Moć razumne prilagodbe | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Moć razumne prilagodbe

Izvođačice predstave Druga kože, treće žene uspijevaju probiti nevidljivi zid prema publici i rastvoriti joj dijeljeno iskustvo refleksije o proživljenom u prethodnoj godini.

Piše: Kristina Tešija

Druga koža, treće žene. FOTO: Nina Đurđević

  • A
  • +
  • -

Odvajati siguran, ustaljen, dobro uhodan život od onog u nepredvidljivim okolnostima čini se besmislenim činom; u svojoj srži život je upravo takav – predvidljiv jedino u svom finalnom ishodu. Čovjeku, bačenom u vrtlog okolnosti, preostaju tek dvije opcije – prilagoditi im se ili ustrajati u njihovom mijenjanju. Razumni se prilagođavaju, nerazumni ne odustaju u pokušaju mijenjaja svijeta i, posljedično, upravo o potonjima ovisi napredak, barem ako ćemo vjerovati riječima Georgea Bernarda Shawa. Ipak, suočavanje s okolnostima nije tek partikularno iskustvo koje dijelimo sa šačicom ljudi; neke okolnosti, dugotrajnije i ustrajnije u svojoj prirodi, sposobne su u potpunosti izmijeniti putanju predvidljivih, očekivanih životnih kretanja čitavog društva. Kod ovakvih okolnosti, a pandemija s kojom smo suočeni svakako spada u tu skupinu, prilagodba se nameće kao jedino rješenje i kolektivni pokušaj povratka u "dosadna i predvidljiva" vremena.

Ipak, u stvaralačkim odgovorima na novonastalu situaciju tek će rijetki radovi preživjeti test vremena; većina će ih, čini se, u arhivima ostati kao fragmentarni zapisi jedne kratke epizode u svjetskoj povijesti. Predstava Druga koža, treće žene primjer je one razumne prilagodbe za koju se ipak ne može reći da sa sobom ne nosi dašak napretka. On je, naime, uočljiv već iz činjenice da je riječ o multimedijalnoj inkluzivnoj predstavi u kojoj, uz profesionalne plesačice Ivu Nerinu Sibilu i Miu Kevo, nastupaju i dvije plesačice s  tjelesnim invaliditetom, Tamara Bračun i Karla Lazović, dok u izvedbi sudjeluju i koautorica predstave (uz Sibilu) Gordana Svetopetrić te novomedijska umjetnica Tara Ivanišević

Ova suradnja Plesne grupe Magija iz Rijeke, Divert – inkluzivnog plesnog kolektiva iz Zagreba te splitske Kolaborativne izvedbene platforme – KIP primjer je predstave u kojoj je proces razvoja ideje i rada na pripremi produkcije pratio proces prilagodbe okolnostima. Za autorski je tim, u ovom slučaju, prilagodba okolnostima značila prihvaćanje i iskorištavanje istih kao plodnog stvaralačkog tla. Bez eksplicitnog tematiziranja protekle godine, u ovoj se predstavi nametnute okolnosti koriste kao materijal, inspiracija i poligon za vježbu vještine prilagođavanja. Nažalost, prvotna autorska intencija, da predstava bude iskustveni dijalog s marginaliziranim ženskim izvedbenim žanrovima prve polovice 20. stoljeća poput cirkuskog side-showa i burleske, napuštena je zbog novih i drugačijih uvjeta rada i promjena u izvornom izvođačkom ansamblu.

Priče u ovoj predstavi ispričane su, osim tijelom, i multimedijalnim zapisima i govorenom riječju. Predstavu otvaraju karantenski videozapisi online proba i improvizacija autorskog i izvedbenog kolektiva i, uz uvodno obraćanje Svetopetrić i kratko pojašnjavanje procesa rada, pružaju narativ očekivan u referiranju utjecaja pandemijske godine na rad, ali i nepotrebno usmjeravaju gledateljevu pažnju na formate prilagodbe umjesto na sadržaj. Udaljenost ovih žena (predstava povezuje četiri grada – Rijeku, Zagreb, Split i Edinburgh) i nemogućnost zajedničkog rada (što zbog situacije uzrokovane nepredvidljivim okolnostima, što zbog objektivnih poteškoća u vidu nepostojanja adekvatnih prostora za rad dostupnih osobama u invalidskim kolicima), rezultirala je organizacijom online probi smještenih u privatan prostor izvođačica. 

U ovom se prikazu karantenske svakodnevice sastavljene od virtualnih komunikacijskih kanala na koje smo previše naviknuli, i koje najčešće želimo ostaviti u prostorima kućnih ureda i na ekranima laptopa, ipak do publike probijaju riječi Margaret Mead u ulomku koji fragmentarno čita Mia Kevo, dok publika gleda nemirne prizore vrta koje je kroz poluotvorene prozorske grilje snimila Karla Lazović. "Arapeši su razvili drugačiji i vrlo čudnovat sistem. Taj je sistem skup s obzirom na vrijeme i na ljudski napor, ali vodi srdačnoj suradnji i društvenosti. A oni to smatraju mnogo značajnijim." Opis vrtova Planinskih Arapeša priziva sa sobom pojam privatnosti, ali i nužnost dijeljenog rada i suradnje. 

Govorena riječ u ovoj se predstavi otvara kao ekspresivno sredstvo ravnopravno tijelu, koje se, ipak, probija u prvi plan dok se glasovi izvođačica i riječi koje izgovaraju ubrzo isprepliću u kakofoniji, stvarajući tako od svakog partikularnog jedno dijeljeno, ljudsko iskustvo proživljavanja i preživljavanja svakodnevice. Zaista, povezane dijeljenim iskustvom iščašenog rada na predstavi, izvođačice i autorice tu povezanost dodatno produbljuju i šire na svaku ženu i muškarca u publici, progovarajući o svakodnevnim temama i preokupacijama koje nas zabavljaju tijekom boravka "unutar svoja četiri zida". Ovi fragmentirani monolozi ubrzo se utope u nadjačavanju četiri izvođačice, stvarajući kaotičan misaoni zastor koji odgovara kaosu misli s kojima je svaki/a izvedbeni/a umjetnik/ca, ali i svaki čovjek, suočen tijekom godine koja nas je prisilila na usporavanje. Suradnja i podrška otkrivaju se ključnima u procesu kolektivne prilagodbe svijetu – opstanak i ustrajanje na vježbanju pozitivne nesigurnosti nemogući su bez otvaranja drugome i pronalaska sigurnosti u kontaktu.

Plesne solo sekvence uspijevaju se na sceni zadržati, očekivano, dulje od onih govorenih, ali se uporno i beskompromisno vraćaju na susret s drugim, na svijest o drugome i podršku koja je gotovo opipljiva čak i kada su plesačice odvojene, kako prostorno, tako i narativno. Autonomno supostojanje različitih priča i tijela u izvedbenim se sekvencama neprestano prelijeva iz intimnog u dijeljeno iskustvo koje do kraja predstave uspijeva probiti nevidljivi zid prema publici i pružiti joj katarzično iskustvo refleksije o proživljenom u prethodnoj godini. 

Kolektivno iskustvo zatečenosti unutar okolnosti u koje smo bačeni otkriva se ne samo u svima nam na neki način poznatim i proživljenim kadrovima online karantenskih susreta koji otvaraju ovu predstavu, ono se nastavlja i spomenutim partikularnim prepričanim iskustvima, a tijekom predstave se pojavljuje i u impulsima poznatih melodija i skladbi (Moon River u izvedbi Tare Ivanišević, francuska balada...) koje evociraju kolektivno sjećanje na neka nam bliska, intimna, ali pomalo zaboravljena vremena i uspomene. 
 
 
Ipak, mogućnost prilagodbe u slučaju predstave Druga koža, treće žene proteže se i dalje od same predstave i njene finalne forme; naime, prilagodljivost suočena s neizvjesnošću, osim što se otkriva kao važna jer nam omogućuje da vidimo mogućnosti u nepredviđenim promjenama, prodire dublje od puke mogućnosti prilagodbe rada u "zanimljivim vremenima". Plesna tijela u ovoj predstavi pozivaju na drugu vrstu prilagodbe, na sistemsku prilagodbu izvedbenih umjetnosti, uvjeta i publike tijelu koje izlazi iz okvira društveno zadanih normi izvedbenog tijela. Ako suvremeni ples počiva na tjelesnosti i kontekstu na koji se oslanja, isključivanje i odbijanje prilagodbe drugačijim tijelima i kontekstima van ustaljenih obrazaca, čini se okrutnim i u svojoj srži zaista glupim potezom. Inkluzivnost plesne izvedbe ovdje ne uključuje tek prilagodbu pristupa i izvedbe osobama s tjelesnim invaliditetom, ona služi kao poligon za širenje perspektive pri promišljanju i zamišljanju plesačkog tijela – tijela koje u svojoj ogoljenosti i scenskoj vidljivosti priča neku priču. Zar tijelo drugačije od onog tipičnih, očekivanih funkcija, nema tu istu sposobnost, nema tu istu potrebu? Zašto pokret drugačijeg tijela ne bi bio izraz emocija koje nisu drugačije već općenito ljudske, kakvima se otkrivaju i u ovoj predstavi? 
 
Promatrano kao potencijal, drugačije tijelo postaje tijelo u nastajanju na pozornici i pokazuje se u svim svojim mogućnostima koje rastežu pojam funkcionalnosti i zadatosti tjelesnog invaliditeta. Otvorenost prema drugačijem kristalizira se u ovoj predstavi kao ona nasušna potreba za prilagodbom, a mogućnosti svakog izvedbenog tijela i važnost podrške prelijevaju se od početnih kadrova u prostor scenske izvedbe koji svaka izvođačica autonomno koristi za pričanje vlastite i, posljedično, kolektivne priče, na taj način ostvarujući potrebu imanentnu ljudskom iskustvu – potrebu za komunikacijom. 
 
U vremenu u kojem kolektivno proživljavamo stanje akutne nelagode, prilagodljivost se ukazuje kao sposobnost za kreativnost i fleksibilnost u suočavanju s novim okolnostima. Predstava Druga koža, treće žene sa svim svojim izmjenama i prilagodbama primjer je prakticiranja pozitivne nesigurnosti kao odgovora na situaciju – supostojanje svijesti o konstantnim promjenama i ustrajnosti u stvaranju. A u ovakvom procesu, u kojem situacija postaje stvaralački materijal, naša se individualna prilagodba otkriva u nizu svakodnevnih iskustava koja nas spajaju s drugima, i otvaraju se kao priča koju želimo ispričati. Naslovna druga koža prestaje biti koža drugoga, ona postaje svačija koža, koža koja grli tijelo koje ima potrebu za izražavanjem, za pričanjem, za povezivanjem. Druga koža tada postaje rastezljiva zaštitna opna u kojoj su začahurene sve pojedinačne, a tako ljudski zajedničke, priče.
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 28.04.2021

VEZANE VIJESTI

Prenaglašeno promišljena afirmacija slobode

Piše: Ana Fazekaš

Strukturno kompleksnoj predstavi Đavolji odvjetnik kolektiva IMRC koristila bi manja kontroliranost izvedbe koja bi užitku u pokretu omogućila da zaživi u punom potencijalu.

Nevidljive publike i nevidljivi izvođači

Piše: Hana Sirovica
Knjige Darka Lukića i Marija Kovača, kroz nužnost izlaska iz zone komfora unutar određene discipline, oprimjeruju i ono što se događa inkluzijom isključenih u prostore kazališta.

Retrospektiva plesnog bunta

Piše: Ana Fazekaš

U fenomenalnoj drskoj izloženosti, plesna umjetnica Silvia Marchig staje pred publiku da bi joj izložila elemente svoga izvedbenog kraljevstva.