Mjesto u arhivu, mjesto u povijesti | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Mjesto u arhivu, mjesto u povijesti

S arhivisticom Tamarom Štefanac razgovaramo o razvoju, ulozi i značenju nezavisnih ili community arhiva, odnosu institucija prema njima, kao i potrebi njihova održanja.

Razgovarala: Janja Sesar

Tamara Štefanac diplomirana je povjesničarka umjetnosti, komparatistkinja književnosti i arhivistica. Zaposlena u Hrvatskom željezničkom muzeju kao arhivist koji vodi zbirke arhivskog gradiva i muzejske građe. Trenutno na poslijediplomskom doktorskom studiju u izradi disertacije iz područja arhivistike. Polja interesa preklapaju se preko opisa vizualnog gradiva i fotografskih zbirki, dostupnosti alternativnih izvora za povijesna istraživanja  te pohrana dokumenata sadašnjosti kao evidencijskih izvora u budućnosti.

 

KP: Možete li nam nešto reći o terminu "community arhiv" – kako se definira i u kojem kontekstu nastaje, odnosno spominje? Postoji li adekvatan prijevod na hrvatski?

T.Š: Community arhive često se nazivaju i archives from the bottom up što u startu implicira drugačiju perspektivu gledanja. Ponajviše se britanski istraživači bave problematikom ovakvog tipa arhivske djelatnosti te apeliraju na korištenje termina Independent Community Archives,  kako bi i terminološki naznačili njihovu najvažniju karakteristiku – nezavisnost u odnosu na institucionalne arhive. U terminologiji hrvatske arhivske prakse i zakonodavstva postoji privatno arhivsko gradivo, postoje specijalizirani arhivi, ali ti nazivi ne odgovaraju licu i naličju Indepedent Community Archive. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se terminološki odrediti ovakve arhivske inicijative izvaninstitucionalnih arhivista u Hrvatskoj. Možda prema nazivu nezavisni arhivi? Opseg, način prezentacije i vrsta prikupljenog gradiva iznimno su različiti. Community arhiv nema strogo definiranih granica tako da se projekti, inicijative i gradivo prikupljano različitim akcijama te prezentirano putem interneta mogu smatrati jednim vidom community arhive. Važno je, mislim, da su arhivisti pritom pripadnici zajednice čiji se rad dokumentira te da postoji definirana svrha prikupljanja i područje korištenja prikupljenog gradiva.

 

KP: Koji su uobičajeni razlozi, motivi za stvaranje takvih arhiva? Kakav tip dokumenata, odnosno građe oni sakupljaju, tko ih obično sakuplja i koje principe pritom koristi?

T.Š: Biti prisutan u arhivu znači biti povijesno vidljiv, odnosno bolje reći vjerojatno vidljiv. Prisutnost dokumentacije u arhivskih fondovima i zbirkama omogućava povijesnu utemeljenost i reflektira na samosvijest u sadašnjosti. Ovakve poglede o aktivnoj ulozi arhiva u društvu možemo prepoznati u struji arhivističkog promišljanja koja arhive i arhiviste promatra kao aktiviste koji sudjeluju u kreiranju slike prošlosti ali i budućnosti, struje koja smatra da arhivisti ne mogu biti samo objektivni čuvari dokumentacije kojoj je jedina svrha biti potpora i dokaz poslovnim procesima. Problem nastane kada neka zajednica pojedinaca ne pronalazi dokaze o svojoj prošlosti (ili budućnosti) u sačuvanom gradivu.  Tako su se još sredinom 20. stoljeća počele formirati različite organizacije sačinjene od nekih interesnih zajednica koje su počele prikupljati dokaze i svjedočanstva o svojoj prošlosti, pohranjujući ih za budućnost. Aktivisti arhivisti koji su stvarali svjetove dokumentiranja vlastitog rada i okolnosti koje rad okružuju činili su to iz društvene pozicije marginaliziranih, etnički ili rodno različitih, ili jednostavno interesnih pozicija nalazeći važnost u svojem djelovanju kao novoj dimenziji aktivizma. Nezavisni arhivi jesu jedan oblik aktivizma i društvene angažiranosti.

Gradivo koje se prikuplja također je različito u odnosu na gradivo prikupljano kroz službenu mrežu arhivskih institucija. Ali treba imati na umu da je to gradivo različito jer je i priroda poslovanja organizacija civilnog društva  te politike sakupljanja i vrednovanja njihove dokumentacije različita u odnosu na institucionalizirane arhive. Vjerojatno bi se tipski prikupljeno gradivo nezavisnih arhiva moglo i smatrati muzejskom dokumentarnom građom. 

Vrlo često je prikupljena građa iznimno heterogena . U istom fundusu sakupljeni su dokumenti, fotografije, efemera, knjige i rukopisi te različiti predmeti koji dokumentiraju neki segment djelovanja zajednice. Načini obrade gradiva nisu standardizirani. Ukoliko postoji suradnja sa službenom arhivskom mrežom obrada i opis nalikuje arhivskim standardiziranim opisima. Također ovisi o tome kako community arhivist sebe doživljava, kao arhivista, muzealca, stručnjaka za područje ili samo aktivista.

Svjesno prikupljanje radi čuvanja i sadašnjeg i budućeg korištenja jesu namjere koje definiraju community arhive. Aktivizam kao podloga odnosno pitanje pravednosti i jednakosti  u interpretaciji povijesti također predstavljaju okosnicu pogotovo rodno i etnički usmjerenih primjera arhiva.

 

KP: Možete li opisati neki od takvih arhiva s kojima ste se susreli u inozemstvu ili, ako ih ima, u Hrvatskoj?

T.Š: Diana Wakimoto u disertaciji o queer  arhivima primjećuje da je već 1953. kalifornijska gay zajednica okupljena oko ONE Inc. prikupljala materijale vezane uz pokret afirmacije gay zajednice. Ovakav tip arhiva postoji paralelno sa institucionalnim već stoljećima, samo što su ih tek nedavno arhivski studiji prepoznali kao polje istraživačkog interesa i kontekstualizirali polja prema kojima se nečije sakupljanje građe može smatrati Community Archive. Od suvremenih inicijativa izdvojila bih rukus!, londonski LGBT arhiv i Birmingham Black Oral History Project kao jedne od poznatijih inicijativa. Čehoslovački dokumentacijski centar u Berlinu primjer je djelovanja političkih disidenata i to putem dokumentiranja vlastitih progona i političke netrpeljivosti u vrijeme Hladnog rata. Osobno mi je zanimljiva i situacija na Novom Zelandu gdje službena arhivska mreža u suradnji sa raznim arhivima i dokumentacijskih centrima, inicijativama i projektima  održava web stranicu na kojoj su predstavljene sve nezavisni oblici arhivskih inicijativa pa je tako omogućeno brže i vidljivije povezivanje s njihovim mrežnim mjestima, i to financirano javnim sredstvima. U Hrvatskoj Documenta predstavlja jedan oblik arhiva, ali iznimno heterogen u smislu pripadnika zajednice koju dokumentira i to vremenski i prostorno. Postoje i arhivi etničkih zajednica u Hrvatskoj.  Što se tiče etničkih manjima, koliko mi je poznato, u Hrvatskoj svoju povijest aktivnije dokumentira srpska i češka nacionalna manjina. Ujedno dokumentira i  djelovanje svojih društava, udruga i različitih organizacija ali mislim da dokumentiranje vlastitog rada u većini slučajeva nije sasvim do kraja artikulirano kao arhivska djelatnost. Iako je arhivističko istraživanje pojave ovakvog tipa arhiva tek u zamahu mislim da su jasno artikulirane smjernice koje određuju što se može smatrati nezavisnim arhivima (bez obzira na formu i sadržaj), a što je samo čuvanje dokumentacije samo zbog podržavanja poslovnih procesa.

 

KP: Na koje se načine oni financiraju?

T.Š: Iz sasvim različitih financijskih izvora. U nekim slučajevima aktivizam je toliko usmjeren prema zajednici, a protiv formalnih institucija da se prihvaćaju samo novčana sredstva od članova i podupirućih tijela i  da bi se izbjegla opasnost od utjecaja javnog kapitala na nezavisni arhiv. Zanimljiv je primjer Lesbian Herstory Archives iz New Yorka koji je osnovan početkom 1970-ih kada je prihvaćao samo donacije pripadnika zajednice. Danas je njihova politika prikupljanja sredstava drugačija. Financiranje iz javnih sredstava ovisi o političkoj atmosferi države u kojoj je sjedište nezavisnog arhiva, te o otvorenosti i razumijevanju regionalnih i gradskih vlasti prema takvim inicijativama. U Velikoj Britaniji postoji relativno dobra klima za razvoj nezavisnih arhiva, ali niti tamo dotok sredstava nije kontinuiran i fokusi se mijenjaju sa promjenama vlasti.

 

KP: U kojem su odnosu community arhivi prema arhivima nadležnih institucija i obrnuto? Kako se shvaća i koliko se cijeni njihov doprinos očuvanju raznolikije i inkluzivnije baštine i koji je odnos struke prema njima?

T.Š: I ovi odnosi ovise o državi u kojoj se community arhiv nalazi, o definiranoj kulturnoj politici i načinu ustroja službene arhivske mreže. U Hrvatskoj Zakon o arhivskom gradivu i arhivima štiti i privatno arhivsko gradivo. Ovisno o procjeni arhivista iz nadležnih arhiva te prema odluci Hrvatskoj arhivskog vijeća pojedini se stvaratelji kategoriziraju kao stvaratelji arhivskog gradiva u određene kategorije. U tome slučaju savjetodavna uloga nadležnog arhiviste ima ulogu u organiziranju dokumentacije neke privatne pravne ili fizičke osobe. U praksi se javlja jednostavan, a često nepremostiv problem: previše je stvaratelja, a premalo arhivista koji vrše nadzor. 

Stav struke bio je vrlo podijeljen i sumnjičav ,ali se posebno na međunarodnoj razini (i to samo nažalost na primjerima razvijenijih zapadnih zemalja) postepeno uviđaju sve prednosti ovakvih oblika djelovanja organizacija civilnog društva. Mislim da se zapravo politika neke države prema svojim marginaliziranim skupinama zrcali na nezavisnim arhivima. Promislimo tek za usporedbu koji bi status i izvore financiranja imao LGBT arhiv u Velikoj Britaniji ili u Rusiji? 

 

KP: Koja je specifičnost tih arhiva u odnosu na prikupljanje građe i odnosu prema građi, u usporedbi s službenim arhivima?

T.Š: Institucionalizirani arhivi preuzimaju gradivo po službenoj dužnosti te provode politiku akvizicije i vrednovanja prema sasvim određenim kriterijima.  Nerijetko je malo vremena i slobode preostalo arhivistu da bude aktivist i da aktivno provodi akvizicijsku politiku izvan definiranih normi. A nezavisni arhivi su uglavnom nastali radom članova određene zajednice kako bi se ona prezentirala na način na koji oni smatraju da je potrebno. Često se radi o zajednicama koje su u službenim arhivima slabije prezentirane ili su prezentirane na nezadovoljavajući način te je onda aktivno dokumentiranje reakcija na marginalizirano stanje. Budući da nisu omeđeni nikakvim formalnim okvirima imaju slobodu prikupljanja različitih materijala, od popisa članova zajednice i statuta neke organizacije kroz sva svoja razdoblja i promjene, letaka tiskanih za neku manifestaciju, fotografija nastalih u dokumentiranju te manifestacije do rukom ispisanih salveta. 

 

KP: Koji su važni elementi za kontinuiran i uspješan rad i postojanje takvih arhiva?

T.Š: Možda je prvenstveno važna jačina aktivističkog djelovanja zajednice, odnosno potreba djelovanja. Dok god članovi zajednice imaju potrebu dokumentirati svoje postojanje do tada će i njihove zbirke iznaći načina da se održe. Također, dok god će prikupljeno gradivo služiti u korištenju članovima zajednice ali i vanjskim zainteresiranim korisnicima postojat će i potreba za takvim mjestima. Idealna opcija bila bi kontinuirani dotok financijskih sredstava, ali to je iznimno rijedak slučaj, što je zapravo šteta jer nezavisni arhivisti "obave" velik dio posla koji promakne službenim, javnim baštinskim ustanovama. Važan je i element edukacije o arhivskom djelovanju što članova zajednice što vanjskih korisnika i naravno dostupnost gradiva za korištenje. Ukoliko se korisnici (od istraživača do novinskih kuća) naviknu na mjesto gdje se može dobiti uvid u određene izvore na neku temu postojat  će i potreba održavanja takvog mjesta. Joanna Newman (2011) u istraživanju o održivosti nezavisnih arhiva detektira različite faktore koji utječu na održivost arhiva kao što su  faktori unutar same organizacije:  usklađenost djelovanja s zakonskim aktima i definirana misija organizacije, educirani djelatnici, suradnja s ostalim organizacijama, dinamizam i financiranje, a unutar njihove arhivske prakse: stanje očuvanosti gradiva i preventivne mjere zaštite, arhivske prakse i involviranost zajednice.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 16.09.2013