Milić unosi nov polet u hrvatski film | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Milić unosi nov polet u hrvatski film

O današnjem cjelovečernjem filmu "Živi i mrtvi" Kristijana Milića te o dokumentarnom filmu "Eho" Marka Popovića i Ivane Lalić čitajte iz pera gosta kritičara Krešimira Košutića.

Krešimir Košutić

"Živi i mrtvi" film je Kristijana Milića koji je ove godine iznenađujuće, ali uglavnom i uz odobravanje, dobio Veliku zlatnu arenu u Puli. Film se isplati vidjeti jer je vizualno i režijom akcijskih prizora nešto još neviđeno u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji. Ono što kod njega može izazvati određene prijepore tiče se pripovjedačkih i ideoloških suptilnosti. Načinjen je po hvaljenu istoimenu romanu Josipa Mlakića koji je napisao i scenarij. Mlakićeva je književno-filmska poanta miroljubiva, a način razrade teme poetiziran, dok je Milićev stil veoma žestok i ikonografski pomalo veliča rat. Milića su pozvali tek kada je od režije odustao Eduard Galić, a film je uz to nastajao dugo, pune tri godine, uz nebrojene novčane poteškoće. Stoga se sve to mora imati na umu kada se o njemu sudi. Kako god, nedvojbeno je da je Milić unio nov polet u hrvatski film.

Ovih smo pak dana mogli vidjeti i jedan izniman dokumentarac, koji nam je došao iz susjedne Srbije, a radi se o filmu "Eho" Marka Popovića i Ivane Lalić. Razmišljajući o filmu spomenuo sam se i jedne neobične književne anegdote. Kada su jednoga poznatoga norveškoga dramatičara upitali zašto na stolu drži fotografiju ništa manje slavna švedskoga kolege po peru, ovaj im je otprilike odgovorio: "Zato što me, kao malo što na svijetu, nadahnjuju mahnite oči ovoga luđaka!" Dakako, prvomu je ime Henrik Ibsen, a drugomu August Strindberg. Za toga je mahnitca malo reći da bijaše osebujan; ženomrzac i ženoljubac istovremeno, samouki alkemičar koji je bio raznio svoj "laboratorij", a zamalo i sebe, pokušavajući iz "bezvrijednih" kovina dobiti zlato. Iako bijaše gonjen mnogim duševnim bijesovima, napisao je neke od najpronicljivijih, najsarkastičnijih i najljepših dijelova svjetske književnosti. Jedan je od tih mnogih njegovih djelića i sljedeći:

Kćerka: Ovo nije Raj!
Odvjetnik: Nije, čini mi se.
Kćerka: Zašto ljudi ne učine nešto, da poboljšaju svoj položaj?
Odvjetnik: Zacijelo nešto i čine, ali svi pokretači završavaju ili u zatvoru ili u ludnici...
Kćerka: Tko ih strpa u zatvor?
Odvjetnik: Svi pravovjerni, svi pošteni...
Kćerka: Tko ih strpa u ludnicu?
Odvjetnik: Njihovo vlastito očajanje, kad vide, kako je bez nade njihovo nastojanje.

Za to je svoje djelo, koje se zove Igra snova, sâm rekao da je njegova najbolja drama, čedo njegova najvećega bola. Marko Popović i Ivana Lalić, autori filma "Eho", isprepliću život pacijenta najstarije psihijatrijske bolnice na Balkanu s ponašanjima i izjavama srpskih političara. Film iznimno lucidno propituje tko je tu lud, a tko normalan. U novijoj se povijesti "ludilo" opečaćuje na dva najčešća načina: po prvom su "luđaci" izopćeni, to su oni "ludi" koje se na više ili manje ljudskiji način ima ukloniti onima "normalnima" iz vida i dosega. Drugi je pak romantičarska, idealizirana postavka kako su oni "pali anđeli", posrnuli u bespoštednoj duševnoj i društvenoj borbi dobrih i loših, poštenih i nepoštenih, heroja i hulja.

I dan-danas se ta dva osnovna pogleda provlače kroz gotovo sve rasprave vezane uz ludilo, što one obrazovane, što one koje su to malo manje. No u vremenu u kojem je malo što čvrsto određeno te se stare ukorijenjene odredbe polako razbijaju, a u ovome se dokumentarcu one lome iznutra, od struke same, i preplitanje nas odvodi na intrigantan teren.

Na površinskoj je razini ovo film usmjeren protiv političkih elita, njihove samovolje, samodovoljnosti, bahatosti i bešćutnosti. No na onoj dubljoj razini, on rovari i potkopava samu strukturu i ustrojavanje suvremenoga, u njegovu slučaju srpskoga društva, ali mnogi opažaji izneseni u njem vrijede šire, mnogo šire, da ne rečem za čitavi svijet. Duševna patnja nije šala, ali huda je istina da su vazda "izopćeni" više oni koji škode sebi nego oni koji zlo čine drugima. Antipsihijatrijski je pokret dobrano pokudio struku, ali svaka je struka uvijek tek zrcalo društva u kojem djeluje. Suvremeni je paradoks da je danas svaka struka na svoj način uboga i da se nalazi u svojevrsnom rascijepu. Tko više za nju danas haje. Probitak je taj koji caruje!

Dosadašnji Filmoskopi o Zagreb Film Festivalu:
Srijeda na Zagreb Film Festivalu
Budućnost hrvatskog film u Kockicama
5. Zagreb Film Festival započeo anatomijom nasilja
Filmski festivali kao moderni spektakli

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 25.10.2007