Melankolija igre | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Melankolija igre

Trud uložen u zaigranu dopadljivost, estetsku nepretencioznost, ali i savršenu urednost predstave Playing Reality ne ide na ruku njezinoj umjetničkoj intrigantnosti.

Piše: Ana Fazekaš

FOTO: Jelena Janković / Ganz nove Perforacije

  • A
  • +
  • -

U izvjesnom smislu ne postoji početak igre, ne možemo prizvati sjećanje na prvi put kad smo se ikada igrali ili na trenutak u kojem smo znale što igra jest. Dok pojedina igra počinje krikom ili gestom, nošena jasnim pravilima ponašanja do svojega zaključka, igra kao ljudska praksa u naše živote ulazi organski i neizbježno, prirodno poput prvog daha ili prvog koraka. Igra pripada sferi spontane ljudske djelatnosti koja odrastanjem prepušta prostor srodnim praksama koje zadovoljavaju srodne porive, ali ih pune drugačijim fantazmatskim sadržajem uz jasniju svrhu i podjelu uloga. 

Dok ulazimo u dvoranu, igra stvarnosti već je započela i na pozornici nas (ne) čekaju četiri plesačice, već posvećene izvedbi igre koju će ponavljati u varijacijama dok s našim smještanjem na gledateljsku nizbrdicu, na koju se potom spušta mrak, ne krene stvarna igra igre stvarnosti. Predstava Playing Reality, premijerno izvedena u sklopu ovogodišnjih Ganz novih Perforacija, obigrava oko igre kao pojma i prakse središnje za umjetnički rad, predstavljajući je kao prirodni nastavak djetinje djelatnosti s gotovo svim njezinim bitnim funkcijama otvorenog i besramnog reflektiranja mašte, intenzivnog afektivnog angažmana, oblikovanja paralelnog univerzuma s vlastitim pravilima. Komponirana kao relativno pravilan niz sukcesivnih epizoda možda i suviše jasno odijeljenih kratkim mrakovima (koje je oblikovao Saša Fistrić), predstava je rađena po ideji Koraljke Begović i vođena konceptom i dramaturgijom Jasne Jasne Žmak. Koreografski su je od nekadašnjih igrališnih hitova djetinjstva oblikovale izvođačice Filipa Bavčević, Nastasja Štefanić, Mia Zalukar i Koraljka Begović koju je na premijernoj izvedbi zamijenila Martina Tomić, u programu imenovana kao umjetnička savjetnica. Glazba Nenada Kovačića postepeno se pojačava dok se i sama ne pretvori u još jednu prisutnost na sceni koja potom iščezava i vraća se u valovima dok nam pažnju kradu dinamični skečevi. 

Već naslov predstave skreće pozornost na temeljnu prirodu igre kao liminalnog polja na sjecištu stvarnosti i para-stvarnosti, ne sasvim fikcije, života čiji je linearni tijek privremeno suspendiran, ali se i faktički troši naočigled. Vrlo brzo nakon početka predstave postaje jasno da su sve eventualne granice između plesa i igre likvidirane i pretočene u osnovni tok koji nosi predstavu: igra postaje ples i ples postaje igra, a mi više nismo sigurne je li ikada bilo drugačije. Kao ontološki produžetak koncepta, predstava vuče pitanje izvedbenosti života, igara i uloga koje sačinjavaju tkanje svakodnevice, pozivajući na razmatranje više ili manje vidljivih šavova. Fokusirajući rad na jednu, jednostavnu premisu, jasan i prepoznatljiv motiv koji se s lakoćom varira, predstava otvara prostor za slobodnu kontemplaciju, zahtijevajući malo od publike koja sa sigurne udaljenosti svjedoči igri (odnosno) stvarnosti. 

Unutarnje je afektivno iskustvo igre određeno navalom adrenalina koji djecu pretvara u neustrašive kamikaze koje posve obitavaju u svojim tijelima na način koji je kasnije u životu nepopravljivo neponovljiv. U tome je smislu zanimljivo kako tematsko ukrštavanje igre i plesa navodi na promišljanje o dualnom odnosu ovih praksi prema tijelu, odnosu koji je istovremeno prisniji no što to naše kulturno podneblje potencira ili uopće dopušta kad se jednom približimo odrasloj dobi, ali i grublji i zahtjevniji, u potencijalu na određen način i opasniji. Djetinje igre utjelovljuju odnos prema tijelu kao integralnom dijelu sebstva u odnosu na koje djeca ne stvaraju samosvjesni odmak, u kojemu nikada kasnije neće opstojati takva opuštenost, ali i takva samouvjerena grubost. Ples preuzima nešto tog holističkog pristupa vlastitome biću, ali ga nadograđuje izrazitom samosviješću, osobito očitom u predstavi poput ove, pažljivo slagane u pokretne tabloe koji se ritmički izmjenjuju pojačavajući atmosferu apsolutne artificijelnosti i savršene ozbiljnosti u oštrom kontrapunktu spram prirode igara iz koje crpi. Promatramo kako igre na sceni prestaju biti igrama kada postaju preciznom koreografijom za koju se ne čini da ostavlja prostor za nered koji dječje igre čini uzbudljivima.

Balansirajući između kompozicijske, koreografske i vizualne ispoliranosti te izvjesne konceptualne sirovosti stvara se dojam da promatramo sukcesivni niz uvježbanih vježbi koji nema razlučivi progres. Pritom od monotonije predstavu spašava samo dobro odmjereno trajanje i izvođački šarm. Koreografski su transferi toliko izravni da su u ozbiljnoj opasnosti da djeluju banalno: namjera da se ishodišni materijal apstrahira nije dosegla dovoljno daleko da bi zaista postao neprepoznatljivim. Nesporazum je u recepciji i interpretaciji nemoguć, što za umjetničko djelo u načelu nikada nije osobito dobra stvar. Izvođačice svoju publiku šarmiraju beskrupulozno, što također sadrži zasićenu ambivalenciju koja samo površinski zavodi gledateljice napadno lake i zabavne predstave. Konzistentno, gotovo neprekidno inzistiranje na vrckavom naboju, pored kojeg čak ni kratki mrakovi ne dopuštaju predah u radosnoj tenziji, stvara atmosferu koja je gotovo na rubu terora zabave, ali mu se predstava taman nikada dovoljno ne približava da bi ga se dalo jasno pripisati konceptualnoj potki rada. 

Igre su i kompetitivne, pomažu ustanovljenju dominacije i hijerarhije, mogu poslužiti kao poligon za provođenje implicitnog pa i eksplicitnog nasilja. Kao i kada je riječ o djeci, u igrama nema ništa samo po sebi nevino pa se pitamo što sve stoji iza lica izvođačica koja se zadržavaju između neutralne opuštenosti i komičke grimase. Promatrajući plesačice koje igraju da se zabavljaju, balansiraju na rubu slučajnosti koja uglavnom djeluje fingirano, izvode uz nesumnjivu virtuoznost često usporene sekvence koje zahtijevaju ozbiljnu snagu i koncentraciju, rastvara se neobičan afektivni sloj egzistencijalne nelagode i dubinske melankolije. Prisila igre te zabave općenito osobito je suptilna vrsta okrutne i neobične kazne, koja transformira središnju kvalitetu doživljaja u njegovu dijametralnu suprotnost kroz pritisak koji užitak gura preko ruba proizvodeći ovlaš maskiranu patnju. Predstava ovaj potencijal zadržava tek kao latenciju, ali ako dovoljno dugo gledamo u titrave prizore i pastelne jednobojne kombinezone, vidimo kako se ta nelagoda prikrada iza koreografske mreže. Predstava Playing Reality postavlja pitanje igrivosti igre, odnosno izvedbenosti izvedbe, u gotovo brehtijanskom dubliranju koje pokazuje na pokazivanje, stvarajući međuslojeve ispod kojih se naslućuje ništa, što je ujedno i najintrigantniji aspekt rada. 

U konačnici, trud uložen u to da predstava bude (i jest) dopadljiva, estetski nepretenciozna, ali savršeno uredna, i taman onoliko slatka a da ne postane nepodnošljiva, ne ide na ruku umjetničkoj intrigantnosti predstave koja otvara, možda ne nova i inovativna, ali svakako uvijek potentna pitanja. No pomalo je problematično što je potreban arheološki kritički zahvat da bi se otključali najzanimljiviji slojevi značenja za koje, nakon izvjesne misaone investicije, nismo sasvim sigurne jesmo li ih zaista ondje pronašle ili smo ih donijele sa sobom. 

Ne sjećamo se ni posljednje djetinje igre koju smo ikada odigrale, trenutka kada je djetinjstvo postepeno izblijedjelo prepuštajući prostor sljedećoj etapi života u kojoj igre postaju čvrsto ograđene naspram imerzivnog doživljaja kakav su bile ranije. Izvođačice nas u igri napuštaju, ne napuštajući igru, nego kako izlaze iz prostora i zatvaraju za sobom vrata, odnose je sa sobom i ostavljaju samo stvarnost. 

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 15.10.2020

VEZANE VIJESTI

Vibrantnost usprkos okolnostima

Piše: Ana Gospić Županovič

Izvedbe u sklopu festivala Monoplay svjedoče o živoj i raznolikoj plesnoj sceni koja unatoč djelovanju u teškim pandemijskim uvjetima ima što za reći i široj publici.

Potraga za zajedničkom rezonantnosti

Piše: Ana Gospić Županović

Izvođačice Valne blizine, u stalnoj međuovisnosti, kroz susretanje i razilaženje te međusobnu razmjenu intimnosti prenose aspekte vlastitih traganja i uranjanja.

Podudaranje početka i kraja

Piše: Sendi Bakotić

Rad panike, oproštajna predstava izvedbenog kolektiva BADco., dojmljivo je događanje koje priziva distopijski realno suočavanje s krajem svijeta kakvog poznajemo.