Moda kao paradoksalno distancirana forma | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Moda kao paradoksalno distancirana forma

S Petrom Krpan, asistenticom na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, razgovarali smo o interdisciplinarnosti mode i njezinog proučavanja, modnoj inovaciji i njezinom društvenom kontekstu.

Razgovarao: Danijel Čerkić

Na spomen riječi moda susrećemo se s posljedicama njezinog višeznačnog korištenja na svim stranama medijskog krajolika. Odjeci različitih perspektiva stvaraju kakofoniju iz čijeg se nereda teško može uspostaviti jasna definicija pojma. Iz sasvim intimne zone odijevanja, raspršena umjetničkim vizualnim, skulpturalnim, performativnim formama, nošena širinom popularne i medijske kulture, moda se vraća u našu neposrednu blizinu. Njena sveopća prisutnost stvara potrebu da se modnom fenomenu pristupa strpljivo i temeljito, čemu važan doprinos daje uključivanje znanstvenica s ovoga područja. U svrhu otkrivanja višestrukih aspekata mode razgovarali smo s Petrom Krpan, teoretičarkom mode i asistenticom na Tekstilno-tehnološkom fakultetu.

KP: Zašto se teorijama mode pristupa interdisciplinarno i kako to da određenom pojedinačnom disciplinom nije objašnjen fenomen mode?

Suvremena moda je interdisciplinarna i područje raznolikih teorija i disciplina. U teoriji mode postoje raznovrsni pravci, od strukturalizma, dekonstrukcije do vizualnih studija. Mislim da je vrlo jednostavno odgovor u ovome – promijenilo se društvo, došao je novi tip društva i nove kulture – digitalne kulture. No nije samo riječ o promjeni društva i kulture već i o preobrazbi mode. Međutim, sa sociološkog stajališta ne možemo dešifrirati što se odvija s modom, posebno nakon 1980-ih godina 20. stoljeća. Naglašavam to zato što se s pojavom britanske dizajnerice Vivienne Westwood događa jedan rez u modnoj povijesti koji je ključan za stvaranje temelja suvremene mode, slično promjeni koju je Coco Chanel 20-ih unijela u modu. Zašto stalno govorimo o 90-im godinama 20. stoljeća koje su obilježili McQueen i Galliano? Zato što su oni vrlo jasno detektirali kakva će moda toga vremena biti i, još važnije, znali su vrlo vješto koristiti povijesne posudbe. To je vrlo promišljena vrsta reference u modnoj praksi i to naravno ne mogu svi dizajneri učiniti na jednako dobar način. Zašto jedna disciplina ne može odgovoriti na pitanje što je moda? Upravo zato što je moda vrlo složena forma koja uključuje u sebe različite tjelesne, modne, društvene, umjetničke i performativne aspekte. Mislim da iz toga razloga ne možemo koristiti samo jedan metodološki okvir za istraživanje suvremene mode. 

KP: Kada govorimo o odijevanju i modi ne govorimo o istoj stvari. Koja je razlika?

Moda nastaje u određenom društvenom, kulturnom i političkom kontekstu. Moda bez industrije ne može nastati i ona predstavlja jedan širok i složen pojam koji ima svoja pravila i sistem, a odijevanje unutar tog sistema predstavlja praksu. Odijevanje obuhvaća raznolike tjelesne prakse, prekrivanje tijela, ovijanje, oblikovanje i preobrazbu tijela. Modu i odijevanje proučavamo i danas u teorijama mode i njihov odnos je od velikoga značaja. Od japanske dekonstrukcije kada se odnos moda-odijelo mijenja, do današnje suvremene modne prakse koja briše stroge granice odijela i tijela. 

KP: Na što točno mislite kada kažete ''moda je sistem''? 

Kada govorimo o "modi kao sistemu" govorimo o modi zahvaljujući francuskom teoretičaru Rolandu Barthesu i njegovom značajnom djelu Système de la Mode iz 1967. godine. To znači da su zemlje poput Francuske i Italije stvorile prepoznatljivu industriju koja je preplavila cjelokupni modni sustav. Moda je određena institucijama i strukturama, npr. udruženjima visoke mode u Francuskoj koja određuju kakva moda će se proizvoditi. Cjelokupan proces mode je zadan kao i danas. Sve je jasno definirano, od upotrebe tkanine i materijala, preko krojeva, do reprezentacije i vizualizacije. 

KP: Spomenuli ste da ona u sebe uvlači i određene umjetničke aspekte. Na koji način se te dvije djelatnosti susreću?  

Umjetnost je vezana uz uzvišenost, kao visoka umjetnost, međutim s pojavom popularne kulture, područje umjetnosti se transformiralo. Što se tiče suvremene mode, ona koristi umjetničke forme poput performansa i hepeninga. Mislim da suvremena umjetnost i moda vrlo blisko surađuju. Imamo mnogo primjera za to – mnogi dizajneri surađuju s umjetnicima tako da im umjetnici rade ambijent, surađuju na proizvodnji ili u kontekstu arhiviranja, fotografiranja i snimanja modnih kolekcija. Dakle, vrlo blisko surađuju. Možda umjetnici ne žele to tvrditi, možda se neki i žele odmaknuti od mode budući da je prati to ozračje efemernosti, beznačajnosti, no teorija i praksa pokazuju suprotno. 

KP: Može li onda i kritika umjetnosti biti adekvatan pristup modnoj kritici?

Modna kritika nije jednaka kritici umjetnosti, no sigurno su na neki način slične jer se radi o kritičkom pristupu koji je već ustaljen. Veza umjetnosti i mode je bliska, no mnogi teoretičari i danas odvajaju ova dva područja. Kritiku u modi treba podići na višu razinu i vjerujem da smo na dobrom putu. Jednako tako treba raditi na modnom novinarstvu i dati mu veći značaj. 

KP: U raznolikoj modnoj praksi, koja je pozicija modne revije danas? 

Modna revija je najzanimljivija forma kada govorimo o suvremenom modnom dizajnu. Unutar modne revije ima najviše inovativnosti jer u modi nema više ničega novog, nema ničega u potpunosti originalnog i inovativnog. Revija doprinosi originalnosti i inovativnosti modnog procesa. Naravno, ne radi se o svim modnim dizajnerima, nego o pojedincima poput Iris Van Herpen, Maison Martin Margiela, pionira poput Galliana i Gaultiera, koji je preobrazio prikazivanje modnih kolekcija kroz prezentaciju tijela i performativnost. Performativnost je pojam koji se olako koristi, ali on se u modi itekako uvukao pod kožu te je područje izvedbenih studija postalo jako blisko modnoj praksi i teorijama mode. To su uočili dizajneri poput Viktora & Rolfa koji vrlo često imaju modne performanse u svrhu reprezentacije kolekcije, dok se s druge strane neki suvremeni umjetnici bave pojmom mode i ne izostavljaju modu u svojoj praksi. 

KP: U modi nema više novoga?

U modi nema novoga. Pod time mislim da je odjevni element danas uglavnom mješavina različitih silueta, dok je u povijesti postojala njihova stroga klasifikacija. Nove kolekcije i dalje će postojati i nama će to uvijek biti novo, no moda čim dođe, odmah i zastarijeva. Kada moda nastupa, kada se proizvede i predstavi ona je stara te prelazi u vizualnu reciklažu.

KP: Imajući u vidu društvenu dinamiku i performativne aspekte današnje mode, kako definirati odnos tijela i mode?

Odnos mode i tijela započeli su proučavati još japanski dekonstruktivisti 80-ih godina. Japanci inače imaju u svojoj tradiciji proučavanje prostora između tijela i odjeće i to je vidljivo u radu japanskih modnih dizajnera Rei Kawakubo i Yohjija Yamamota. Ono što bih ja rekla je da se moda i tijelo prožimaju – ne na način da mi doslovno nešto odijevamo i imamo kontakt, to je sasvim jasno. Tkanina i materijal nešto označavaju u kontaktu s tijelom. No mislim da se u modnom segmentu izvedbe prožima modno tijelo – pod modno mislim eksperimentalno, estetizirano i tehnološko. To je medijalizirano tijelo, ono ne mora biti prisutno, može biti vizualizirano, ali se zapravo stvara jedna preobrazba pojma tijela i tjelesnosti.

KP: Preživljava li osobni izričaj u modi?

Pojam osobno postoji u svakodnevnom izvođenju rituala kod odijevanja. Možemo tvrditi da osobno biramo kako ćemo se odjenuti, međutim dosta toga nam je nametnuto. Ono čemu možemo doprinijeti je stvaranje vlastitog estetskog koda po kojem netko može i ne mora biti prepoznatljiv. Svakako mislim da je vrlo važno ne kupovati slijepo masovnu, industrijsku modu koja je loše kvalitete i proizvodi se pod sumnjivim uvjetima rada. Zadnjih godina govori se o održivosti modne prakse, većem utjecaju second handa, vintage robe pa mislim da i to doprinosi stvaranju "osobnoga" u modi, ako možemo govoriti o tome. Smatram da se neki osobni, mali pečat može prepoznati, ali da neka autohtona moda postoji – ne  postoji. 

KP: Moda se onda u određenoj mjeri udaljila od čovjeka? 

Kada proučavam modne dizajnere i suvremenu modnu praksu naravno da nam je sve to nedostupno, no to i dalje ne znači da moda nije prisutna u jednom drugom aspektu naših života. Jedan primjer je u svakodnevnom ritualu odijevanja, no moda je postala paradoksalno distancirana forma. Distancirana u smislu da ima određeni status i time nam je nedostupna, a sveprisutna zato što je najveća forma koja obuzima cjelokupan naš život. Modno se ne odnosi samo na modu nego na sve aspekte života koji moraju biti stilizirani, brzi i povezani. Današnji život obilježen je pojmom modnoga u svakom segmentu.  

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 07.03.2020

VEZANE VIJESTI

Spora moda je ekološka nužnost

Piše: Paula Marasović

Naoko u kontradikciji sa samom idejom mode, uvođenje koncepta održivosti u proizvodnju odjeće nužno je za očuvanje okoliša i poboljšanje radnih uvjeta u modnoj industriji.

Umjesto industrije koja guta sve pred sobom

Piše: Martina Domladovac
Kao odgovor na industriju brze mode, jednu od najštetnijih industrija današnjice, javlja se pokret slow fashion koji modu što više nastoji približiti održivosti.

Audio vodstvo: Slow Fashion / Na rubu

Autorica: Martina Kontošić

Članovi prve hrvatske studentske zadruge Fabric8 co-op govore o pojedinačnim i grupnim radovima koji su u izradi slijedili postulate 'slow fashion' pokreta.