Močvara na kraju puta | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Močvara na kraju puta

Splitska scena bori se za svoj komadić sunca između drevne tradicije Splitskog festivala i nadolazeće tradicije turbo-folka.

Piše: Damir Pilić
  • A
  • +
  • -

Kod svake priče o "splitskoj sceni", bez obzira radi li se o undergroundu ili mainstreamu, valja imati na umu da je kulturna mapa Splita umnogome određena i definirana višedesetljetnom tradicijom Splitskog glazbenog festivala - koja je izrasla iz još starije tradicije opereta Ive Tijardovića s početka 20. stoljeća, od koje baštini tzv. "turističku poetiku", odnosno doživljaj Splita kao mitskog mjesta na kojem caruju more, sunce, palme i galebovi - koja je dobrim dijelom "pojela" sve druge tradicije. Primjerice, u jednom istraživanju što ga je potpisnik ovih redaka proveo prije nekoliko godina na reprezentativnom uzorku punoljetnih građana Splita, na pitanje "Koja vas je glazbena tradicija odredila?", čak 75 posto ispitanika je odgovorilo "Splitski festival", dok se za alternativnije glazbene žanrove, u rasponu od rock'n'rolla do techna (uključujući i jazz, blues, hip-hop i sl.), ukupno odlučilo svega 1,1 posto anketiranih građana.

Između ostaloga, to je jedan od glavnih razloga zbog kojih će ovaj grad dati Olivera i Gibonnija, ali neće dati vrhunski rock-bend. Odnosno, to barem djelomično objašnjava zašto Split, u odnosu na druge velike gradove u Hrvatskoj, nikad nije imao razvijenu klupsku scenu, kako u pogledu infrastrukture (klubovi, koncertni prostori), tako i u pogledu "živog materijala" (izvođači, bendovi), osim ako na umu nemamo dalmatinsku šansonu.
A ako na umu imamo, recimo, međunarodno relevantne rock koncerte, onda moramo sjesti u nagibni vlak i otići u Zagreb. Kao da nismo grad nego močvara na kraju autoputa.

Posljednjih godina koncertnu rock-kulturu u Splitu zastupa tek ljetni festival Summer in the Movie, koji se od 2000. održava u Ljetnom kinu Bačvice (gdje redovito gostuje "prva liga" hrvatskog rocka, kao i bendovi izvan Hrvatske, poput Tita i Tarantule, Električnog orgazma, Ramba Amadeusa, Discipline kičme ili Partibrejkersa), s "pričuvnim prostorom" na Tvrđavi Gripe, rezerviranim za komornije koncerte (Josipa Lisac, Stefanovski i Tadić, Zoran Predin itd.). Osim Bačvica, splitska rock i alternativna publika preko godine može uživati u koncertima u klubovima Kocka (podrumska etaža Doma omladine, koji je svojim najvećim dijelom još uvijek nedovršen), Admiral, O'Hara, Ghetto i Quasimodo, te u kafićima Hey Joe i Bounty, s tim da većina spomenutih mjesta ljeti ne radi. I - to bi bilo sve.

Što se, pak, tiče književnih gostovanja i tribina, Split u tom segmentu scene možda toliko i ne zaostaje za Zagrebom (primjer je nedavno gostovanje Houllebecqa), ali i to mora zahvaliti više entuzijazmu nekolicine gradskih zanesenjaka i agilnosti zagrebačkih izdavačkih kuća, nego promišljenoj kulturnoj politici. Recimo, književne perjanice britanskog "novog vala" koje su posljednjih godina pohodile Split (Tony White, Anna Davis, Niall Griffiths, Mike McCormack i Joanne Harris) u naš su grad stigli isključivo zahvaljujući benevolenciji njihovih zagrebačkih izdavača (VBZ i Algoritam), ili pak zbog prijateljskih veza s popularnim splitskim "utorkašima".
Slično se može reći i za tehno-scenu, jedan od rijetkih segmenata kulturne i klupske scene u kojem Split može parirati metropoli - u posljednje vrijeme tu su gostovala neka od najvećih imena ove scene, od Carla Coxa do Jeffa Millsa - ali i opet isključivo zahvaljujući entuzijazmu lokalnog DJ-a Pere Fullhousea.

Prodor narodne i turbo-folk glazbe u sama srca gradova i povlačenje rock kulture izrazito su obilježili hrvatske devedesete, a nisu mimoišli ni Split, koji je taj fenomen osjetio možda i drastičnije od svih drugih hrvatskih gradova: tako je posve normalno da Thompson može napuniti čak i Gradski stadion u Poljudu (oko 40 tisuća posjetitelja), dok recimo srbijanski rocker Momčilo Bajagić Bajaga ne može napuniti niti Gradsku dvoranu na Gripama (prodano svega 600-700 karata). Pritom je pogrešno misliti da splitska publika ima generalnu averziju prema srpskim pjevačima, jer je samo mjesec-dva nakon Bajage na koncert Seke Aleksić u klubu Metropolis došlo tri tisuće ljudi, što upućuje na neke druge razloge kulturološke prirode.
Koji su to razlozi?

Prije svega, velike migracije i promjene u strukturi stanovništva koje su Split pogodile na početku 90-ih. Naravno, sličan se fenomen odvijao i u drugim hrvatskim gradovima, ali Split je specifičan po tome što je u njemu prije rata živio veliki broj oficira i službenika bivše JNA, uglavnom srpske nacionalnosti, koji su prije 15 godina u samo nekoliko mjeseci, skupa s obiteljima, napustili grad. Računa se da su iza sebe ostavili oko deset tisuća stanova, u koje su potom uselili "neki drugi ljudi" - uglavnom hrvatski prognanici i izbjeglice iz drugih krajeva i drugih kulturnih tradicija. Ako pođemo od činjenice da prosječna obitelj ima četiri člana, proizlazi da je Split u tom trenutku napustilo (odnosno da se doselilo) oko 40 tisuća ljudi, što je gotovo četvrtina ukupnog stanovništva grada: gledano u postotcima, sumnjamo da je ijedan drugi hrvatski grad u tako kratkom vremenu doživio takvu kvalitativnu demografsku promjenu.

Tu valja naglasiti jednu stvar: ako su ti oficiri i pripadali nekakvoj "narodnjačkoj kulturi", njihova djeca su najvećim dijelom bila socijalizirana u urbanom ambijentu Splita i činila su njegov urbani potencijal. Želimo reći ovo: 1991. iz Splita nisu otišli samo Srbi, nego i urbani podmladak grada.

Ljudi koji su uselili u njihove stanove donijeli su sobom i drugačije kulturalne obrasce, koji su između ostaloga  omogućili da 2002. Thompson napuni Poljud. Naravno, ne možemo tvrditi da je tih 40 tisuća posjetitelja tog legendarnog koncerta - kojeg apostrofiramo kao kulturnu paradigmu svega što se u Splitu događa u posljednjih 15 godina - upravo onih 40 tisuća novih žitelja Splita, ali možemo govoriti o određenim svjetonazorskim promjenama koje su neumitno utjecale na "duh grada", a time i na karakter "splitske scene". Iz tih razloga bilježimo i prenamjenu nekih dojučerašnjih urbanih klubova (poput Metropolisa ili Džungle), koji su u posljednjih godinu-dvije prestali s rock-programima u korist narodnjačke glazbe. Na istom fonu su i lokalni glazbeni promotori koji ne odgajaju publiku, već slijede logiku kapitala i masovnog ukusa: jedina dva koncerta koji su u posljednjih 15 godina napunili Poljud su onaj Miše Kovača iz 1993. i već spomenuti Thompsonov iz 2002.

U igri je i ekonomski moment: sami glazbeni promotori, kad ih već spominjemo, reći će vam da i nije toliki problem dovesti u Split neki malo veći i poznatiji bend, ali da u gradu naprosto nema kritične mase od 400–500 ljudi koji bi mogli izdvojiti 100 kuna za te svirke, što je minimum da bi se organizatoru taj koncert isplatio.
Jasno je da Split nije dovoljno velik da u njemu sviraju Rolling Stonesi, ali nije jasno kako u trostruko manjoj Puli, recimo, u toku jednog ljeta mogu svirati svjetski poznati bendovi poput Calexica i Marilyna Mansona, pri čemu je jasno da publiku na tim koncertima ne čine samo Puležani, već i fanovi iz drugih gradova Hrvatske, pa i Splita. Odgovor na pitanje zašto je mladoj urbanoj publici u Hrvatskoj zanimljivije ljeti otići u Pulu nego u Split vjerojatno ima veze s imidžom Splita, odnosno sa stvarima o kojima smo ponešto natuknuli u dosadašnjem dijelu teksta.
Govoreći o kulturnoj politici Grada, očito je da Split u materijalnom pogledu ne može konkurirati Zagrebu, koji u kulturu ulaže cifru tek nešto manju od kompletnog splitskog gradskog proračuna. A i taj skromni financijski kolač najvećim dijelom pojede tradicionalna ljetna manifestacija Splitsko ljeto, u stilu pravog kulturnog mastodonta koji se u suštini nije daleko odmakao od već spominjanih Tijardovićevih opereta, i koji reprezentira samo jedan dio scene, onaj koji se odnosi na tzv. "oficijelnu kulturu".

I da ne bi sve bilo orisano u crnim tonovima, valja spomenuti da je prošle jeseni na novootvoreni Filozofski fakultet u Splitu upisana prva generacija studenata, što budi nadu u skorašnje oživljavanje scene, budući da iskustvo drugih gradova ukazuje da upravo Filozofski fakultet, uz Akademije dramskih i likovnih umjetnosti, predstavlja jezgru iz koje se napaja art-scena.

Fotografije:
1 Splitske prokurative (preuzeto sa službenih stranica Splitskog festivala)
2 Koncert Električnog orgazma 2003. u Ljetnom kinu Bačvice
3 Thompsonov koncert na splitskom stadionu Poljud

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 08.09.2006