teoretičari smatraju da Hrvatska pripada tzv. post-komunističkom modelu novinarstva kao i Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska, te sve zemlje bivše Jugoslavije. U njima je došlo do brzih promjena društvenih okolnosti, a zbog nedostatka demokratske tradicije karakteristične za anglosaksonske i druge zemlje zapadne Europe došlo je do diskontinuiteta razvoja novinarske profesije. Jakubowitz smatra da su tim zemljama zajednički  traumatični procesi u kojima su novinari od "inteligencije" postajali nositelji propagande s "mesijanskim" zadacima koje im je nametala politika, a zatim su postali ugrožena socijalna skupina na nedovoljno reguliranom i agresivnom korporativnom medijskom tržištu. 

U toj analizi možemo prepoznati hrvatsko novinarstvo od osamostaljenja do danas. U tom periodu mogu se razlikovati najmanje četiri perioda, kronološki od nekonsolidirane demokracije i autoritarnog režima, preko jačanja aktivizma novinara i organiziranja udruga i pokreta Pravo na posao, Forum 21, Inicijativa za javni radio, preko Sanaderova doba – crnog doba za novinare, te danas – novinarstva digitalnog doba. Novinari sami sebi, slažem se s vama, prave mnogo štete. Znaju biti nesložni, neorganizirani, udaljeni od javnosti, pristrani, a na žalost često se služe i gorim metodama – denunciranjem svojih kolega, klevetama pa i pisanjem prijava na DORH protiv svojih kolega i suradnika, samo da bi sebi ostvarili napredovanje u karijeri ili materijalnu korist. Time ponižavaju svoju profesiju, gube ugled i moć. 

 

KP: Koliki utjecaj neprofitni mediji imaju na širu publiku i koja je njihova budućnost? Pri čemu je važno i pitanje koliko su i sami građani uopće educirani i medijski pismeni da bi mogli prepoznati i "čitati" nezavisne medije?

N.Z.R.: Neprofitni mediji su po mojem mišljenju važni zato jer pridonose pluralizmu i raznolikosti medijskih sadržaja, slobodi javne riječi i demokratizaciji društva uključivanjem šireg građanstva kojem su mainstream mediji uglavnom nedostupni. I zbog tog jer otvaraju mogućnosti mladim novinarima, koji tamo mogu početi i ispeći zanat. Pojedinačno, nemaju široku publiku kao komercijalni ili javni mediji, ali ispunjavaju svoju zadaću za fragmentirane publike s posebnim interesima. Ključno pitanje opstanka i uloge neprofitnih medija jest pitanje financiranja, koje za sada nije riješeno na pravi način pa bi novi medijski zakoni ili medijska strategija ako je bude, trebali  i na to odgovoriti. 

Ako ih se bude financiralo kao do sada preko Ministarstva, na neki će način biti pod nadzorom politike i time se oslabljuje njihov demokratski potencijal. Što se medijske pismenosti građana tiče, pitanje je koliko ona odgovara strukturama moći u našem društvu, a i u globalnom kapitalizmu. Zato se tome i ne posvećuje sustavna pozornost na razini obrazovne politike. Veću ulogu bi u tome trebali preuzeti sami mediji. I civilno društvo.

 

KP: Neprofitnim medijima, između ostalog, potrebna je sustavna i dugoročna podrška, koja se ne bi trebala oslanjati samo na državne dotacije, nego bi trebalo bi razmisliti i o alternativnim modelima vlasništva i upravljanja, koji će uključivati i novinare te građane, a sve u cilju kako bi novinarstvo u njima doista (p)ostalo ne samo neprofitno, nego i nezavisno. Kakve mogućnosti alternativnog upravljanja u Hrvatskoj vidite, a kako ocjenjujete rezultate i same mjere koje je dosad poduzelo Ministarstvo kulture kroz natječaje za neprofitne medije te otvaranje neprofitnim medijima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija AEM-a?

N.Z.R.: To je strateško pitanje, ne može se jednostavno odgovoriti. Trebalo bi istražiti širu europsku praksu i medijske politike koje to područje reguliraju. U svakom slučaju, ovaj način kako se to započelo kod nas nije dobar. Neprofitni mediji su previše ovisni o  vladajućoj politici. No, dobro je što se uopće dala prilika trećem sektoru. Kod nas nisu zaživjeli communita mediji, mediji zajednice, koje bi financirali sami građani. 

Ne znam ima li za to neke nade. Ako ima, to bi morala pokrenuti sama zajednica kao civilni projekt. Mislim da također treba inzistirati na tome da komercijalni elektronički mediji koji dobivaju potporu iz Fonda za pluralizam medija Vijeća za elektroničke medije, moraju mnogo više pažnje posvetiti sadržajima iz kulture, ravnopravnosti spolova, nacionalnim temama i slično.

 

KP: Međutim, problem je obrazovanje i samih novinara. Nekada je na studiju novinarstva postojao velik broj politoloških kolegija, koji su danas uglavnom izborni dok se mnoge novinarske kolegije poput istraživačkog novinarstva, kako se tvrdi – zbog nedostatka novca, ukida. Istovremeno, uz bok novinarstvu stoji i studij odnosa s javnošću što je otprilike kao da lisici date da čuva kokoši.

N.Z.R .: Ovo vaše pitanje se u komunikologiji zove "sugestivno pitanje", pa dobro, neka bude. Istina je da su odnosi s javnošću jedan od glavnih uzroka gubitka identiteta novinarske profesije. Novinari sve manje znaju što je njihova profesija, što trebaju raditi oni, a što predstavnici odnosa s javnošću, pa često kao Snjeguljice progutaju vještičinu crvenu jabuku. Objavljuju tzv. PR članke ili članke koje su im ljubazno napisali stručnjaci u odnosima s javnošću. Ili pozivaju u svoje emisije osobe koje im sugeriraju odnosi s javnošću ili neke stvari ne objave, opet pod njihovom sugestijom. 

Publika dobiva sliku o temama, osobama ili događajima koju pažljivo oblikuju službe za odnose s javnošću. Novinari tako gube svoj profesionalni integritet i smisao postojanja. Istraživačko novinarstvo temelj je novinarske profesije. Zato zajedničko studiranje jednih i drugih oslabljuje identitet novinara. Predstavnici odnosa s javnošću su krasni i zabavni ljudi, ali pitanje je jesu li oni pravo društvo za novinare ili bi novinari trebali ostati skeptični u stilu upute starih majstora novinarstva mladim novinarima: Ako vam vaša majka kaže da vas voli - provjerite to!  

Što se istraživačkog novinarstva tiče kojem je cilj otkrivati korupciju, mito, nepotizam, društvenu nepravdu… Često su to ugledne osobe iz javnoga života pa medijima ili urednicima ne odgovara da se to objavi jer se ne žele zamjeriti tim moćnim likovima. Time se krug korupcije zatvara. Godinama se u našim medijima istraživačko novinarstvo sustavno zatire. Čak i fizičkim napadima i prijetnjama novinarima. Šteta je što je ukinut taj kolegij, time se abolira naša medijska praksa u kojoj nema mjesta za istraživačko novinarstvo čak ni u javnim medijima. 

 

KP: Gdje su, kada govorimo o medijima, mladi koje se često ističe kao posebno ranjivu skupinu, a i Medijska istraživanja se njima dosta bave, i to kao čitatelji, slušatelji i gledatelji, ali i kao potencijalni radnici u medijima?

N.Z.R.: Mladi imaju prednosti u svom tehnološkom obrazovanju, brzini i hrabrosti. To nije malo. S druge strane meni se čini da nisu jako zainteresirani da budu kreatori novih pogleda na društvo, da nedovoljno propituju i istražuju, da nemaju želju za ironiziranjem i relativiziranjem raznih društvenih dogmi kojih na žalost ima i u demokraciji. To je jako zanimljiva tema za istraživanje, za intervjue i fokus grupe. Studente posebno zanimaju istraživanja komunikacije putem društvenih mreža. U odnosu na komunikaciju putem društvenih mreža, novi mediji, a posebno tradicionalni mediji sasvim su u drugom planu.

 

KP: S obzirom na sve rečeno te iskustvo temeljeno i na Medijskim istraživanjima, kakvu budućnost medija i novinara očekujete te kakvi su planovi za, primjerice, iduće desetljeće časopisa Medijska istraživanja?

N.Z.R.: Povodom 20. obljetnice najavili smo novi projekt - Hrvatski muzej za medije. Želja mi je da se takav muzej osnuje kod nas. Pokrenuli smo inicijativu. Članovi inicijativnog odbora su predsjednik HAZU-a, prof.dr.sc. Zvonko Kusić, predsjednik Matice hrvatske, akademik Stjepan Damjanović, dr.sc. Biserka Cvjetičanin iz Instituta za međunarodne odnose u Zagrebu, naša članica UNESCO-a za znanost, i gospodin Miroslav Gašparović, predsjednik HND-a Zdenko Duka i ja kao glavna urednica Medijskih istraživanja, ali očekujemo da će nam se pridružiti i još neki zainteresirani ugledni građani koji mogu pomoći da se ova inicijativa uspješno provede. 

Što se tiče samog časopisa Medijska istraživanja, željela bih da i dalje služi našoj znanstvenoj zajednici, da bude koristan studentima i medijskim istraživačima. Željela bih da našim suradnicima, autorima i recenzentima kao i čitateljima budu korisne naše nove web stranice, pozivam ih na suradnju, prijedloge i konstruktivne kritike, a posebno pozivam medijske stručnjake da istražuju medijsku teoriju i praksu i da nam šalju svoje radove.

 

KP: Tragični slučaj Charlie Hebdoa aktualizirao je pitanje slobode govora i izražavanja, koje kao ni satira ne bi trebalo poznavati granice. Što su pokazala dosadašnja Medijska istraživanja na tom planu jer kako bez slobode govora mediji uopće mogu ispunjavati svoju kritičku ulogu u političkom i društvenom sustavu? 

N.Z.R.: Slučaj Charlie Hebdo prije svega snažno ilustrira složen odnos kulture i medija. Medijatizirana kultura je uvijek prožeta politikom. U praksi ti odnosi često nisu jednostavni ni očiti, ali teoretičari od Frankfurtske škole i Gramscija pa do Stuarta Halla i Douglasa Kellnera svojim su analizama medijske prakse ukazali na prožimanje medija i kulturnih sadržaja. Mislim da slučaj o kojem govorimo i koji je šokirao svijet, nije samo problem slobode govora, jer sloboda govora je stečevina zapadne civilizacije i ni jedan pojedinačni slučaj, pa ni terorizam, ne može zaustaviti tu slobodu, ali mogu je zaustaviti sustavne manipulativne prakse kao anomalije društva u liberalnoj demokraciji. 

I sami smo kao društvo prošli neke tranzicijske periode u kojima je sloboda govora u medijima bila jako, jako ugrožena i kada mediji nisu ispunjavali svoju glavnu funkciju a to je otkrivanje korupcije, nepotizma, mita, nepravdi i koristoljublja. O svojim iskustvima govorili su deseci naših novinara, a objavljeno je u Bijeloj knjizi Zbora istraživačkih novinara HND-a. To i nije bilo tako davno, nitko za to još nije odgovarao, posljedice trpi i društvo i novinarska profesija, pa to ne bi trebalo olako zaboraviti ako nas zanima pitanje slobode govora. 

 

KP: Također, nakon ovog slučaja došlo je do nezapamćenog solidariziranja kako novinara, tako i široke javnosti. No, teško se pritom othrvati reprizi određene doze selektivnosti jer zašto, ako se vratimo u "povijest" nismo znali sačuvati Feral i zašto danas ne doživljavamo primjerice slučajeve "preko plota", a riječ je o prijetnjama i napadima na portale Klix.ba i Tacno.net, a da ne spominjemo i situaciju u Makedoniji i Srbiji?

N.Z.R.: Kad već spominjete Feral, moje je mišljenje da je to bio medij jednoga vremena kojega više nema. U medijima, kao i u životu, nema povratka na staro. Ali je nužno stvarati nove izričaje i forme koji će odgovarati ovome vremenu apsurda i banalnosti duha. Naša građanska kultura nije,  čini se, još na tom stupnju da može obuzdati politiku danas kad više nema Europe da motri na naše medijske slobode. U korumpiranom, klijentelističkom društvu u kojem svatko ovisi o svakome, mediji ovise o politici. 

Politika je od medija napravila svoje sluge i sluškinje, a mediji su presretni da mogu služiti jer očekuju da će nečim biti nagrađeni. Ne zanima ih nagrada koju bi dobili od čitatelja i gledatelja u obliku povjerenja, sinergije, građanskog aktivnog sudjelovanja i čitateljske vjernosti. Ima nekih svijetlih pokušaja i kod nas i kod susjeda koje spominjete, ali društveno-poslovno okružje u kojem mediji djeluju je otrovano, a uz to i sve više agresivno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 06.02.2015

VEZANE VIJESTI

Mrtav izvještaj na papiru

Piše: Matija Mrakovčić

Projekt Značaj medijskog integriteta pokušao je identificirati prepreke demokratskom razvoju medijskih sustava u šest zemalja Jugoistočne Europe.

Urednici bi prije svega trebali biti novinari

Razgovarao: Neven Svilar
O realnom utjecaju opomena Novinarskog vijeća časti, senzacionalističkom izvještavanju i pitanjima novinarskog zanata razgovarali smo s Trpimirom Matasovićem.

Novinari su samo naoko slobodni

Razgovarala: Janja Sesar
S Gordanom Vilović razgovaramo o novinarskoj etici, prikrivenom oglašavanju i "PR-novinarstvu", padu standarda struke, kao i o drugim problemima s kojima se suočava suvremeno novinarstvo.

Važne teme potisnute na margine

Razgovarao: Neven Svilar

Sa Slavicom Lukić, novinarkom Jutarnjeg lista i potpredsjednicom HND-a, razgovaramo o stanju novinarske profesije, medijima i reformi med

Panika u medijskom sektoru

Razgovarao: Jerko Bakotin
O stanju u neprofitnom medijskom sektoru razgovaramo s novinarom, urednikom, nezavisnim medijskim savjetnikom te predavačem Davorom Glavašem.