Mimikrija političke stvarnosti | kulturpunkt

Mimikrija političke stvarnosti

Svojim posljednjim političkim performansom Siniša Labrović upućuje na pitanja morala, odgovornosti i slijepog vjerovanja u "viši cilj" pod kojima svaka agenda postaje prihvatljiva.

Piše: Ivana Pejić

FOTO: Kontejner / Flickr

Dok je proteklog mjeseca medijski prostor bio okupiran političkim aferama i skandalima koji su uzdrmali sam državni vrh, na hrvatskim ulicama odvijala se paralelna stvarnost koju ovi događaji, čini se, ne dotiču. Tako je u više gradova organiziran "miroljubivi hod građana u znak potpore svakom djetetu – rođenom i nerođenom", aktivna je i inicijativa za izmjenu izbornog sustava, dok se s druge strane – ili odmah do njih – pozivaju svi "kojima je stalo do obitelji, hrvatske kulture i tradicije" da podrže poništenje ratifikacije Istanbulske konvencije. Ovim građanskim akcijama pridružio se i konceptualni umjetnik i performer Siniša Labrović koji je na zagrebačkom Trgu kralja Tomislava prikupljao potpise za inicijativu Zaštitimo svećenike od optužbi za pedofiliju. Na performansu održanom u sklopu Queer Zagreb Sezone 2018. građani su imali priliku izjasniti se o prijedlogu da se "Ustavom Republike Hrvatske zabrani kazneni progon svećenika, biskupa i nadbiskupa Katoličke crkve u Hrvatskoj, kao i vjeroučitelja zbog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta". 

Kako stoji u najavi Organizacijskog odbora, građanska inicijativa za zaštitu svećenika pedofila pokrenuta je kako bi se prekinuo "val nepravednih i lažnih napada na Katoličku crkvu u Hrvatskoj i osiguralo Katoličkoj crkvi i njenim pripadnicima miran rad bez straha da bi se neki akt katoličke ljubavi danas, sutra ili za dvadeset godina mogao medijski fabricirati protiv časti, ugleda i nadljudskog napora koji Katolička crkva svakodnevno ulaže za boljitak Hrvata". Na veće ili manje iznenađenje javnosti, Labrović je za ovaj prijedlog uspio skupiti šezdesetak potpisa građana, no kako ističe, cilj performansa nije bio osuditi ih ili ismijati njihovu naivnost, već ukazati na poražavajuće stanje društva čiji se sustav svija tako da moćnici, uključujući i pripadnike klera, bezrezervno prolaze nekažnjeno. Preuzima stoga format referenduma, histerične parole koje ga uobičajeno prate te simbole "višeg cilja" – zastavu i križ – prokazujući ih kao ambleme pod kojima svaka agenda postaje prihvatljiva i ne traži daljnje preispitivanje. "Ljudi su navikli zaboravljati u ime višeg cilja, pa i na vlastitu štetu", tvrdi umjetnik koji je pokazao da recept koji uključuje "obitelj, hrvatsku kulturu i tradiciju" uspijeva bez obzira na to što se njime zapravo servira. 

Labrović se tako potvrđuje kao umjetnik čiji su radovi "društveni lakmus papir koji otkriva razne ukiseljenosti", kako ih opisuje Zvonimir Dobrović iz udruge Domino, koja je ujedno i organizator događaja. "Takav je bio i ovaj rad koji se dotakao pitanja morala, slijepog vjerovanja, čak povjerenja kao takvog, naivnosti i odgovornosti. I sve jednom najjednostavnijom akcijom koja se odlično uklopila mimikrijom u hrvatsku političku stvarnost zasićenu raznim referendumskim inicijativama", dodaje. Pitanje kolektivnog sljepila i izostanka individualne odgovornosti polazišna je točka i reality showa s ovcama Stado.org, jednog od poznatijih Labrovićevih performansa iz 2005. godine, a na sličnom tragu bila je i akcija alternativnog predizbornog skupa inicijative Desnica novih obećanja – DNO koju je skupa s Brunom Isakovićem i Inom Sladić izveo uoči posljednjih redovnih parlamentarnih izbora. I tada se, unatoč stvarnim problemima s kojima se država suočavala, javnost zabavljala temama "domoljublja, tradicije i navijačkog ponosa", a Labrović je, osjećajući nadiruću prijetnju sve veće fašizacije društva, u svoj performans uključio pripadnike romske manjine koji su na zagrebačkom Cvjetnom trgu zborno pjevali ustaške pjesme.

Ubrzo je na "pomračenje svijesti i savjesti hrvatskog društva" upozoravao sve veći broj umjetnika koji se u okolnostima Karamarkove "izgradnje nove nacionalne paradigme" okreću upravo političkom performansu kao formi jezgrovitog vizualnog i semantičkog koda pogodnom za "izricanje onog neizrecivog". Isaković tako izvodi performans O lijepa, o draga, o slatka slobodo u kojem simboličkom gestom bičevanja citata značajnih hrvatskih autora ukazuje na zatiranje umjetničkih i medijskih sloboda, dok inicijativa Kulturnjaci 2016 progovara o kulturnom i povijesnom revizionizmu prekrivanjem Kožarićeva Prizemljenog sunca te organiziranjem javnih čitanja ulomaka iz Ecova Eseja o vječnom fašizmu. 

I na internacionalnoj razini glasovi otpora sve češće su "verbalizirani" kroz politički performans, bilo da upozoravaju na dugu i kontinuiranu povijest rasizma u Sjedinjenim Američkim Državama kao što to čini Dread Scott akcijom On the Impossibility of Freedom in a Country Founded on Slavery and Genocide ili na gorući problem seksualnog zlostavljanja na sveučilišnim kampusima u iznimno upečatljivom radu Emme Sulkowicz Mattress Performance: Carry That Weight. Kao žrtva seksualnog napastovanja, Sulkowicz je odlučila po čitavom kampusu nositi madrac na kojem je silovana dok god njezin zlostavljač ne bude izbačen s istoga. Šutnja uprave Sveučilišta u Columbiji i njihovo ignoriranje studentice pokrenuli su val solidarnosti i potaknuli masovni pokret koji se može čitati i kao lekcija o potencijalima umjetničkog djelovanja u doba viralnih medija.

Upravo na ovaj potencijal političkog performansa upućuje i Zvonimir Dobrović koji ističe kako se radi o odličnom umjetničkom, ali i aktivističkom mediju jer nosi klasični potencijal umjetnosti da simbolikom komunicira s velikim brojem ljudi, a istovremeno ima mogućnost brze reakcije, što ga čini idealnim za društveno-angažirano promišljanje. "Bilo to mjerljivo ili ne, ono što angažirani performans može učiniti jest skrenuti pažnju ili potaknuti javnu diskusiju u određenom smjeru, a sve to čak i neovisno o ikakvom umjetničkom dosegu, što performans čini još zanimljivijom formom jer se neočekivano igra s intencijom, idejom i realizacijom", dodaje. Dobrović se ovom mediju posvetio koncipirajući prošle godine i izložbu Povijest političkog performansa u Hrvatskoj u kojoj su izdvojene ključne akcije koje su obilježile period (post)tranzicije. "Bilo ju je zanimljivo raditi", kaže, "jer jednom kad sam kroz performanse počeo promatrati političku stvarnost kojoj smo svjedočili, drugačije mi je ta stvarnost, odnosno prošlost, navirala. Bila je konciznija, dobila je trodimenzionalnost i osjećaj, a time se i vlastito razumijevanje i perspektiva gledanja na određene stvari mijenjaju".

Društveni događaji kroz vizuru performansa mogu dobiti novo značenje, dok umjetnička scena angažiranošću dobiva na relevantnosti, a to je ono što umjetnost danas najviše i treba, zaključuje Dobrović. Kako nam je rekao u ranijem intervjuu, za Labrovića politički performans predstavlja neku vrstu "borbe s nesporazumom" u koju se kontinuirano upušta kako bi iskoristio metaforički potencijal takve situacije i transcendirao je. Tako shvaćen performans ima potencijal da svojim jednostavnim izrazom i značenjskom nabijenošću precizno ukaže na neuralgične točke društva, a povremeno i moć da postane katalizator njihove promjene. 

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 27.05.2018

VEZANE VIJESTI

VIDEO: Razgovor sa Sinišom Labrovićem

Razgovarala: Matija Mrakovčić
Ignorancija je aktivno stanje, ignorancija nije stanje pasivnosti. Hrvatska aktivno odbija priznati svoju bližu ili dalju okolinu i prostor pa i zaboraviti povijesno naslijeđe.

Posveta živoj umjetnosti

Piše: Tihana Bertek

Kronotop hrvatskoga performansa Suzane Marjanić prvi je obuhvatni pregled hrvatskog performansa u razdoblju od 1920-ih pa sve do smrti Tomislava Gotovca 2010. godine.

Glasovi otpora

Piše: Tomislav Žilić
Fond za zaštitu umjetnika novi je projekt kojim će se pokušati pomoći velikom broju umjetnika koji zbog svog angažiranog rada postaju mete represivnih mjera.