Minimalna razina političke pismenosti | kulturpunkt

Vijesti Kulturne politike

<

Minimalna razina političke pismenosti

Trenutnim kulturnim politikama možemo se oduprijeti jedino snažnim frontom za koji je potrebno pronalaženje "najmanjeg zajedničkog nazivnika".

Piše: Martina Domladovac

FOTO: Martina Kontošić / Kulturpunkt.hr

Održana je prva javna tribina Akademije dramske umjetnosti iz ciklusa Politički leksikon, pod nazivom Širenje područja borbe: Kultura. Gosti tribine bili su Katarina Luketić, Dean Duda i Marko Pogačar, a razgovor je moderirao akademski glumac i donedavni student Adrian Pezdirc

Povod razgovoru bio je odgledani dokumentarno-igrani film Ane Hjort Guttu Tiden går (Vrijeme prolazi). Film prati studenticu umjetnosti koja se u sklopu performativnog projekta priključuje Romkinji beskućnici u prošnji na ulici, a redateljica njime propituje odnos umjetnosti i politike te moć umjetnosti da doprinese stvarnoj promjeni. Sugovornici rasprave složili su se kako su pitanja "drugih" u suvremenim likovnim praksama prilika za samopromociju i često djela koja vidimo u galerijskim prostorima ne predstavljaju pokušaj da se nekome pomogne ili dovede do neke promjene. Vrlo često sve što doznajemo o drugome, saznajemo kroz oči umjetnika. Trebamo imati na umu da ne postoji izravan način prikazivanja stvarnosti - umjetnost uvijek nešto reprezentira te u tom kontekstu možemo pričati jedino o politikama reprezentacije. Također, iluzorno je govoriti o slobodi umjetnosti jer ona nikad nije slobodna od društvene stvarnosti i politika prikazivanja. Pogačar je pritom naglasio kako je za bilo kakav angažman potrebna minimalna razina političke pismenosti, a situacija koju smo vidjeli u filmu predstavlja pokaznu vježbu politički nepismene umjetničke intervencije unaprijed osuđene na propast.

Na pitanje da li je danas moguće u društvu djelovati kroz institucije te imaju li one pravo voditi političku debatu oko društva u kojem se nalazimo, Duda odgovara da su upravo institucije, ako su javne - dužne javno djelovati. One nisu javne samo zato što se financiraju javnim novcem, njihova funkcija je da proizvode javnost, da prate glas javnosti svojim radom, učinkom svojeg obrazovanja, legitimacijom nastavnika i legitimacijom svojih studenata. Ako će javne institucije zbog svoje akademske autonomije djelovati samo prema unutra onda je potreba za njima - nikakva. Humanističke znanosti izbačene su iz javnog prostora zato što sustavno već dvadeset i pet godina, odustajući od javnog života, režu granu na kojoj sjede.

Umjetnost i kultura te institucije kao njihovi glavni eksponenti duboko su ideologizirane i politizirane sfere i od toga ne treba bježati, naglašava Pogačar: "Za mene neki minimum angažmana u umjetnosti je apsorbirati, kritički se prema tome postaviti i ne pristajati na puko perpetuiranje nametnutih dominantnih hegemonijskih obrazaca, najčešće one aktualne vlasti". Luketić se pak dotaknula nacionalizma koji je, kako tvrdi, "isključivo pitanje kulture. Angažman u kulturi 'na desnici' bio je puno snažniji, a upravo je kultura puno češće prenosila ideje nacionalizma nego im je pružala otpor".

Za "krizu kulture" kojoj navodno sada svjedočimo, Duda kaže kako možemo pričati isključivo o krizi kulturne politike. Ključno je pitanje, naglašava Duda, gradi li se kulturnim politikama infrastruktura kako bi se kultura demokratski dalje mogla proizvoditi ili se grade zidovi i škarama režu jedan po jedan dio kulturnog sektora da bi ostali samo oni s kojima se može lako manipulirati. Govoreći o krizi misli se isključivo o krizi kulturne infrastrukture, a ona nam se dogodila još početkom devedesetih, rezanjem dijela kulturnih predmeta u osnovnoškolskom obrazovanju. "Ponovno se događa da jedna politička elita kroji sliku kulture prema svojim parametrima, a to isključuje velik dio ljudi. Mislim da je trenutno za hrvatsku kulturu najvažnija obrana pluralizma, odnosno svih lica kulture bez obzira da li se s njima slažete", istaknula je Luketić.

Govorilo se i o već usuglašenoj ideji kontinuirane nacionalizacije javnog prostora koja traje još od početka osamdesetih, a problematično je upravo što se kultura time počela baviti tek u trenutku njenog eskaliranja. Luketić smatra kako je prostor za otpor takvim politikama uvijek postojao, no ljudi često osluškuju političku situaciju i prema tome modificiraju svoje ponašanje kako bi se uklopili u zadani okvir kulturne paradigme. Na pitanje koje su mogućnosti otpora kulturnim politikama u ovom trenutku, Pogačar odgovara da im se možemo oduprijeti jedino snažnim frontom, a za njega je potrebno pronalaženje "najmanjeg zajedničkog nazivnika". "Sektašenje nam sada ne može pomoći", zaključuje.

Na kraju se raspravljalo i o studentskom angažmanu, odnosno zašto studenti danas nisu više politički aktivni, na što je Duda zaključio da je političnost nešto na čemu se radi, "studenti možda nisu politični, ali smo mi u prilici da ih napravimo političnima, na način minimalnog demokratskog uloga. Postoje razni načini otpora, a iz proizvodnje znanja izaći će i sve druge akcije".

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 15.04.2016

VEZANE VIJESTI

Bez simulacije neutralnosti

Piše: Matija Mrakovčić
Ciklus javnih tribina studenata Akademije dramske umjetnosti zamišljen je kao otvaranje novog foruma za raspravu o aktualnim društvenim problemima s jasnom namjerom njihove politizacije.

Za slobodno i otvoreno sveučilište

Piše: Vatroslav Miloš
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu opet se zahuktala "rasprava" o mogućem "spajanju" te ustanove s Katoličkim bogoslovnim fakultetom.

Čvrsta infrastruktura društva

Piše: Matija Mrakovčić
Kanadska vlada obvezala se uložiti gotovo 1,4 milijarde američkih dolara u sektor kulture i umjetnosti u sljedećih pet godina. Gdje je hrvatska kulturna politika u svemu tome?