Misliti Jugoslaviju | kulturpunkt

Vijesti Teorija

<

Misliti Jugoslaviju

Zajednički nazivnik izlaganja s okruglog stola Za ovu Jugoslaviju bilo je ponovno promišljanje političkog nasljeđa jugoslavenskih vremena i njegovog današnjeg

  • A
  • +
  • -

Okrugli stol Za ovu Jugoslaviju okupio je u petak, 16. ožujka, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića Mislava Žitka, Ivanu Momčilović, Slobodana Karamanića i Miklavža Komelja. Moderator Srećko Pulig na samom početku je istaknuo potrebu proučavanja Jugoslavije kao političkog kolektiva revolucionarnih temelja koji je težio uspostavi egalitarnog društva nasuprot samom stavljanju naglaska na proučavanje pojedinih aspekata života unutar Jugoslavije kao državne zajednice. To ujedno podrazumijeva pristup temi koji je podjednako daleko od revizionističkih ispisivanja prošlosti ili nekritičkih nostalgičnih refleksija.

Mislav Žitko izložio je analizu Posljednje desetljeće Jugoslavije: priprema terena za restauraciju kapitalizma najvećim dijelom utemeljenu na polemičkim tekstovima Branka Horvata. Istaknuo je kako se iskustvo jugoslavenske ekonomije ne može se promatrati u dihotomiji tržišta kao autoregulatornog mehanizma i plana kao potpunog izostanka tržišta. Jugoslavenska ekonomija bila je tržišno-planska privreda što je značilo da je tržište bilo subordinirano političkim prerogativima. Proučavanje poslovnih ciklusa Jugoslavije dovodi do zaključka kako je opći trend rasta bio silazan. Razdoblje od 1952. do 1960. bilo je najbolje razdoblje jugoslavenske privrede. Drugi poslovni ciklus kojeg se datira od 1960. do 1968. pokazuje značajan pad rasta u odnosu na prvi poslovni ciklus prema svim parametrima. Proizvodne snage nisu se mogle uskladiti s proklamiranim političkim interesima pune zaposlenosti i gospodarskog rasta. Za to vrijeme akumulacija kapitala je uznapredovala toliko da je, u skladu s politikom Saveza komunista, stvorena država blagostanja. Početkom drugog poslovnog ciklusa kojeg je obilježavao ekspanzivni rast potrošnje stvoreni su uvjeti za stvaranje jugoslavenskog potrošačkog društva. Žitko je posebno naglasio promjene klasne strukture uslijed nezapamćenog rasta proizvodnje i potrošnje. Istaknuo je kako je promjena političkog habitusa građana koji su stasali u novim okolnostima ključna je za razumijevanje njihova ponašanja u vremenu krize državnog aparata desetljeća kasnije. Prije trećeg poslovnog ciklusa moglo se govoriti o usporenom rastu, ali sad je uslijedio prav pad. Dužnička kriza u sedamdesetim i osamdesetim godinama bila je uzrok mnogih promjena u ekonomskim i političkim institucija. Jednom kad se stavi naglasak na njih ukazuje se potreba za kritičkim promatranjem teze o radikalnom političko-ekonomskom prekidu i 1989. godini kao simboličkom pragu koji dijeli socijalizam i kapitalizam.

Miklavž Komelj u svojem je izlaganju analizirao ulogu označitelja "totalitarizam" u konstruiranju polja "istočne umjetnosti" nadovezujući se na istoimeno predavanje koje je održao 2008. na Delavsko-punkerski univerzi u Ljubljani. "Totalitarizam" ulazi u umjetnički diskurs u trenutku slabljenja socijalističkog koncepta. Komelj je najviše pozornosti u svom izlaganju posvetio podsjećanju na skandal vezan uz čuveni plakat Novog kolektivizma iz 1987. koji je dvadeset godina poslije bio ponovno postavljen na jubilarnoj izložbi u Muzeju novije istorije Slovenije. Zamjena nacističkih simbola socijalističkim na plakatu koji je pobijedio na natječaju predstavlja se kao subverzija totalitarizma njegovim sredstvima. Problem je samo, kako Komelj pokazuje, to što totalitarizma nije bilo. Kontekst u kojem se Neue Slowenische Kunst nekritički slavio, imao je potrebu za fantazmom totalitarizma jer je bio bitno određen kapitalističkom restauracijom.

Ivana Momčilović u izlaganju Lažni (divlji ) zečevi ili lažni naučnici uputila je na stari Sartreov tekst nastao nakon pucanja veza između Jugoslavije i Sovjetskog saveza. Sartre je bio jedan od rijetkih komunističkih simpatizera koji je pružio simboličku podršku Jugoslaviji doživljavajući njenu nepokolebljivost kao emancipacijsku gestu, važnu za Francusku u onom smislu u kome vraća snagu subjektivnom aktu u politici. Slobodan Karamanić je izlaganjem Čega je Tito ime? pokušao Titovo ime sagledati u kontekstu njegovog nastanka nasuprot dekontekstualizaciji koja je karakteristična za suvremena posredovanja u kojima slika Tita lavira između okrutnog diktatora i aristokratskog bonvivana. Raspon reprezentacija mogao bi se nazvati, primjećuje Karamanić, Tito: od vučjaka do pudlice. Suvremeno predstavljanje Titove ličnosti, neovisno o vrijednosnoj obojenosti, u drugi plan stavlja početke ilegalne i bespoštedne borbe protiv tiranije koje je upravo on organizirao. To je, prema Karamanićevom mišljenju, postupak u funkciji legitimacije nasilnog razbijanja Jugoslavije.

Tekstove nekih od sudionika okruglog stola Za ovu Jugoslaviju možete pronaći u posljednjem broju Novosti.

A.J.

Objavio/la ante [at] kulturpunkt.hr 20.03.2012