Mjesto gdje apsurd živi punim plućima | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Mjesto gdje apsurd živi punim plućima

Kroz dva sup(r)otstavljena glasa, izložba Zemlja meda i mlijeka prikazuje fluidne perspektive iz kojih autori različitog porijekla dekonstruiraju dijeljenu svakodnevicu.

Piše: Mirna Rul

FOTO: Galerija SC / Facebook

"…this ain't no lan' of milk an' honey like the preachers say."

John Steinbeck, The Grapes of Wrath

"Idite iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati", rekao je prema Knjizi postanka Jahve Abrahamu, uputivši ga da "izabrani narod" izbavi iz egipatskog ropstva i povede Izraelce u Kanaan, obećanu zemlju – zemlju u kojoj teku med i mlijeko. Starozavjetnom sintagmom poslužili su se Andrea Zrno i Chris Van der Veken u nazivu multimedijalne izložbe Zemlja meda i mlijeka održane u Galeriji SC, no "obećana zemlja" u njihovu slučaju nije Izrael već Belgija, pri čemu dvoje umjetnika, ujedno i životnih partnera, tu zemlju promatra iz bitno različitih rakursa. Naime, Van der Veken rođeni je Belgijanac, dok se Zrno ondje doselila prije šest godina. Prvi Belgiju vidi punu živih boja i nijansi, dok je našoj emigrantici ona sva siva, tmurna, hladna i – prije svega – strana. Odlučivši ovom izložbom zemlju u kojoj žive prikazati kroz njene tipičnosti, barem kako ih oni sami subjektivno doživljavaju, autori ulaze kako u međusobni dijalog, tako i u onaj s posjetiocima izložbe, ostavljajući im konačan sud o tome je li zaista riječ o zemlji u kojoj teku med i mlijeko.

Postav izložbe stavlja radove dvoje autora u kontrapunkt, bez legendi i naziva i bez eksplicitne naznake tko je autor kojega, čime je potencirana fluidnost perspektive kao i hibridna forma izložbe, ističući ipak zajednički stav kako je riječ o zemlji u kojoj "apsurd živi punim plućima, a kontrast je dio svakodnevice". Upravo ovakva kontrapunktna tehnika pripovijedanja najznačajnija je forca izložbe Zemlja meda i mlijeka i ono što je izdvaja od nekih sličnih projekata koji se na ovaj ili onaj način bave temom iseljeništva ili pak memorijama određenih geografskih lokacija. Polifonija se manifestira kroz prisustvo dva (naizgled) suprotstavljena glasa te onog potencijalnog – promatračevog – čija je svrha dokidanje uloge sveznajućeg pripovjedača te otvaranje prostora za "teorijski nedovršiv dijalog lišen završne riječi i samim tim nepodložan jedinstvenoj interpretaciji". Uloga je polifonijskog pripovijedanja, prema Bahtinu, rastvaranje objektivne stvarnosti, a Zrno i Van der Veken belgijsku stvarnost dekonstruiraju bez namjere da je hvale ili kritiziraju. Oni je tek promatraju, evidentiraju i prezentiraju kao otvoren konstrukt unutar kojeg odbijaju zauzeti poziciju autora kao neprikosnovenog semantičkog autoriteta.

Ipak, teško je u nazivu izložbe ne iščitati ironiju koja, tematski, priziva onu iz Steinbeckovih Plodova gnjeva. Kao što su Steinbeckovi junaci u vrijeme Velike depresije i nestašice posla odlučili napustiti imanje i uputiti se u Kaliforniju koju su, idealizirajući je, doživljavali kao obećanu zemlju, tako su i emigranti iz istočnoeuropskih zemalja percipirali Zapad, kamo su odlazili u potrazi za nekim boljim životom. Naravno, u romanu se ispostavlja da je Kalifornija daleko od "zemlje meda i mlijeka", kao što se nerijetko dešavalo i da su domaći emigranti, suočeni s realnošću, izgubili ideale o obećanoj zemlji na Zapadu.

U radu Bakina kutija Andrea Zrno izlaže sadržaj stare metalne kutije koja je nekada pripadala njenoj baki. Riječ je o šivačem priboru – škarama, koncima i pribadačama – a auru nečega što nadilazi njihovu uporabnu svrhu daje im činjenica da je kutija, sada u vlasništvu unuke, nakon bakine smrti prešla put od Njemačke do Belgije. Naime, i baka je, poput svoje nasljednice, napustila dom pronašavši novi u zemlji koja je za Hrvate tradicionalno predstavljala onu obećanu. A kako se u Flandriji ne bi osjećala strankinjom, Zrno od izolacijskog materijala koji se tijekom mjeseci renovacije nalazio na krovu njihove zgrade, odlučuje sagraditi primitivnu "kuću". Ovaj pokušaj "asimilacije" dokumentira u radu pod nazivom Kuća, u kojem se referira na poslovicu kako je svaki Belgijanac rođen s "ciglom u želucu" ("elke Belg wordt geboren met de baksteen in de maag"), odnosno s cjeloživotnom potrebom za građenjem, nadograđivanjem i renovacijom svojih nekretnina. Belgijska predgrađa prepuna su čudnovatih zdanja, dok je građevinski materijal moguće vidjeti u brojnim dvorištima kako čeka vikend, kad građevinske intervencije dobivaju puni zamah. Živopisne nastambe, nastale kao rezultat ovih akcija, umjetnicu ipak čine nešto manje nostalgičnom, podsjećajući je na slične primjere divlje gradnje u domovini.

S druge strane Andrein partner, belgijski umjetnik Chris Van der Veken kao da promatrajući belgijska predgrađa ne koristi iste naočale, izlažući grafiku idilične atmosfere koja prikazuje tipičnu flamansku kuću s velikom okućnicom okruženu šumom. Da smo ponekad kratkovidni kada su u pitanju situacije ili stvari uz koje smo sentimentalno vezani, čitamo i u radu 2.2. million bulbs and one more. Sastoji se od crteža žutim flomasterom koji predstavlja tlocrtni prikaz autocesta u Belgiji, fotografija objekata čije su fasade okićene neonskim reklamama, akvatinte koja prikazuje metalni autić, autorovu omiljenu igračku iz djetinjstva te video rada koji u loopu "vrti" snimku ulične lampe koja se nalazi tik do prozora spavaće sobe umjetničkog para. Prilikom spomenute renovacije kuće, od grada Antwerpena zatraženo je uklanjanje svjetiljke, no zahtjev je odbijen, a cijela je priča završila pomicanjem svjetiljke tek nekoliko centimetara dalje od njene prvotne pozicije.

I dok umjetnica progovara o problemima svjetlosnog onečišćenja u ovoj zemlji, koje se najekstremnije očituje duž belgijskih prometnica – osvijetljene su ogromnim brojem rasvjetnih tijela, zbog čega, promatramo li Europu noću iz zraka, ovu zemlju jedinu jasno uočavamo –  asocijacija njenog partera na belgijske ceste je autić iz sedamdesetih godina, vremena njegova djetinjstva. Slična kontrapunktna tehnika dolazi do izražaja i u radu pod nazivom Westende, u kojem je riječ o poznatom flandrijskom ljetovalištu. Umjetnik se prisjeća ljeta, kupaćih kostima i topline koju potencira upotrebom crvene i narančaste boje, dok umjetnica u "svom dijelu" rada – karti Belgije – koristi iste boje kako bi istaknula dijelove zemlje s najvišim prosječnim temperaturama. One iznose 10-12 stupnjeva, čime na duhovit način daje do znanja kako se ljetovanje na Sjevernom moru iz njene perspektive ne doima odveć primamljivo.

Emocije utječu na formiranje memorija o nekom prostoru i vremenu te predstavljaju katalizatore u kreiranju stavova i sjećanja, zbog čega je razumljiv različit diskurs dvoje umjetnika. Memorije određenog mjesta isprepliću se s onim osobnim, a umjetnikov je diskurs neminovno obilježen onime što Svetlana Boym naziva refleksivnom nostalgijom – sviješću o "čežnji i gubitku, nesavršenim procesom sjećanja". Refleksivna je nostalgija, u svojoj suštini, kreativna, autoironična i retrospektivna, te iako na prvi pogled predstavlja čežnju za nekim određenim prostorom, ona je zapravo "odbijanje prepuštanja ireverzibilnosti vremena". Riječ je o urbanom odnosno globalnom fenomenu u kojem grad postaje "mjesto osporavanog sjećanja, platno na koje domaćini i pridošlice zajedno projiciraju kaleidoskopske iluzije autentičnosti". Drugi je tip nostalgije onaj restorativan, koji predstavlja temelj rekreiranja religioznih i nacionalističkih rituala, a Van der Vekenov rad Part II of Belgium on Fire predstavlja kritikuupravo takvih nacionalističkih težnji. Riječ je o triptihu koji se kritički osvrće na težnje za razdvajanjem Flandrije i Valonije kao mogućim rješenjem napetih političkih odnosa, a crvena boja i naziv rad ukazuju kako je riječ o gorućem problemu ove zemlje, u kojoj separatističke težnje ne jenjavaju.  
 

Hoge venen samostalni je rad Andree Zrno i predstavlja svojevrsni komentar izložbe, njen pogovor i/ili predgovor, kojim sutorica zaokružuje ovu "biokularnu" priču. Rad se sastoji od videa i fotografija u kojima dominira sivo nebo snimljeno u blizini njemačke granice, na najvišoj točki Belgije s koje autorica promatra bakinu "zemlju meda i mlijeka". Iako Zrno uočava apsurdnost činjenice da se najviši vrh Belgije zapravo nalazi na 694 m nadmorske visine, tj. u ravnici, uspoređujući ga s gotovo trostuko višom Dinarom, njen pogled nije uperen prema Hrvatskoj. I premda je promatračima jasno kako ironijski momenti ove izložbe izviruju, gotovo na nesvjesnoj razini, upravo u usporedbama s domovinom, o idealizaciji i sentimentalnosti u njenim radovima nema govora, dok se refleksivna nostalgija čita tek između redova.
 
"Prijelom u mojoj sudbini omogućio mi je kasnije sinkopalni užitak kojeg se ni za što na svijetu ne bih odrekao", piše Nabokov u svom djelu Govori, sjećanja, govoreći o egzilu u Ameriku. Odlaskom i defamilijarizacijskom perspektivom koja se neminovno rađa u migracijskim procesima, dobiva se nova perspektiva pri promatranju, kako prostora koji se napušta, tako i onog kamo se dolazi, a ambivalentnost ovakvog bivanja omogućuje ironijski odmak i karakterističan pogled "iskosa". Efekt bivanja "ni na nebu ni na zemlji" proizlazi iz suvremene nostalgije, onakve kakom je vidi Svetlana Boym – istovremene čežnje za domom i muke od bivanja ondje. 
Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 13.11.2019

VEZANE VIJESTI

Ekonomija snova

Piše: Mirna Rul

Iako izložba Kad odrastem bit ću bogatašica kao svojevrsnu studiju slučaja uzima romsku djecu, ona progovara o nejednakim šansama svih društveno deprivilegiranih skupina.

O radu i drugim demonima

Piše: Mirna Rul

Izložba Izgubljeni odmor, temeljena na rekontekstualizaciji umjetničkog rada Mladena Stilinovića, alternativu neoliberalnoj kulturnoj industriji nalazi u aktivnoj dokolici.

Prostori proklamirane jednakosti

Piše: Mirna Rul

Treći prostor koji u kustoskoj koncepciji Jovanke Popove teži postati prostorom solidarnosti, ujedno razotkriva i nejednakosti unutar domaćeg umjetničkog univerzuma.