Ministar ništavila | kulturpunkt

Ministar ništavila

Svu zamršenost, zatupljenost i kalvariju obrazovnog sustava Mornar nastoji podčiniti iznosu BDP-a kao da jedno nema nikakve uzročno-posljedične veze s drugim.

Piše: Tomo Luetić

FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL

Nakon nedavnih sagorijevanja SDP-ove Vlade koja su u svečanom i demokratskom duhu prigušeni tijesnim izbacivanjem Slavka Linića iz stranke, idealno je na pozornicu političkog cirkusa gurnuti barem jednu figuru koja će svojom pojavom i nastupom zaokupiti punu pažnju publike kako bi se težište javnog fokusa odvuklo u smjeru koji je svjetlosnim godinama udaljen od afera kojima se tereti dojučerašnjeg Milanovićeva sekundanta.

Gašenje unutarnjeg požara i šminkanje stida na džonovskim obrazima nastavljeno je paničnom smjenom dvojca Ostojić – Jovanović koja je od strane patronizirajućeg premijera opravdana njihovim navodno kroničnim umorom. Bivši ministri su se zadihali, potrošili i popucali od silne želje za valjanjem u blatnoj političkoj areni, kao da je htio poručiti Milanović prije turističkog azila u Brazilu.   

Tu na scenu uskače instant ministar Vedran Mornar, koji je za vrijeme svog dvotjednog stolovanja u kabinetu na Donjim Sveticama uspio posve relativizirati SDP-ovu Vladu, Plan 21, uvođenje građanskog, spolnog i zdravstvenog odgoja, koncept sekularne države te čak najaviti mogućnost domoljubnog uzdizanja učeništva kroz kolektivno uživanje u taktovima Lijepe naše. Osim što je bučna distrakcija uspjela, Mornarov nastup zapravo je dokaz kako ova Vlada nije ništa napravila niti posjeduje stvarne volje za učiniti neko konkretno djelo po pitanju obrazovanja.

Podsjetio me Vedran Mornar na britansku satiru Yes Minister, jedan od najdražih udžbenika iz studentskih dana na Fakultetu političkih znanosti. Tamo ministar Jim Hacker svom zamjeniku, beskrupuloznom činovniku sir Humphreyju Applebyju (igra ga veliki kazališni i televizijski glumac Nigel Hawthorne) naivno postavi pitanje: "Što bi ministar zapravo trebao raditi?". Appleby mu odgovara: "Ništa. Mi smo tu da mislimo, radimo i vodimo posao umjesto vas".

Poput Applebyja, ministar Mornar na svako direktno pitanje odgovara politički korektno, elokventno i potvrdno da, ali onda uvijek slijedi neki ali... koji najčešće završi na ekonomiji ili bespućima zakonodavne procedure. Svu zamršenost, zatupljenost i kalvariju obrazovnog sustava Mornar nastoji podčiniti iznosu BDP-a kao da jedno nema nikakve uzročno-posljedične veze s drugim.

Time se automatski pere ruke od preuzimanja odgovornosti za Jovanovićeva obećanja koja su uporno dolazila iz ovog resora, kupuje se vrijeme i pecaju glasovi pred nadolazeće parlamentarne izbore. Otvorena je sezona koketerije s Crkvom i desnim biračkim tijelom. S Kaptola stižu vesele vijesti o srdačnom susretu nadbiskupa Bozanića i ministra Mornara, te obnavljanju odnosa između crkvenog vrha i Ministarstva obrazovanja kao da se radi o iskoraku u hladnoratovskoj diplomaciji i spasonosnom pomirenju nuklearnih sila. Mediji papagajski prenose biskupsko priopćenje i nitko ne postavlja pitanje o čemu su zapravo tako diskretno čavrljali Bozanić i Mornar. Ako to ikada i bude obznanjeno, tada će sve završiti u proceduri kao Uredba / Pravilnik / Zakon o čuvanju domoljubnih otkucaja srca uz Lijepu našu ili obvezatnih osam Zdravo Marija za odličan uspjeh na polugodištu.  

Ministar se, dovitljiv poput Humphreyja Applebyja, nakon svega izrečenog ponovno ograđuje u svojim javnim nastupanjima retoričkim pitanjem da što ljudi očekuju od njega u 18 mjeseci povjerenog mandata.   

Možda je ministar mislio na ona očekivanja ili obveze prema učeništvu koje prema najnovijim pokazateljima pluta ispod europskog prosjeka pismenosti i na (degradirano, složit će se Mornar) nastavništvo koje se mjesecima pripremalo na jesensko uvođenje građanskog odgoja u školama. Tko će i kada razgovarati s njima?

Biti ministrom u nekoj hrvatskoj Vladi postalo je odabranima privilegija za nošenje odijela, suknji, skupocjenog sata ili nakita, uživanje u kaloričnim ručkovima, ispijanje posvećenog vina i mlaćenje prazne slame. Da, ministre?

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 04.07.2014