Mladost je protraćena na mlade | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Mladost je protraćena na mlade

Temeljena na tekstu Dine Pešuta preuzetno predstavljenom kao Zeitgeist komad, predstava H.E.J.T.E.R.I. samu sebe isuviše ozbiljno shvaća da bi realizirala mogućnosti predloška.

Piše: Ana Fazekaš

FOTO: Zagrebačko kazalište mladih / zekaem.hr

Kao nastavak drame, ili radije povratak drami L.U.Z.E.R.I. Dine Pešuta, nastaloj na autorovoj trećoj godini studija dramaturgije, H.E.J.T.E.R.I. je tekst koji zahvaća jednu večer četvero prijatelja, svojevrsni reunion u čast povratnice iz Berlina, koja je ekipu napustila prije nekoliko godina kako bi ganjala umjetničku karijeru, berlinsku mrmu i Anne Imhof. Luzeri su u trenutku nastanka odjeknuli kao bombastičan i inovativan komad, zauzevši mjesto za koje nismo ni bili svjesni da zjapi prazno – za beskrupulozno iznošenje, gotovo iživljavanje iskustva od kojega je bridio segment generacije koja je komadu bila i prva publika na programu DeSADU. Mladi umjetnici i kulturnjaci u toj su drami iskoračili iz zaštićene niše fakulteta kako bi se našli na brisanom prostoru, frustriranih žudnji koje pršte u (auto)destruktivnim iskricama, drskošću prikrivajući strah i tražeći bijeg u koji napola ne vjeruju. Nepuno desetljeće kasnije, dio se likova vraća na scenu, sada na korak do tridesete, ali kao da se ništa zapravo nije promijenilo. 

Sanjin: Jebala me ova država da me jebala sa svom njenom frustriranom mladošću!

Roza: Ostarit ćemo, Sanjin.

Paško: I bit ćemo opet jadni i kivni i bijedni.

Roza: I siromašni.

Sanjin: Smrdit ćete po zapadnim demokracijama.

Roza: Pogledaj me. Volim te.

(Dino Pešut, L.U.Z.E.R.I.)

Predstava na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih započinje autoreferencijalnim uvodom i čitanjem pisma koje je Pešut napisao redateljici Juditi Gamulin, kojoj je ovo prva kazališna režija kao intermezzo u impresivnoj filmskoj karijeri. Hejtera je nešto manje nego Luzera, no jezgra društva je ovdje: Paško (Dado Ćosić) još uvijek izmjenjuje impulzivne i eksplozivne odnose s mlađim muškarcima, Mak (Ugo Korani) još uvijek žudi da se skrasi uz voljenog Sanjina, Sanjinu (Luka Bulović) još uvijek nedostaje perspektiva i jedna noga, a Roza (Hrvojka Begović) je netom prebjegla natrag iz Berlina, jednako manična i destruktivna kao ranije. Struktura je ista, sve teče u manje-više realnom vremenu, prijatelji se okupljaju u stanu, svađaju se i mire, psuju, izjavljuju jedno drugome ljubav, pa se vrijeđaju, pa si ponovno izjavljuju ljubav. Njihovi dodiri prelaze iz bjesomučnog grljenja u nježno nasilje i natrag, svi titraju u neprestanoj tenziji narcističkih polova grandioznosti i inferiornosti, samodostatnosti i nepodnošljive potrebe za kontaktom, pripadnošću, publikom. To povišeno stanje izneseno kroz dovoljno samosvjesnu pretencioznost koja je uvijek i malo campy, glasi kao ono u čemu se Pešut kao pisac najbolje snalazi. No u ovom slučaju postaje jasno da se snalazi i malo predobro jer predstava rezonira nedomišljeno te, oslanjajući se na provjerene teme i postupke, dokazani status i uspjehe, ne stoji sasvim na vlastitim nogama, ili nozi. 

Cinizam ostavljam drugim autorima, meni više ne treba. 

(H.E.J.T.E.R.I.)

Riječ večeri je cinizam, koji autor najprije deklarativno odbacuje da bi se njime zatim likovi nabacivali, ali na njegovo navodno ispražnjeno mjesto ne dolazi ništa. U drugoj polovici predstave na scenu gotovo zaluta sredovječni lik u izvedbi Katarine Bistrović Darvaš, koji bi jednako lako mogao biti Paškova prijateljica i njihova dijeljena halucinacija. Degradirana je na poslu u nekakvom muzeju, u kojem je zaposlena po liniji nepotizma i stranačke pristranosti, zarađuje fantastično, troši fanatično, a ponaša se jednako nedoraslo kao i društvance kod kojega je potražila utočište. Korana je relikt prošlog vremena i projekcijsko platno za Rozinu tiradu o tome kako je kulturna scena zasićena sistemskim ljudima i neprobojna generaciji koja nikada nije dobila priliku iskusiti nešto bolje. Rođeni pred rat i odrasli u poslijeratnim tranzicijskim turbulencijama, Pešutovi su likovi progonjeni tiranijom iluzornih izbora i iscrpljeni tjeskobom koja ih drži budnima i bunovnima. Tekst barata općim mjestima karakterističnima za kulturno-umjetničku scenu iz koje izvire i koju parcijalno portretira, zadržava se na grubim skicama problematike koju zahvaća, te se čini da stoji na samome rubu žestoke autoironije, s kojega bi bilo najproduktivnije da se izvedbom baci u slobodni pad. Dramski predložak briljira ondje gdje se poigrava groteskom, gdje zamuckuje i ironizira, no ondje gdje je režija mogla oživjeti tekst u njegovom potencijalu da (se) istovremeno beskrajno voli i mrzi, što mu je najintrigantnija osobina, ona ostaje nezgrapna u svojoj rigidnosti i puna propuštenih prilika. 

Šala, seks, yoga, umjetnost i droga. 

Predstava je barem jednako neodlučna kao i njezini akteri koji su nesigurno pozicionirani između likova, tipova i karikatura. Njihove neumorne neuroze, igrane kroz izvedbu koja kao da je čitava na speedu, u neprestano povišenom tonu, uz salve psovki i cirkularne ispade, zadržava se nesretno između karikiranja s potencijalom humora i nježnog samotetošenja. Predložak pruža mogućnost čitanja s ironijskim odmakom, oblikovanja prostora koji je kao hala zrcala u kojoj se čini da je više ljudi nego što jest, a dimenzije iskrivljene i izlaz nevidljiv, no predstava samu sebe isuviše ozbiljno shvaća da bi te mogućnosti sasvim realizirala. Iako krajnje konvencionalan i u osnovi jednostavan tekst, Hejteri su drama koju nije lako postaviti jer teži biti istovremeno ozbiljna i neozbiljna, generacijska i privatna, ironična i doslovna, a pozicije se zauzimaju, odnosno ne zauzimaju, u tonu čitanja i uprizorenja. Režijom vlada negativni princip, prostor izvedbe programatski je odbojan i nesuvisao te se neki segmenti, nejasno motivirano, odvijaju izvan scene. Izvođači na trenutke djeluju kao da ne znaju što bi sa sobom, čak i u većoj mjeri no što to likovi ne znaju, pojačavajući opću nervozu atmosfere koja na trenutke naprosto dovodi do zamora. Na sceni je i prekrasni pas Dade Ćosića po imenu Grim koji se u predstavi (ne) odaziva na ime Irina i dobiva lake bodove kod publike, što se čini da mu je jedina funkcija. 

Drame s gejevima završavaju tako da ih ubije selo ili AIDS.

Neka pada snijeg. Neka bude lijepo. 

Htio – ne htio, Pešut nosi i teret istaknutog queer pisca, koji svoje narative plete oko odnosa gay muškaraca koji figuriraju i u Hejterima. No osim likova kao takvih, u predstavi ništa nije queer; tekst je klasičan, a odnosi su uokvireni u heteronormativne paradigme. Iako nije idealno da se kroz postavke predstave nehotice (ili nekritički, ili ironično) rekonstruira tradicionalna dihotomija brak ili smrt, dobrodošlo je graditi narative oko queer parova koji nisu opsesivno opterećeni tim segmentom svoga identiteta i dati im poneki klasični happy end uz sav kič božićnog drvca, lampica i snijega koji leprša kroz prozor. Predstava želi da je vidimo kao hommage odabranoj obitelji naspram biološke, ali više topline dobivamo iz piščeva pisma prijateljici-redateljici i privatnih odnosa čija energija neprikriveno titra kroz svijet predstave nego iz disfunkcionalnog obiteljskog portreta na sceni. Pismo autora redateljici koje uokviruje predstavu donekle je zatvara, stvarajući dojam da je riječ o insajderskoj priči koja ne prelazi sasvim rampu, te se čini da je njihova intimna povezanost i duboko poistovjećivanje s tekstom djelovalo donekle kontraproduktivno za predstavu, kao da su joj stajali preblizu da bi vidjeli pukotine kroz koje je mogla zasjati. 

Bili smo oblak speeda. 

Izgubili smo dvadesete u ambiciji. 

Svijet vam ništa ne duguje i svijet vam se nikad neće ispričati. 

Promotivni i (ne)kritički diskurs oko predstave ističe talent uključenih kreativnih snaga, prebrojavajući nagrade (koje su problematična institucija za sebe) i druge reference uspjeha, dokazujući time samo vlastitu inerciju. Talent je dubiozan koncept i po sebi je jeftin, a ako nečega na sceni manjka, to nije talent, nego prije sve ostalo. Najveća protuusluga učinjena komadu preuzetna je etiketa ni više ni manje nego Zeigeist komada, koja ima (još jednom) afirmirati Pešuta kao pisca generacije. Taj isprazni epitet pritom baš nikome ne pomaže. Pešut se već tijekom studija dokazao kao odličan autor, zainteresiran za teme koje ga neposredno dodiruju, posežući u auto/biografsko, promišljajući aktivno – iako sustavno kratkovidno – vlastitu poziciju te poziciju zajednica kojima pripada. Međutim, te su teme i modusi specifično vezani za mali fragment mišljene generacije, koji je čak i u svojim najnesigurnijim inačicama višestruko privilegiran. Na neki način ta je predstava uprizorenje reducirane varijacije na bezbroj salonskih razgovora, od kakvih su nam svima (koji smo pretpostavljeni akteri i publika Hejtera) već utrnuli jezici – o obesmišljenim idejama "naše generacije" i "situacije na sceni" – i u konačnici je onoliko dobra koliko tu svoju kvalitetu shvaća, prihvaća, pa možda i slavi.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 28.01.2020

VEZANE VIJESTI

Kako gledati pokret?

Piše: Una Bauer

Predstave U međuvremenu i Situacija u tijelu, no more body izvedene na ovogodišnjim Improspekcijama povezuje fokus na osjetilnost i percepciju pokreta.

Slobodni jezik bastardizirane kulture

Piše: Sendi Bakotić

Predstava BSTRD Katerine Andreou plesno je istraživanje intimnog, stvaralačkog, idejnog i političkog odnosa koji autorica gaji prema prema house kulturi i zajednici.

Glasovi s druge strane linije

Piše: Mila Pavićević

Ljudski glas Bojana Đorđeva gledatelja distancira od vlastitog tijela kao objekta žudnje u kazalištu, tjerajući ga da imaginira i proizvodi vlastiti, intimni materijal predstave.