Mi gradimo Kuću, Kuća gradi nas | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Mi gradimo Kuću, Kuća gradi nas

Povodom crowdfunding kampanje za obnovu dvorane kina Martin, s Dunjom Bovan i Jerkom Marčićem iz Kućnog kolektiva razgovarali smo o revitalizaciji kulturnog života u Klanjcu.

Razgovarala: Ivana Pejić
  • A
  • +
  • -

Uloga kina kao centra kulturnog i društvenog života gradova živjela je u Hrvatskoj od šezdesetih godina prošlog stoljeća sve do vremena tranzicije. Prostori malih lokalnih i kvartovskih kina tada se masovno privatiziraju i komercijaliziraju, a proces njihova iščezavanja ubrzava pojava multipleksa s kojima kino dvorane od komunalnog prostora postaju bliže Augéovom konceptu nemjesta. U tom se kontekstu svaka inicijativa oživljavanja lokalnih kina doživljava kao entuzijastični, ako ne i donkìhotovski podvig. No da nije nemoguć, svjedoči ovih dana priča o obnovi nekada popularnog klanječkog kina Jedinstvo, kasnije kina Martin, nazvanog po omiljenom kino-operateru Martinu Someku. Obnovljena kino dvorana trebala bi postati multifunkcionalni prostor otvoren za korisnike, stanare kuće, Klanjčane i gostujuće umjetnike. Ovu revitalizaciju putem crowdfunding kampanje organizira udruga Kućni kolektiv i suvlasnici Kuće Klajn, producentica u kulturi Dunja Bovan i glumac i dramski pedagog Jerko Marčić.

S Dunjom i Jerkom tim smo povodom razgovarali o historijatu tog prostora, revitalizaciji kino dvorane te budućim planovima oživljavanja kulturnog života u Klanjcu. 

 

Kuća Klajn ima dugu i zanimljivu povijest, pa za početak krenimo od nje – koje je sve namjene dosad imala i kako ste došli na ideju da je "vratite u život"?

Dunja: Kuća je izgrađena 1937. godine, a izgradio ju je Albert Novak, pripadnik imućne klanječke obitelji koji je, između ostalog, bio prvi autoprijevoznik u Klanjcu, vlasnik linije koja je spajala Tuhelj, Desinić, Klanjec i Zagreb. Jedan dio kuće koristila je obitelj Novak, a drugi, veći dio bio je namijenjen za druge potrebe: između ostalog, tu je bila garaža, smještaj za vozače i prenoćište. U njoj je osnovana i prva klanječka knjižnica, a organizirana su i razna društvena događanja na kojima se okupljala klanječka gospoda. Kuća je nacionalizirana 1943. godine i jedno je vrijeme služila kao internat za djecu izbjeglice s Kozare. Kako se situacija nakon rata smirivala, tako je i kuća nastavila svoj život kako ga je i započela – kao mjesto okupljanja zajednice. Jedno vrijeme u njoj su bili hotel i restoran Zelenjak, a onda je šezdesetih godine upravljanje kućom preuzelo Narodno sveučilište Klanjec te su pokrenuti razni kulturno-umjetnički i edukativni sadržaji: večernja i auto škola, šahovski klub, kazališne predstave, kino... Kino Jedinstvo bilo je centralna gradska dvorana u kojoj su se održavale različite manifestacije – od predstavljanja knjiga do dodjele maturalnih diploma, Lidrana – bilo je srce društvenog života. Pored toga, tu je bila i tiskara. Ona je u sklopu Narodnog sveučilišta funkcionirala kao izvor prihoda – kultura je trošila, a tiskala je zarađivala (smijeh).

U stanu u kojem mi danas živimo jedno je vrijeme živjela gospođa koja je u mirovini počela čuvati djecu iz Klanjca, pa postoji čitava generacija djece, danas odraslih ljudi, koji su tu odrastali. Tako da malo tko u mjestu nije na neki način vezan za ovu kuću, bilo da su tu dolazili u kino, radili, živjeli, dolazili na čuvanje… Povijest kuće isprepletena je s poviješću i društvenim životom Klanjca, a on se u nekom trenutku, sredinom dvijetisućitih krenuo gasiti. Zbog procesa povrata imovine iz kuće su postepeno izlazili poslovni subjekti i privatni stanari, kao i Narodno sveučilište, koje je kasnije postalo Centar za kulturu Klanjec. Mi smo kuću kupili 2019. godine kada nas je dočekala potpuno prazna, ostali su samo dokazi života koji se tu nekad odvijao. Pomalo vraćamo kući energiju i život koji kola po stepenicama i ruševnim gredama koje smo obnovili. Kako smo s vremenom doznavali što se sve u kući događalo, na koje je sve načine funkcionirala kroz povijest, bilo nam je jasno da naša ideja umjetničke rezidencije i kulturnog centra koji bi služio ne samo klanječkoj zajednici, nego generalno umjetnicima i kreativcima, ima u povijesti kuće konkretne temelje. 

Jerko: Kada pogledamo te konstelacije, što je kuća bila i što je značila, vidimo da je svoju povijest započela kao mjesto u koje pristižu ljudi iz drugih krajeva, a isto to želimo i mi danas – želimo stvoriti prostor koji će omogućiti različitim ljudima, ne samo umjetnicima, da u njemu borave. Bila je i mjesto proizvodnje umjetnosti, mjesto kreacije koje zajednici pruža kulturni sadržaj, a to je i naša želja – imati prostor u kojem umjetnici i umjetnice mogu mirno stvarati neograničeni vremenom. Zato smo Kuću i podijelili u tri struje ili programske odrednice koje čine boravak, kreacija i izvedba. Jednostavno smo se naslonili na povijest kuće, ili je kuća toliko jaka da nas je poticala.

Nakon ulaska u Kuću krenuli ste s organizacijom kulturnih događanja koja povezuju lokalnu zajednicu i ono što bismo nazvali nezavisnom kulturnom scenom. Kakva su dosadašnja iskustva i reakcije zajednice?

Jerko: Prošlo ljeto smo krenuli s programima koji su bili usko vezani uz sam prostor, pa se tako prva radionica koju smo radili s arhitektima i urbanistima zvala Iz perspektive Kuće. Radionice su primarno bile namijenjene mladim Klanjčanima, a istraživali su povijest kuće o kojoj smo upravo govorili. Organizirali smo četiri radionice glume i pokreta, snimanja i filmske režije pod vodstvom Dinke Radonić, Ivana Rajkovića, Filipa Mojzeša i Ivane Kalc, na kojima su klinci proizveli dosta radova, pa čak i snimili dva kratka filma. Program kojim smo prešli granice Klanjca, a time i sami sebe pomalo iznenadili bile su četiri predstave suvremenog plesa i suvremenog cirkusa koje su se održale u Klanjcu, Humu na Sutli, Zaboku i Gornjoj Stubici. Izvedbe su se odvijale na otvorenom, u prostorima koji nisu primarno izvedbeni kao što su nogometno igralište ili park. U Humu smo u suradnji s Hoomstockom organizirali gostovanje plesnog kolektiva Škvadra čiji su članovi u četverodnevnom procesu prilagođavali predstavu prostoru, a u tom je procesu čitavo vrijeme spontano sudjelovala i zajednica, posebno najmlađi. Takav je slučaj bio i na gostovanju francuskih žonglera u Klanjcu koji su vrlo spontano privukli brojnu lokalnu publiku.

Dunja: U Stubici je mlada cirkuska umjetnica Petra Najman izvodila svoju predstavu Moja smrt i ja, koju igra s kosturom. Nismo bili sigurni kako će publika na to reagirati, jer najviše je bilo djece. No, svi su bili potpuno oduševljeni, i u trenutku kada je predstava završila deset metara dalje mogli ste vidjeti djevojčice kako rade zvijezde i stojeve, a odrasli su nas pitali kad ćemo ponovno doći. 

Za Klanjec nam je možda i najbitniji bio program Kino pred Kućom jer je funkcionirao kao najava povratka kino programa. Organizirali smo četiri dana besplatnih filmskih projekcija u parku kraj Kuće gdje smo prikazali trinaest filmova svih rodova i žanrova, domaćih i europskih. Odaziv je bio sjajan i ljudi su bili dosta zainteresirani, veći i samim time da se nešto događa. Dirljivo je bilo na otvaranju programa na kojem smo pustili film Kino otok Ivana Ramljaka. Kada je film završio ljudi koji su sjedili u publici i koji su posjećivali kino koje je u Klanjcu radilo do 2004. godine spontano su krenuli pričati svoje priče, sjećanja i anegdote. To je i za nas bio bitan trenutak da ljude podsjetimo na to su oni 40 ili 50 godina imali priliku ići u kino svakog tjedna, i da smo mi tu s idejom da to vratimo i ponovo pokrenemo.

Kino pred Kućom, FOTO: Matija Smuk 

To nas dovodi i do aktualne crowdfunding kampanje kojom prikupljate sredstva za osuvremenjivanje postojeće kino dvorane. Kako ste zamislili njeno funkcioniranje? 

Jerko: Ideja je da imamo multifunkcionalni prostor koji neće biti isključivo kino dvorana ili prostor u kojem će gostovati kazališne predstave. Dvoranu bi mogli koristiti i ljudi kojima treba prostor za probe, za rad na nekoj predstavi, pa i za seminare, retreat programe i slično. Prostor smo osmislili u suradnji s arhitektima na spomenutoj radionici Iz perspektive Kuće, oni su napravili rendere dvorane, izradili troškovnik i prema njemu smo formirali iznos koji prikupljamo u Kickstarter kampanji. Cilj nam je dobiti prazan prostor koji se može modificirati prema potrebama korisnika i opremiti ga s minimumom potrebne tehničke opreme.

Dunja: U kasnijoj fazi planiramo i uređenje ostalih prostora, poput stare projekcijske kućice koju je potrebno srušiti. Nakon toga ćemo s Gradom aplicirati za digitalizaciju i unaprijediti dvoranu DCP-om i kvalitetnijim razglasom. Uređenje dvorane je osnovna pretpostavka da se možemo otvoriti prema zajednici jer dvorana i kino kao takvo predstavljaju prvi prostor kontakta Kuće s ljudima.

Za programiranje sadržaja zadužena je udruga Kućni kolektiv. Tko su njeni članovi, kako kolektiv funkcionira?

Dunja: Udrugu Kućni kolektiv osnovali smo Jerko i ja s našim suradnicima i sličnomislećim ljudima 2019. godine kad smo kuću i kupili, s idejom da planiranje i osmišljavanje sadržaja koji se odvija u Kući ide kroz udrugu. Udruga trenutno ima 11 članova, to su uglavnom ljudi iz nama srodnih sfera djelovanja, ali opet svatko sa svojom nišom i ekspertizom koja onda može doprinijeti radu udruge i kreiranju programa u Kući. Do sada smo tako i funkcionirali: neki su članovi više fokusirani na tehničke ili fizičke aspekte rada, neki na istraživanje izvora financiranja, pisanja natječaja... Dobro funkcioniramo kao kolektiv i svi doprinose Kući onako kako im najviše odgovara. Nema prisila, već svi članovi udruge vide i osjećaju kuću kao njihov prostor, što i je osnovna ideja: da ovo buda kuća za nas i ljude oko nas.

Kuća Klajn u principu funkcionira kao privatni kulturni centar. Kako takav tip organizacije funkcionira unutar postojećeg pravnog okvira? 

Jerko: To je jedan od većih problema, još uvijek neriješenih. Kod nas privatni kulturni centar ne postoji kao opcija, ne može se kao takav registrirati, što u Sloveniji, recimo, nije slučaj. Problem je u tome što smo privatni vlasnici kuće i ne možemo je vlastitoj udruzi ugovorom dati na korištenje. Postavlja se onda i pitanje kako mi možemo kao privatni subjekti uređivati kuću koja je dio zaštićene gradske jezgre, za koga je uređujemo itd. Postoje možda neki putevi kojima bi se stvar mogla pravno urediti, ali nisu utabani i sve je još dosta mutno. Mi i dalje nemamo odgovore od državnih institucija kako da reguliramo odnose, reakcija je slična kao kad samostalni umjetnik dođe tražiti kredit u banku – sustav jednostavno ne prepoznaje tu kategoriju. Otud je negdje i došla ideja o crowdfundingu, jer nam se čini da je jedino gerila moguća i da je jedino moguće direktno pristupati čovjeku. Sve ostalo je toliko zamršeno, od institucija ne možemo dobiti ni informaciju što generira dodatne probleme, pa smo jednostavno to odlučili raditi sami. Onda se opet postavlja pitanje jesmo li naivni, zašto to tako radimo – baš zato jer je drugi put frustrirajuć i zapravo nemoguć. 

Dunja: S druge strane, Kuća je koncipirana tako da je jedino stambeni prostor u kojem živimo naš privatni prostor, dok je sve ostalo zamišljeno tako da bude otvoreno javnosti, i kroz djelovanje udruge, ali i na neke druge moguće načine. No moram reći da nam je ideja da postepeno gradimo Kuću draža nego da dobijemo "instant" rješenje. Ovako, što je više upoznajemo tako se sve više i mijenja naša inicijalna ideja što bi Kuća mogla biti. Putem otkrivamo nove stvari – primjerice da u projekcijskoj kućici imamo bunar! – što neke ideje poništi ili otvori neke potpuno nove smjerove. Ljepota je u tom procesu.

Kulturne politike u posljednje vrijeme naglasak stavljaju na razvoj publike i njezino snažnije uključivanje u kulturne programe. Kako taj proces vidite u Klanjcu? Tko je vaša publika i na koji način je uključujete?

Dunja: Ideja je svakako da zajednica i sve ono što se događa u kući, ne samo u smislu prostora već i programski, budu u konstantnoj komunikaciji. Radionica s kojom smo otvorili Kuću organizirana je upravo s idejom pozovemo ljude iz zajednice koji imaju iskustva i sjećanja na kuću, da dođu u prostor i da nam ispričaju svoje dogodovštine i uspomene. Iz tih priča ljudi je krenulo daljnje planiranje i mapiranje. Mi ne moramo provoditi anketu da pitamo ljude u Klanjcu što bi u kinu htjeli gledati, komunikaciju je ovdje moguće uspostaviti vrlo direktno, s obzirom na to da je riječ o maloj zajednici i ljudima je lako prići. S druge strane, Klanjčani imaju živo iskustvo komunikacije s ovom kućom i ta početna pozicija nam ide u prilog jer je puno lakše dobiti povratnu informaciju, a samim time i uključiti ljude u kreiranje programa. Mi smo u Klanjec došli izvana, nijedno od nas nema nikakve prethodne veze s mjestom i ta pozicija nekog aliena – iako ne osjećamo se tako u ovom društvu – može biti dosta nezgodna. Međutim, dosadašnjim programom ljudima smo jasno pokazali da su i oni veliki faktor u cijeloj priči i da smo potrebni jedni drugima. Tim više jer je ideja da umjetničke rezidencije koje će se u Kući rezalizirati moraju imati javnu dimenziju, primjerice prezentaciju ili edukativni sadržaj. Svakako mora postojati direktna komunikacija i veza sa zajednicom. 

U 2022. planiramo umjetničke rezidencije koje su u direktnoj komunikaciji s Klanjcem. Jedna je vezana uz postojeću, ali nefunkcionalnu prugu uz rijeku Sutlu čijim je prestankom rada Klanjec izgubio jako puno povezanosti sa Zagrebom i ostalim mjestima u Krapinsko-zagorskoj županiji, a nedostatak te vrste mobilnosti je snažno utjecao na to da ljudi odlaze. S druge strane, htjeli bismo istražiti i taj moment života na granici: s jedne strane na granici sa Slovenijom, a s druge na granici s metropolom iz čijeg života se tu gotovo ništa ne prelijeva. Planiramo i rezidenciju u kojoj bismo s plesačima istraživali Augustinčićev rad, odnosno pokret u njegovim skulpturama, iz čega bi nastali novi istraživački radovi, a kasnije i izvedbe. U svakom slučaju, u Klanjcu je jako puno toga plodno i inspirativno za daljnji rad. 

Kuća Klajn / House of Klajn from Kućni Kolektiv on Vimeo.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 27.01.2022

VEZANE VIJESTI

Prilika da snovi žive

Razgovarala: Matija Mrakovčić

S Lucijom Mikas, autoricom i umjetničkom voditeljicom projekta K.IN.O, razgovaramo o stvaranju društveno-kulturnog centra u općini Sv. Filip i Jakov.

Tragovi filmske i društvene prošlosti

Razgovarala: Ivana Pejić

S Darkom Fritzom, Sonjom Leboš i Ivanom Ramljakom razgovarali smo o projektu Kinematografija jadranskih otoka kojim se mapira domaća filmska i kinoprikazivačka baština.

Potraga za izgubljenim kinima

Piše: Neven Svilar
Razgovor o kinima i onome što su ona nekad predstavljala, ako nije u pitanju znanstveni rad, neminovno se pretvara u neku vrstu potrage za izgubljenim vremenom.