Mikro-odgovori na makro-pitanja | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Mikro-odgovori na makro-pitanja

Izložbom Koliko fašizma? kustoski kolektiv WHW na pitanje o kvantiteti fašizma nastoji odgovoriti svojevrsnim mikro-argumentima.

Piše: Bojan Krištofić

Uz izložbu Koliko fašizma?, galerija Nova, Zagreb (od 22. veljače do 30. ožujka)

Kada se govori o problemu fašizma, bilo kao artikulirane, premda reakcionarne političke ideologije, bilo kao svakodnevne, intuitivne političke prakse (koja ne mora nužno imati teorijsko uporište, već u pojedinaca i društvenih grupa može biti psihološki uvjetovana mjerljivim društvenim i ekonomskim činiteljima), često se upada u zamku promatranja fašizma ili kao odavno prevladanog političkog zastranjenja zapadnih društava, čiji se repovi, eto, vuku i do naših dana, ili kao ideološkog projekta koji se zaista može nazvati fašističkim tek kada nastupa kao prividno izvanjska prijetnja progresivnim demokratskim mehanizmima. Najčešće se tako čini bez svijesti kako su upravo paradoksi neoliberalnih kapitalističkih društava ti koji proizvode različite nacionalne fašizme (poput rasta ekstremno desnih stranaka u Mađarskoj ili Grčkoj, koje svojom retorikom ne samo da predstavljaju glas određenog dijela građanstva, već i s lakoćom ulaze u parlamente). Ovakvim se shvaćanjima, nerijetkima i među pripadnicima lijevog političkog spektra, fašizam naivno interpretira u smislu makro-političke prijetnje koja se proglašava doista relevantnom i opasnom kada je već prekasno.

S druge strane, kustoski kolektiv WHW – kojeg čine kustosice Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović, te dizajner i publicist Dejan Kršić – na pitanje o kvantiteti fašizma, po uzoru na naslov knjige Koliko fašizma? Rastka Močnika, nastoji odgovoriti svojevrsnim mikro-argumentima, ukazujući alatima suvremene kustoske i umjetničke prakse na primjere fašističkih ekscesa u našem vlastitom kulturnom kontekstu, u društvenim procesima koje svakodnevno živimo ili o kojima se redovito informiramo, pri čemu je uznemirujuća i dugogodišnja dosljednost takvih "ekscesa" odavno postala pravilo, ukazujući kako parlamentarno-demokratski sustavi itekako posjeduju fašistički potencijal. Potencijal je to za političku represiju, sužavanje slobode govora i kretanja, odnosno življenja pojedinaca, ograničavanje pristupa osnovnim životnim resursima (među kojima je i znanje posredstvom obrazovnog sustava), i tako dalje. Bilo da se radi o teroru nad imigrantima u pojedinim državama ili svakodnevnim ksenofobnim navikama koje mogu postati plodno tlo za artikulaciju fašizma kada to ekonomske i socijalne okolnosti dopuste (aktualna, dugogodišnja kriza nesumnjivo je najpogodniji obrazac za tako nešto još od tridesetih godina prošlog stoljeća), sustavno mapiranje takvih slučajeva zasigurno može pomoći u izgradnji platformi otpora.

Stoga aktualna izložba u zagrebačkoj Galeriji Nova – Koliko fašizma? (postavljena od 22. veljače do 30. ožujka), koja je dio šireg dvogodišnjeg projekta WHW-a Početi što bolje možemo (Kako govorimo o fašizmu?), razvijanog u suradnji s Tensta Konsthallom iz Stockholma i Grazer Kunstvereinom iz Graza, predstavlja jasan prilog jačanju teorijske i praktične kritike postojećih regionalnih i međunarodnih fašizama. U nešto širem obliku nego što je aktualna izložba u Zagrebu, "projekt istraživanja suvremenih manifestacija fašizma započeo je izložbom Detalji u Bergen Kunsthallu u Bergenu 2011. godine, i nastavio se dvjema povezanim izložbama Koliko fašizma?, organiziranima u BAK-u – Basis voor actuele kunst u Utrechtu i Extra Cityju u Antwerpenu 2012.", stoji u pratećem deplijanu. Ipak, zahvaljujući agilnoj i nadasve profesionalnoj organizaciji, domaća publika dobila je cjeloviti uvod u projekt, budući da su uz izložbu priređene i popratne aktivnosti s izlagačima – projekcije filmova izraelskog dokumentarista i umjetnika Avija Mograbija, te predavanje jordansko-britanskog umjetnika Lawrence Abu Hamdana. Također, svi su izlagači bili prisutni na otvorenju izložbe, a pored dvojice navedenih, to su i nizozemski umjetnik Gert Jan Kocken, hrvatska umjetnica Milijana Babić, te njena srpska kolegica Milica Tomić, jedna od najznačajnijih regionalnih konceptualnih umjetnica.

U ovom prikazu koncenctrirat ćemo se na nastup dviju regionalnih umjetnica, jer nas pitanja kojima se one bave svakodnevno tište (ili bi barem trebala), dok nam radovi inozemnih umjetnika pružaju priliku da preispitamo svoj odnos prema sve izraženijim političkim tenzijama u međunarodnom kontekstu. Premda osnovna empatija nalaže kako se senzibilnog i racionalnog pojedinca tiču svi globalni društveni problemi, ukazivanje na regionalna ideološka zastranjenja ne izaziva samo šok i nevjericu, već i neopozivo moralno obvezuje na otpor. Naravno, samo u slučaju ako je umjetničko djelo tako snažno i sugestivno da u promatrača prirodno izaziva takvu reakciju. Nasuprot tome, Riječanka Milijana Babić u samoj se osnovi svog izloženog djela odlučila na svojevrsni kompromis, vješto upakiran u zabavan, ali jednokratan vic. Pojava s kojom se doista svakodnevno susrećemo, a koja je u svojoj biti svakako latentno fašistička, jest neprekidno isticanje nacionalne pripadnosti, odnosno ponositog "hrvatstva", nauštrb svih ostalih poželjnih društvenih vrijednosti, što je naročito prisutno u svim najčitanijim, najgledanijim i najslušanijim masovnim medijima. Stječe se dojam kako je samo porijeklo i činjenica pripadnosti određenom narodu (i to ne bilo kojem narodu, nego upravo Hrvatima, koji su superiorni svim ostalima, dakako), koje osoba ne može samostalno izabrati, niti na to utjecati, najviši životni cilj koji se uopće može doseći, ili barem preduvjet da djelovanje pojedinca ima bilo kakav utjecaj i značenje. Euforija koja prati izražavanje hrvatstva i javno deklariranje pojedinca Hrvatom, često u sklopu masovnih i katarzičnih društvenih rituala, kakav je, primjerice, bio organizirani doček oslobođenih generala Gotovine i Markača na Jelačić placu, u životu onih koji ju proživljavaju ekvivalentna je, valjda, jedino putenom činu sladostrašća. Milijana Babić takvo ekstrovertirano busanje o prsa uzima za polazište svog duhovitog, satiričnog foto-kolaža. Naime, umjetnica je izmislila farmaceutski proizvod, pilule Kroatimin, koje svojim konzumentima pružaju nužne doze "hrvatstva", u slučaju da svakodnevni izvori domoljubnih podražaja iznenada presuše, ili ovisnici o državi postanu tako 'navučeni' da trebaju dvostruke i trostruke doze. Analogija sa zloćudnim tabletama koje ne samo da ne liječe nikakve boljetice, nego pružaju kemijsko-psihološke podražaje koji su sami sebi svrha, efektna je i jasna. Međutim, dojam je da je Milijana Babić ovaj koncept mogla i trebala komunicirati domišljatije i razrađenije, a ne samo u obliku letaka koji reklamiraju taj proizvod, jer oni svojim oponašanjem generičkog vizualnog jezika farmaceutskog oglašavanja, doduše, ispunjavaju svrhu, ali nas i ostavljaju relativno ravnodušnima, kako to već obično i biva s takvim tipom dizajna. Umjetničin koncept priželjkuje i mnoge druge medije izražavanja, te sadrži i potencijal za lucidne video radove, performanse, gerilske medijske kampanje, i tko zna što još sve ne. Stoga bi bilo logično i poželjno da se Milijana Babić ovim projektom ubuduće nastavi baviti.

Za razliku od nje, Milica Tomić svoj je "kontroverzni" koncept dosljedno sprovela do kraja, posluživši se svojom fizičkom prisutnošću u javnom prostoru kako bi neposrednu publiku i masovne medije, primarno novine i internetske portale, isprovocirala na žučnu, premda očekivanu reakciju. Snimila je svoju akciju, tj. intervenciju u javnom prostoru Beograda 2009. godine, te snimke kombinirala s popratnom medijskom dokumentacijom, u radu nazvanom prema stihovima Oskara Daviča Jednog dana, umesto noći, blesnuće rafal iz mitraljeza kad drukče svetlost ne može doći. Umjetnica je tijekom određenog razdoblja kročila središtem Beograda s pravim mitraljezom u ruci, posjetivši mjesta koja su u Drugom svjetskom ratu bila poprišta danas zaboravljenih anti-fašističkih akcija. Ono što je zanimljivo jest to što su vijesti o njenom pohodu prenijeli svi važniji srpski mediji, pitajući se o opravdanosti, ali i legalnosti demonstrativnog nošenja oružja u političko-umjetničke svrhe, što je, dakako, popraćeno i lavinom kojekakvih komentara na Internetu; pri čemu prolaznici koji su je susretali na ulici nisu uopće reagirali, te je Milica Tomić nesmetano obavila svoju misiju. Postavlja se pitanje zbog čega se građani nisu osjećali ugroženima – jesu li već toliko navikli na prisutnost ratničkih sentimenata i vojničke (ne)kulture u svakodnevnom životu, da prizor naoružane osobe u mirnodopsko vrijeme više ne doživljavaju kao prijetnju? Ili naprosto nisu vjerovali da je umjetničino oružje pravo (a bilo je)? Ili je možda riječ o tome (kako se sugerira u deplijanu izložbe) da je oružje nosila tek krhka, privlačna plavuša, dok bi bilo drugačije da se našlo u rukama muškarca prijeteća izgleda? U svakom slučaju, posebno su vrijedni komentari koji diskreditiraju akciju Milice Tomić argumentima kako umjetnički čin nikako ne opravdava takva sredstva, te se institucionalnim ili vaninstitucionalnim podrškama izražaju takvog tipa samo uludo troši novac poreznih obveznika i provocira strpljenje javnosti, ili se uludo baca onaj najosnovniji ljudski resurs – vrijeme.

Za razmišljanje o pitanjima koje postavlja Milica Tomić, ali i drugi umjetnici na ovoj izložbi, javnost, naime, zaista nema nimalo vremena, obuzeta problemima svakodnevnog opstanka ili prioritetom sudjelovanja u uobičajenom populističkom medijskom cirkusu. Međutim, upravo je o tome riječ – kakav god bio konačni efekt njihovog predstavljanja, umjetnici na izložbi Koliko fašizma? upućuju na akutne društvene probleme od kojih većina građanstva okreće leđa, uvjeravajući same sebe kako još nisu obvezni djelovati, jer stanje još nije tako kritično. To je pitanje osobnog političkog, odnosno društvenog angažmana svakog pojedinca, koje se posebno u našem kontekstu, gdje zapravo ne postoji kultura kontinuiranog građanskog neposluha i participiranja u aktualnim problemima zajednice, postavlja kao prioritetno. Izložba Koliko fašizma? ispunit će svoj cilj ako barem one koji su je pogledali potakne na artikulaciju vlastitih odgovora.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 19.03.2013