Međusobno osnaživanje umjesto gašenja | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Međusobno osnaživanje umjesto gašenja

Sa Zvonimirom Dobrovićem i Silvijom Stipanov razgovarali smo o udruživanju u festival Ganz nove Perforacije i odnosu kulturne politike prema nezavisnoj kulturi i umjetnosti.

Razgovarao: Lujo Parežanin

Colectivo Ameno i María Stoyanova / Ganz nove Perforacije

Uzevši u obzir teško stanje u nezavisnoj kulturi, koje zbog produkcijskih potreba i ovisnosti o sve ugroženijoj infrastrukturi na specifičan način pogađa izvedbene umjetnosti, preživljavanje programa koji njeguju inovativne i eksperimentalne poetike postaje gotovo nemoguće. Između ostalog, izvedbena je scena veliki udarac pretrpjela gubitkom SC-a koji je udomljavao važne programe poput Ganz novog festivala, dok je drugima za vrijeme Kulture promjene pružao prostor za rad i prezentaciju. Kao što pokazuje primjer Antisezone koju su zajedničkim snagama pokrenule etablirane plesne umjetnice, u takvim su uvjetima solidarnost i udruživanje najbolje strategije preživljavanja. Najnovije izdanje festivala Perforacije tako je donijelo povezivanje s Ganz novom kulturom promjene, proizišlom iz ukinutog SC-ovog programa, u festival Ganz nove Perforacije, koji se održava od 27. lipnja do 2. srpnja na nizu lokacija, uz prateći program u više gradova. Tim smo povodom s umjetničkim direktorom Domina Zvonimirom Dobrovićem i umjetničkom voditeljicom Ganz novih Perforacija Silvijom Stipanov razgovarali o festivalu, njegovom kontekstu i odnosu kulturne politike prema nezavisnoj kulturi.

KP: Nužno je krenuti od naziva festivala, koji nosi trag devastacije kulturne infrastrukture u Zagrebu i Hrvatskoj, ali i ukazuje na otpor tom procesu. Kako biste opisali trenutnu bilancu stanja na nezavisnoj izvedbenoj sceni?

Z.D.: Nažalost, sve lošija situacija na nezavisnoj sceni jedini je mogući ishod njenog dugogodišnjeg i sustavnog zanemarivanja, podfinanciranja i potkapacitiranja od strane nadležnog Ministarstva kulture i Ureda za kulturu lokalnih uprava. Kontinuirano odlučivanje o nezavisnoj sceni bez jasne razvojne i kulturne strategije, nepostojanje ikakvih kriterija evaluacije izvršenih i planiranih programa, i konačno, neprepoznavanje uopće pozicije koju nezavisna kulturna scena ima u čitavom kulturnom sustavu koji iole želi koketirati sa suvremenošću, dovodi nas do razine devastacije koja se ne može više riješiti jednokratnim ili brzim mjerama koje bi spriječile sve ubrzanije i potpuno urušavanje nezavisne kulture. Nažalost, nepopravljiva šteta po kreativnost, inovativnost, agilnost i energičnost nezavisne scene uslijed nemogućih uvjeta kojima je prepuštena, neće i ne može biti lokalizirana, već će se osjetiti u svim sferama domaće kulture i društva u cjelini.

Najgora u svemu je činjenica da te dugoročne štete nisu svjesni ni u Ministarstvu kulture, ni u lokalnim Uredima za kulturu, ni u institucijama u kulturi od nacionalnih do gradskih kazališta nadalje. Da bi se danas mogli kreirati programi ili popuniti fotelje nacionalnih ili gradskih kazališta, muzeja, velikih ljetnih festivala, čak i međunarodnih smotri poput Venecijanskog bijenala, a i trenutno našeg najvećeg kulturnog projekta EPK Rijeka 2020 s ljudima poput Emine Višnić, Slavena Tolja, Igora Grubića, Ivice Buljana, Marjane Krajač, Matije Ferlina, Anice Tomić i Jelene Kovačić, Olivera Frljića, BADco., Saše Božića i mnogih drugih, mora postojati organizirana i donekle stabilna nezavisna kulturna scena na kojoj su svi oni mogli početi raditi prije deset, petnaest ili dvadeset i više godina. Stupanj devastiranosti današnje nezavisne scene će se još snažnije osjetiti izvan nje u godinama koje dolaze na štetu čitave kulture. Da se ne bi uz SC na listu uništenog upisao i Ganz novi festival, pozvao sam Silviju Stipanov na suradnju da kroz Ganz nove Perforacije umjesto gašenju jedne ideje svjedočimo međusobnom osnaživanju i zajedničkom inspiriranju.

KP: Čitava nezavisna kultura našla se na udaru proračunskih rezova, što ministrica Obuljen Koržinek uglavnom ignorira. Perforacijama kao jednom od najvažnijih izvedbenih festivala financiranje je od strane Ministarstva kulture zadnjih godina gotovo prepolovljeno. Koje je u tom smislu promjene morao proći program, kako ga uspijevate održati?

Z.D.: Od 2015. godine do danas su dva najveća programa udruge Domino pri Ministarstvu kulture doživjeli drastične rezove. Perforacije su izgubile 40%, a Queer Zagreb čak 65% dotacije te danas oba festivala imaju po 60 000 kuna. Da bi stvar bila još gora, a do tih informacija nije lako doći, preporuke Vijeća su da Ministarstvo ove godine dotira Perforacije sa 80 tisuća, a Queer sa 100 000 kuna. Niti višekratno protivljenje Vijeća na tako drastično odstupanje od preporuka i onoga što je ministrica na kraju odlučila nije značilo ništa. Dapače, ministrica je nekoliko puta javno opravdala svoju odluku time što je Domino dobio EU sredstva i što su nam prošle prijavnice pri Nacionalnoj zakladi i Kulturi novoj, makar je riječ o posve drugim projektima. Ministrica je, znači, priznala da Ministarstvo namješta rezultate poziva za javne potrebe u kulturi vodeći se nekim kriterijima koji nisu navedeni u pozivu i u suprotnosti su s Nacionalnom strategijom razvoja civilnog društva. Znači li to da ako prestanemo povlačiti EU sredstva onda možemo očekivati povećanje podrške od Ministarstva kulture? Zanimljivo bi bilo čuti kad je to Vlada Republike Hrvatske promijenila politiku i odlučila da se povuklo previše EU sredstava i da se sankcioniraju oni koji ih i dalje povlače.

No, dok Ministarstvo ili Grad Zagreb svake godine procjenjuju s koliko manje sredstava se Perforacije ili Queer mogu održati, programi oba festivala su pretrpjeli značajne kompromise u selekcijskom smislu te u standardu umjetničke, produkcijske, tehničke, marketinške i logističke podrške umjetnicima i njihovom radu. Sužavanjem općenito potpore nezavisnoj sceni, jasno je da su potrebe na koje danas nažalost jedini festival ovog opsega na sceni, Ganz nove Perforacije, trebaju odgovoriti sve veće i da se jaz između potreba i mogućnosti iz godine u godinu povećava i sve je teže premostiv. No, udruživanje kuratorskih i producentskih snaga Perforacija i Ganz novog festivala nije tek simboličan otpor daljnjem rasipanju nezavisne scene, već je jedna od metoda opstanka i dokaz njene izdržljivosti.

KP: "Ganz novost" ovogodišnjih Perforacija očituje se i u Silvijinom dolasku na mjesto umjetničke voditeljice. Kakve koncepcijske promjene u odnosu na prošlogodišnja izdanja festivala su proizišle iz vaše suradnje? 

S.S.: U koncepcijskom smislu nismo mogli bitno izlaziti izvan zadanih okvira dosadašnjeg djelovanja Perforacija. Naime, i dalje se radi o festivalu koji je posvećen razvoju i podršci nezavisne autorske produkcije suvremenog kazališta, plesa i performansa, kao što je to uostalom bio i Ganz. Namjere su iste, međutim razlikovali su se naši načini djelovanja. I dok su se Perforacije većinom fokusirale na koprodukcije i podršku postojećim produkcijama nezavisne izvedbene scene, na decentralizaciju programa u još šest hrvatskih gradova te na njihov daljnji "izvoz" u svijet (Perforacijama u New Yorku, Argentini, Italiji), Ganz je pokušavao "uvesti" jedan fragment hibridne i neuobičajene međunarodne izvedbene produkcije te je svoje mjesto vidio u poticanju koprodukcija, dugotrajnijih suradnji i razmjena znanja između predstavljenih gostujućih umjetnika i lokalne scene te građana. Također, razlika je bila i u kontekstu; Ganz je djelovao unutar institucije sa svom potrebnom infrastrukturnom podrškom i kontinuiranom produkcijom i prezentacijom hrvatskih umjetnika u okviru Teatra &TD, dok su Perforacije nomadski festival koji na druge načine doskače potpunom izostanku kontinuirane infrastrukturne podrške. Naravno da to onda određuje i način rada festivala, uvjete i mogućnosti koje možeš pružiti umjetnicima i njihovim projektima. Tako da je ovogodišnji festival ustvari ganz novi spoj postojećih načina djelovanja i modela suradnji. 

KP: Širi program Ganz novih Perforacija, Noći performansa i Homesick festivala uključuje cijeli spektar naše plesne i izvedbene scene – od novih skupina i autora/ica poput Škvadre i Dore Brkarić, do etabliranih poput Matije Ferlina i BADco.-a – te gostujuće umjetnice i umjetnike iz Danske, Sjeverne Irske, Španjolske, Austrije i Japana. Možete li nam ukratko predstaviti svoj raznovrsni izvedbeni program, njegovu koncepcijsku osnovu i njegove zasebne elemente?

S.S.: Ove smo godine velik dio programa otvorili najširem krugu umjetnika putem triju natječaja za suradnje (koprodukcije, reprize i eksperimente), a Noć performansa smo pretvorili u dvomjesečni mentorski laboratorij za razvoj mladih umjetnika i performansa. Putem Homesick festivala spojili smo japansko-austrijskog umjetnika Michikazua Matsunea s Brunom Isakovićem, Vedranom Klepicom i Ninom Kurtelom i producirali tri nove poluvečernje predstave/performansa hrvatskih autora namijenjene izvođenju u privatnim prostorima koje su naišle na veliko zanimanje i medija i publike. Gostovanjem britanske plesne umjetnice Oone Doherty htjeli smo zadržati Ganzov kontinuitet predstavljanja inovativnih i hibridnih kazališnih i plesnih poetika koje rade razliku na međunarodnoj izvedbenoj sceni. Naime, Oona je za svoj rad već osvojila brojne nagrade i priznanja, a Radio France Culture nedavno ju je prozvao novom Pinom Bausch.

Međutim, iako i dalje predstavljamo mlade umjetnike poput Škvadre koji su na naš poziv izmjestili svoju predstavu iz kazališnog prostora i odlučili s njenim materijalom eksperimentirati na frekventnom pješačkom prijelazu te Nastje Štefanić koja svoju Violu, ja i nas dvije također prilagođava nekazališnom prostoru i okvirima izvedbe Noći performansa, može se reći da je fokus Ganz novih Perforacija ove godine većinom na autorima "srednje" generacije. I dok je prije 15 godina bilo bitno razvijati modele i načine podrške mladih umjetnika, danas ti isti, nekoć mladi i neafirmirani, nakon svih svojih nemalih uspjeha nemaju gdje raditi i nisu u mogućnosti dalje se razvijati. Jer njima danas trebaju drugačiji uvjeti rada nego prije 15 godina; naime, oni znaju raditi s malo ili nimalo, odnosno bez budžeta, u nekazališnim prostorima i bez adekvatne financijske, tehničke i produkcijske podrške, a neki od njih su unatoč tome napravili puno i razvili svoje autentične i vrlo zanimljive poetike, kao npr. Marina Petković, Vedrana Klepica, Miran Kurspahić, ili Matija Ferlin i BADco., koji imaju etablirane međunarodne karijere, ali ipak nedovoljnu podršku kod kuće. Tako će Marina Petković na festivalu predstaviti svoju novu predstavu Razgovaranja u kojoj nastavlja razvijati vrlo specifičan autorski izričaj koji naziva jazz razgovorima te na scenu postavlja sedam žena uronjenih u zajednički, ali slojevit osjećaj svijeta ispunjen nijansiranom problematikom svakodnevice. Miran Kurspahić i Rona Žulj u Žrtvama za život bave se kulturnim kompleksima, pitanjem identiteta i predrasudama, te pričaju o profesionalnom, ali i ljudskom iskustvu proteklog desetljeća.

Svi ovi već afirmirani autori za svoj daljnji razvoj trebaju podršku kulturnih instituciju, priliku za eksperiment i rad u stabilnijim uvjetima, s većim ansamblima i plaćenim suradnicima. To se nažalost još uvijek ne događa i to je svakako problem kako vodećih ljudi kulturnih institucija nespremnih na rizik, tako i kulturne politike i financiranja koja potrebu za time ne uočava niti potiče te ne radi bitnu razliku u financiranju onih koji tek počinju i onih koji su afirmirani. Slično je, naime, i s festivalima – Ganz je nakon 8 godina rada i dalje preživljavao s tek 60 000 kuna sredstava iz lokalnih i nacionalnih izvora financiranja, što je nemoguć novac za kazališni festival, posebno ako ga usporedite s Festivalom svjetskog kazališta koji ima 15 puta veći budžet a fokusiran je isključivo na prezentaciju predstava, a ne i na umrežavanje, suradnje, koprodukcije i edukaciju. Perforacije su usprkos europskom priznanju kao jednom od 15 najinovativnijih festivala iz godine u godinu "kažnjene" smanjenjem proračunskih sredstava. Ustvari nas se ne potiče da radimo kvalitetno, odgovorno i na međunarodnom nivou; to je ovdje minus.

KP: Ganz nove Perforacije donose i edukacijski i diskurzivni program. Kako se on odnosi prema izvedbenom dijelu i kakva događanja će obuhvaćati?

S.S.: Edukacijski program sastoji se od dvomjesečnog mentorskog laboratorija Noći performansa pod vodstvom kazališne redateljice i dramaturginje Nataše Rajković u kojem je sudjelovalo šest mladih umjetnika iz vrlo različitih polja djelovanja od kojih će Dora Brkarić, Dejan Gotić i Marko Jović biti predstavljeni na Noći performansa. Ideja edukativnog programa mišljenog za daljnju produkciju i izvedbe u okviru Noći performansa u Zagrebu i šire referira se na sve veći problem izostanka umjetničkog razloga i motivacije za stvaranje kod mlađe generacije autora, koji je svakako rezultat kontinuirane degradacije formalnog obrazovnog sustava, a koji je vrlo rano detektirala Nataša Rajković koju smo zbog njenog dugogodišnjeg uspješnog mentorskog rada na svim programima Kulture promjene i Teatra &TD i pozvali da vodi projekt. Diskurzivni program Invazivne ideje transformacija je poznatog programa Perforacija pod nazivom Invazivna večera koji se temeljio na spajanju gastronomije, ekologije i razvoja publike, a sada se fokusira na razvoj programa koji nude "hranu za um" i nastavak je našeg umrežavanja s drugim sektorima (obrazovnim, poduzetničkim, inovacijskim, aktivističkim) kako bi pomogli širenju invazivnih ideja koje bi širom primjenom mogle napraviti promjenu. Konkretno, radi se o prezentaciji koncepta STEAM obrazovanja, ideje Etične banke (ZEF), kao i mogućih drugačijih monetarnih politika, inovacijskih programa u ZICER-u te aktivističkog djelovanja Zelenog odreda na međunarodnom nivou. Naravno, iz osobne perspektive i kroz praktična iskustva govornika Deborah Hustić, Gorana Jerasa, Frane Šesnića i Vesne Grgić.

KP: Nadovezujući se direktno na temu kulturne infrastrukture, dio programa namijenjen je izvedbama na atipičnim lokacijama poput domova građana. Kako takvo prihvaćanje izmještenosti odgovara na politiku deložacije nezavisne kulture i izvedbenih umjetnosti?

Z.D.: Gotovo da je čitava ideja Ganz novih Perforacija i počela kao reakcija na situaciju postupnog, ali postojanog procesa zatvaranja prostora za nezavisnu kulturu. SC je u kontekstu Zagreba nenadoknadiv ne samo kao fizički prostor za probanje, okupljanje, eksperimentiranje idejama i izvođenje, već i kao inkubator onih umjetničkih impulsa i kreativnih propitivanja čiji daljnji razvoj i eventualna realizacija ovise upravo o klimi u kakvoj nastaju. Ta vrsta prilagodljivosti i spremnosti na eksperimentiranje sa sadržajima i formama je SC činila jedinstvenim i prijeko potrebnim, a za razvoj nezavisne scene čak i ključnim institucionalnim prostorom. Svi drugi prostori koji su na sporadičnom ili čak stalnom raspolaganju nezavisnoj sceni ne mogu na isti način odgovoriti njenim zahtjevima bilo prostornim, bilo tehničkim, bilo produkcijskim, bilo operativnim resursima, a uz izuzetak tek nekoliko prostora, posvećenost nezavisnoj sceni nije razlog njihovog djelovanja. Mi smo i prije desetak godina igrali po stanovima u okviru jednog brazilskog projekta koji je nastao kao odgovor na sličan odnos institucija prema nezavisnim umjetnicima pa su se plesne predstave redovito počele igrati po privatnim kućama, ali tada mi se taj projekt činio egzotičnim testiranjem granica privatnog i javnog prostora te između izvođača i publike u domaćem kontekstu, ne naslućujući da bi desetak godina kasnije igranje po privatnim stanovima izgubilo na egzotici, a dobilo na autentičnosti. 

S.S.: Ganz nove Perforacije ove godine događaju se u vrlo velikom broju javnih i privatnih kulturnih prostora – možda se radi o najvećem broju prostornih partnera do sada. Naime, svoja vrata su nam otvorili Zagrebački plesni centar, Kazalište KNAP, Zagrebačko kazalište mladih, Hala V Tehničkog muzeja Nikole Tesle, Lauba, StudioChekhov Croatia, Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu (F-22) i KIC te im ovim putem zahvaljujemo na podršci. Osim toga, festival se događa i na nekim otvorenim lokacijama poput Parka Josipa Jurja Strossmayera te ispred Vinogradske bolnice. Tako da se ovdje nikako ne može govoriti o prihvaćanju izmještenosti, baš naprotiv. Također, Homesick festival koji će se odigrati u sveukupno 16 zagrebačkih i dva dubrovačka stana, ne samo da ne prihvaća deložaciju već ju ovim projektom čini neprihvatljivijom – naime to radi promjenom stava građana prema umjetničkom radu, približavanjem građana i umjetnika te direktnim senzibiliziranjem šire javnosti za poziciju nezavisnih umjetnika i kulturnih radnika. Cijeli ovogodišnji koncept festivala polazi upravo iz odgovora na nemoć i neučinkovitost javnih prosvjeda, vodeći se idejom da su današnji prostori (r)evolucija možda zaista svedeni na domove građana i "male" ali kontinuirane akcije u svakodnevnim životima pojedinaca koji s istomišljenicima kreiraju solidarne zajednice u neposrednom susjedstvu i koje potom nerijetko, kako su pokazali neki lokalni i globalni primjeri, mijenjaju javne politike.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 21.06.2019

VEZANE VIJESTI

Lutrija preživljavanja na sceni

Piše: Hana Sirovica
Ne postoje mehanizmi koji bi novim umjetničkim organizacijama u polju izvedbenih umjetnosti osigurali kontinuitet rada, koji je ujedno i preduvjet za minimalnu sigurnost financiranja.

Kazalište pustoši

Piše: Hana Sirovica
Udar na nezavisnu kulturu u Zagrebu kroz oduzimanje prostora i sustavno smanjenje financija na specifičan se način prelama na nekomercijalnoj i izvaninstitucionalnoj kazališnoj produkciji.

Pogon za nas, za druge, za novo

Razgovarao: Lujo Parežanin

O Antisezoni, novom suvremenoplesnom programu koji nastoji odgovoriti na produkcijske i prezentacijske probleme plesne umjetnosti, razgovarali smo s njegovim pokretačicama.