Mjehur pred puknućem | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Mjehur pred puknućem

Londonska istraživačko-umjetnička skupina London Particular prošloga se tjedna predstavila zagrebačkoj publici. Prilikom njihova boravka u Zagrebu Vid Mesarić je razgovarao s aktivistom i um

Razgovarao: Vid Mesarić
  • A
  • +
  • -

U sklopu programa London Underground u organizaciji književnog kluba Booksa, prošloga se tjedna zagrebačkoj publici predstavila raznolika grupa umjetnika koji djeluju na kulturnoj sceni istočnog Londona, a sve ih povezuje suradnja s magazinom Mute – izdanjem koje je nastalo u sklopu politički angažirane scene net-art-a, a danas tematizira i povezuje politiku, umjetnost i teoriju. Svim umjetnicima tako su zajednički predznak politički motivirani projekti i društveno angažirano djelovanje.

U klubu Mama predavanje i projekciju priredili su predstavnici istraživačko umjetničke skupine London Particular, a o temi predavanja, Nelagodi u obnovi gradova, s glazbenikom, redateljem i aktivistom te skupine Davidom Panosom, razgovarao je novinar Hrvatskog radija i naš suradnik Vid Mesarić.

VM: U svojim istraživanjima dokumentirate stanje i promjene u istočnim dijelovima Londona. Kako objašnjavate promjene koje proživljavaju određene gradske četvrti?

DP: Dok država, lokalne vlasti i investitori slave "renesansu“ centra grada, u stvarnome životu događa se rasprodaja i privatizacija prostora i usluga vođena interesima elitističke manjine.

Nakon suburbanizacije 50-ih godina, kada se veliki dio srednje klase počeo iseljavati iz središta gradova, danas svjedočimo suprotnom trendu. Nekretnine u radničkim četvrtima središnjeg Londona naglo dobivaju na vrijednosti, jer su ponovno privlačne srednjoj klasi. Procesom gentrifikacije, dakle, srednja klasa preuzima, ili bolje rečeno osvaja nekadašnje radničke četvrti, starosjedioci se izmještaju, a novi stanari sa sobom donose i drugačiji tip kulture i stvaraju novu atmosferu.)

VM: London je više puta prošao kroz slične procese. Najpoznatiji su primjeri četvrti poput Notting Hilla koji je 60-ih bio uglavnom dom siromašnije crnačke populacije dok ga danas naseljava imućna srednja klasa, ili Islington u Sjevernom Londonu, koji je transformaciju prošao početkom 80-ih. London Particular svoje aktualno istraživanje provodi u četvrti Hackney, donedavno četvrtom najsiromašnijem području u Engleskoj, sada omiljenom odredištu mladih umjetnika i kulturnih poduzetnika. Do kakvih vas je zaključaka dovelo istraživanje promjena u toj četvrti?

DP: Interesantno je što je sadašnja politika britanske Vlade aktivno poticati takve procese. Novi laburisti su, naime, uspostavili set kreativnih zakonskih metoda kojima se potpomaže iseljavanje radničke klase iz središta Londona i privlači novi tip glasačkog tijela. A život i smrt britanskog gospodarstva ovisi o dvije stvari – tržištu kapitala i tržištu nekretnina. Takva situacija izaziva veliku zabrinutost, jer tržište nekretnina posljednjih 15 godina eksponencijalno raste, a to je područje posebno podložno špekulacijama. Tako da se stvara mjehur koji svakoga trenutka može puknuti.

Ako sagledate postignuća Vlade novih laburista, odmah možete primijetiti da su oni zapravo preuzeli projekte koje je pokrenula konzervativna Vlada, a to je pokušaj uništavanja koncepcije socijalnog stanovanja. I jako su dobri u tome. Strategija je privatizirati sustav socijalnih stanova i izjednačiti stanarine sa stanjem na tržištu. To obrazlažu potrebom stvaranja održivih zajednica, a u pitanju je socijalni inženjering koji bi trebao stvoriti ujednačena susjedstva. No, problem je u tome što je proces jednosmjeran, uvijek su siromašniji slojevi oni koji se sele u gore uvijete. Nikome, naravno, ne pada na pamet da radnike preseli u elitne četvrti poput Hempsteada ili Chelsea jer – prema teoriji vladajućih – otvaranje prostora srednjoj klasi stvara ujednačenost.

To je misija civiliziranja s implicitnom dozom imperijalizma. Zahvaljujući aktualnom financijskom bumu, London se stalno širi i sve se mijenja, no sve smo bliži sigurnom trenutku pucanja mjehura i početku puno nesigurnijeg razdoblja – nakon čega nas vjerojatno čeka novi proces degeneracije.

VM: Igrani film koji ste prikazali u sklopu programa London Underground donosi znanstveno – fantastičnu viziju budućnosti koja prati pobunu razbaštinjenih seljaka, političkih radikala, prostitutki, mornara i bivših robova koji su nekada naseljavali istočni London. Smatrate li zaista da budućnost istočnog Londona leži u nasilju?

DP: Ljudi danas više nisu organizirani. Hackney i Tower Hamlets, primjerice, područja su Londona velike migracije, tako da nemaju ni stabilnu populaciju. I opća situacija u Velikoj Britaniji je takva da radnici više nisu dovoljno jako politički zastupljeni. Laburisti su stranka koja brine za srednju klasu i poslovni sektor, više se ni ne trude pretvarati da predstavljaju radničku klasu. A što se nasilja tiče, ono postoji, no u polaganom, svakodnevnom obliku, i za njega su odgovorne vlasti. Primjerice, socijalni stanovi postupno se ruše i na kraju će se potpuno odustati od koncepta potpomognutog stanovanja za siromašnije slojeve ne bi li se ljude prisililo da se prebace u sustav privatnih iznajmljivača stanova. I to se odvija na perfidan način: lokalne vlasti ne ulažu u održavanje socijalnih stanova, tako da se sve polako raspada i ljudi više nemaju osnovne uvjete za život i moraju odseliti. Naravno, to se uvijek predstavlja kao mogućnost izbora, no u toj strategiji leži upravo i najnasilnija činjenica – ta da izbora zapravo nema.

VM: Čitav proces uvelike se, dakako, odražava i na lokalnu kulturnu scenu?

DP: Četvrt u kojoj živim - tijekom posljednje 3 - 4 godine - doslovno je i u potpunosti preuzela mlada kulturnjačka elita srednje klase. No ti ljudi, čini se, nemaju nikakvu želju sagledati drugu stranu takvoga urbanog okruženja. Samo su doselili u novu četvrt prema kojoj se ponašaju kao da je njihovo malo igralište. Aktivnosti poput bavljenja likovnom umjetnošću, otvaranja galerija ili stvaranja glazbe ni na koji se način ne uključuju u okruženje u kojem se odvijaju. Na taj način stvara se potpuno podijeljeno, polarizirano područje u kojem nekoliko različitih kultura žive jedna do druge, ali bez međusobnog kontakta. Način djelovanja tih kulturnih elita na neki je način vrlo simptomatičan za tu neo-liberalizaciju gradova.

Također proučavamo kako je kultura tih modno osviještenih, trendovima podložnih ljudi zapravo recikliranje dijelova ranijih razdoblja supkulture, koja je u jednom trenutku bila i dijelom baštine radničke klase. Ponovno se popularizira punk ikonografija, simboli američke radničke klase, pa čak i amblemi rave – scene koju je pokrenula pojava elektronske plesne glazbe. Sve to se ponovno pojavljuje i to kroz proces koji podsjeća na preuzimanje tih četvrti od radničke klase.

VM: Proces pretvaranja prostora, koji je za neke društvene slojeve, a prije svega za kapital, donedavno bio mjesto koje su izbjegavali, u područje od iznimnog interesa, dio je razvojne strategije svakoga društva, no – kako je najvidljiviji u velikim gradovima koji su osjetljivi društveni mehanizmi – očito je da socijalna osjetljivost nije među prioritetima. Sličan proces, naime, pratimo i primjerice u Zagrebu, gdje bivši tvornički kompleksi poput Badela ili Gredelja, ili, pak, stari radnički “kvartovi“ poput Trnja polako nestaju i ustupaju prostor unosnim komercijalnim projektima, a da ne govorimo o procesu privatizacije javnoga prostora koji pratimo u slučaju Cvjetnoga trga. Računica je, dakle, isključivo dobra zarada, a ne unaprjeđivanje kvalitete života u gradu. Možete li povući paralelu između slučajeva s kojima se suočavate u svojim istraživanjima i situacije u Hrvatskoj?

DP: Svjedočimo potpunom nestanku državnih sustava socijalne skrbi, koju nadomještaju vrlo nejasne, nenadzirane i nedemokratske strukture polu-privatnih agencija i institucija, koje preuzimaju gradsku administraciju. U tim strukturama često je jako teško shvatiti tko koga financira, kakav je sustav odgovornosti. Primjerice, najdraža strategija novih laburista je stvaranje javno-privatnih partnerstva, koje gradnju bolnica ili škola daju privatnim investitorima uz opravdanje da je takav sustav učinkovitiji. A svi u Engleskoj dobro znamo da je takav sistem uništio naš željeznički sustav, koji je postao loš i nevjerojatno skup. Na djelu je zapravo privatizacija svih oblika života, koja pogoduje prodoru kapitala te uvjeravanje javnosti da se jedino tržišnim pristupom može uspostaviti sklad.

Razgovor je emitiran u emisiji Katapultura u programu Hrvatskog radija.
Osvrt na predavanje koje je u petak održano u mami možete pročitati ovdje.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 19.06.2008