Mogućnosti i granice slobode u javnom prostoru | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Mogućnosti i granice slobode u javnom prostoru

Izložba i knjiga UrbanFestival 13: Natrag na trg! - Umjetnost u javnom prostoru: prakse i refleksije predstavljaju presjek rada kustoskog i aktivističkog kolektiva BLOK.

Piše: Bojan Krištofić

Tmuran početak 2016. nakratko je razgrnula jedna dobra vijest — kustoski kolektiv BLOK, koji se ubraja među ključne protagoniste lokalne (i regionalne) kulture, nakon petnaest godina neprekidnog djelovanja napokon je dobio zasluženi radni i izložbeni prostor. Budući da je DUUDI, Državni ured za upravljanje državnom imovinom, dodijelio prostor BLOK-u putem javnog natječaja (što paradoksalno znači da kolektiv nije mogao utjecati na izbor njegove lokacije), lijepo se poklopilo da su se doselili baš u Adžijinu 11, na zagrebačku Trešnjevku. S obzirom da se umjetnički interesi i istraživanja kustosica Ivane Hanaček, Ane Kutleše i Vesne Vuković, kao i cijelog niza suradnika, itekako tiču rastakanja revizionističkog pristupa domaćem socijalističkom i slobodarskom nasljeđu, simboličan je trenutak njihovog službenog ulaska u ulicu nazvanu po dr. Božidaru Adžiji (1890.-1941.), narodnom heroju NOB-a i komunističkom političkom radniku aktivnom između dva svjetska rata. Uopće, uzevši u obzir korpus tema imanentnih kolektivu, koje su također bile u fokusu 13. i posljednjeg izdanja UrbanFestivala, s naslovom Natrag na trg!, stupanje BLOK-a u interijer ne treba shvatiti kao regresivni potez, pa čak ni kao strateški uzmak. Štoviše, BLOK-ovo pozicioniranje u jednoj od rijetkih zagrebačkih ulica koje su zadržale naziv iz doba SFRJ, i to u kvartu gdje je radnički pokret bio jak od samog početka, odzvanja smislom usprkos svojoj slučajnosti, gotovo kao da je riječ o još jednom koraku u njihovom preispitivanju dominantnih politika sjećanja. Kontinuirano istražujući mogućnosti proizvodnje i izvedbe umjetnosti u javnom prostoru grada, te inzistirajući na njegovoj inkluzivnosti i participativnim oblicima umjetničkog rada, kustosice i autori/ice bavili su se temom trga u sklopu 13. UF-a tijekom čak tri godine (2013.-2015.) na nekoliko komplementarnih načina.

S jedne strane, povratak na trg odvijao se u doslovnom smislu ponovnog prisvajanja fizičkog prostora od strane predstavnika društvenih grupa marginaliziranih u tranziciji i post-tranziciji, što ne podrazumijeva isključivo manjine nego i vrlo široke i heterogene skupine ljudi čija su prava u novovjekom kapitalizmu sustavno reducirana: žene, radnike/ce, studente/ice, izbjeglice... S druge strane je trg, dakako, shvaćen metaforički; kao suvremena agora koja istodobno postoji u materijalnom i misaonom prostoru, te kao modus društvenih praksi s nužnim utopijskim podtekstom, koji predstavlja barem mogućnost trenutačne, a ne naknadne promjene klasnih odnosa. Pritom, naglašeno sudionički način rada znači da se u kontekstu UF-a granice između "umjetnika", "kustosa" i "publike" opetovano brišu, a navedene kategorije se prokazuju kao izražaji sustava proizvodnje umjetnosti analogne principima funkcioniranja konzumerizma. Stoga i priroda umjetničkog rada postaje fluidna, fleksibilna, nevezana uz određene medije i sredstva prezentacije, ali s temeljima u jedinstvenim događajima koji uvijek uzrokuju malene zastoje u dobro podmazanim mehanizmima društvenog sustava. Zbog toga je UrbanFestival ravnopravno okupljao radionice, performanse, site-specific instalacije, kazališne izvedbe, čitanja, filmske projekcije, tribine, dizajnerske intervencije i druge žanrovski i rodno neodredive akcije. Naposljetku, kao što je sadržaj UF-a stalno izazivao uvriježena shvaćanja socijalne uloge umjetnosti, vraćajući joj dignitet aktera u javnopolitičkom polju, tako se i preobrazio sam format festivala, rastežući se od zbivanja reduciranog trajanja do trogodišnje manifestacije koja je gotovo postala permanentan događaj na trgovima i ulicama Zagreba, ali i drugih gradova. Ili se barem tako činilo. No, gašenje UF-a samo najavljuje njegovu disperziju na nove i inspirativne BLOK-ove programe.

Baza za umjetnost i aktivizam / FOTO: Srđan Kovačević

Baza, novi dom BLOK-a, otvorena je 28. siječnja nevelikom, ali važnom izložbom odabranih radova sa zaključnog izdanja UF-a, a tom prilikom predstavljena je i publikacija koja se otprilike nalazi na granici između pragmatičnog kataloga i ambicioznog zbornika tekstova, što znanstvenog, a što novinsko-kritičkog karaktera. Intrigantno je, ali i u skladu s nekonvencionalnim formatom UF-a, što prilozi u knjizi nisu poredani kronološki, nego su podijeljeni u šest zaokruženih cjelina koje se međusobno nadopunjuju i prožimaju. One su sastavljene tako da sadrže ključne informacije o pojedinim umjetničkim radovima, uz prateće vizuale, zajedno s člancima koji produbljuju i proširuju u njima otvorena pitanja. Tako se prva cjelina bavi problemom demokratizacije politike izvan njezine okoštale parlamentarne i predstavničke strukture karakteristične za tzv. razvijena društva postindustrijskog kapitalizma. Druga cjelina posvećena je gorućoj temi bliskoistočnih migranata, tj. izbjeglica na drumovima i u gradovima Europske unije, te u zemljama njezinog predvorja. Umjetnice i umjetnici propitivali su mogućnosti rada s izbjeglicama koje neće dovesti do samodostatnih djela namijenjenih revijalnoj galerijskoj prezentaciji, nego prema principu "socijalne skulpture" Josepha Beuysa teže izgradnji otvorene zajednice s izbjeglicama kao ravnopravnim članovima društva. Ovdje se umjetničko mišljenje i socijalno-politički aktivizam susreću na svrsishodan i reklo bi se — nesvakidašnje čist način.

Treća cjelina još jednom otvara neobično važan problem suvremene javne plastike, odnosno spomeničke baštine u gradu Zagrebu, i to tako da umjetnici i autori vrlo pažljivo analiziraju prelamanje rodnih i klasnih, riječju političkih relacija, preko tematskih i estetskih karakteristika spomenika i njihovih skupina. U fokusu su pitanja nesustavnog, ali rigidnog razaranja i zanemarivanja spomenika iz doba samoupravnog socijalizma, te spolne i rodne strukture javne plastike, tj. zastupljenosti ženskih osoba kako u autorstvu, tako i u tematici spomenika. Autorice i autori vrlo lucidno argumentiraju očite poveznice između dvije krajnosti istog problema. Četvrta cjelina tematizira eksperimentalnu izvedbenu umjetnost u javnom prostoru i hibridne oblike dramaturgije na raskršću između radio-drame, performansa i uličnog kazališnog nastupa, sa svrhom odašiljanja subverzivnih impulsa u prostore koji nisu potpuno privatni, ali sasvim sigurno nisu ni posve javni (poput Centra Cvjetnog na istoimenom zagrebačkom trgu, arhetipskog primjera tranzicijske sprege između privatnog kapitala i javnih institucija). Peta cjelina posvećena je umjetničkom tumačenju dugogodišnje deindustrijalizacije u Hrvatskoj kao direktne posljedice pljačkaške privatizacije i nasilnog preuzimanja javnih dobara od strane kapitalističke "nove klase", ali i pokušajima osnaživanja radničkih kolektiva učešćem u umjetničkim projektima i akcijama. Naposljetku, ako se prva cjelina bavila radikalnom demokratizacijom svakodnevnog političkog djelovanja, šesta se pak okrenula demokratizaciji kulturne proizvodnje, uzimajući (među ostalim) za poseban primjer filmsku umjetnost u vječitoj mijeni od državno podržavane propagande do slojevitog medija individualnog autorstva i društvenog okupljanja i edukacije.

Davor Konjikušić, Trg Europe: Slijepa pjega / FOTO: Davor Konjikušić

Bilo bi suhoparno nabrajati sve autorice i autore koji su tijekom tri godine sudjelovali u programu UF-a, a ima ih zaista mnogo i svačiji je prilog na svoj način važan. Svima koji žele a posteriori uroniti u sadržaj posljednjeg festivala svakako se preporuča iščitavanje knjige, koja se može nabaviti izravno u Bazi, u zagrebačkim knjižarama Što čitaš (Gundulićeva 11), Superknjižara (Rooseveltov trg 4) i Bibliofil (Bauerova 9) ili narudžbom putem web sjedišta BLOK-a. Iskustvo čitanja je i estetski uzbudljiv doživljaj, jer su za grafičko oblikovanje knjige bili zaduženi stalni BLOK-ovi dizajneri Dario Dević i Hrvoje Živčić, dvojac koji već godinama daje vizualni identitet različitim protagonistima zagrebačke nezavisne kulturne scene, a u radu za UF ostvarili su neka od svojih najeksperimentalnijih rješenja. Ipak, treba izdvojiti barem troje umjetnika i grupa koji su u svojim projektima na 13. UF-u možda najkarakterističnije pristupili odabranim temama, artikulirajući ih tako da su za cijeli dijapazon festivala postale arhetipske. Oni su Davor Konjikušić, Selma Banich i Željka Blakšić.

Fotograf, reporter i novinar Davor Konjikušić je u sklopu UF-a realizirao jedan segment svog rada Sveti ljudi, čije je polazište tzv. Šablona za provjeru ispravnosti biometrijske fotografije na ličnim ispravama stanovnika Europske unije, koju su obvezne poštivati sve zemlje članice. Ulazak Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. otprilike se podudara s rastom dolaska migranata s Bliskog istoka u našu zemlju, koji ostankom ovdje s vremenom postaju tražitelji azila, vrlo nesigurnog i nepredvidivog društvenog statusa. Konjikušić je fotografirao lica tih ljudi koristeći okvir šablone, ali odbacujući pravila ponašanja propisana za subjekte, pozivajući ih da blago pokazuju emocije i tako stvore poremećaj u standardiziranom, suštinski klišejiziranom prikazu različitih osoba. Propali pokušaj izlaganja fotografija na Trgu Europe, otklonjen službenom gradskom odbijenicom, u jednu je ruku ukazao na krhkost i fragilnost stožernih europskih institucija, koje se nisu u stanju suočiti sa stravičnim posljedicama vlastite vanjske politike, no u drugu je Konjikušiću poslužio za zaokret prema slobodnom lijepljenju snimljenih portreta posvuda u gradu, što je definitivno izazvalo pozornost najširih slojeva prolaznika. Tako su azilanti, inače prisutni na perifernim, tranzicijskim punktovima grada, dospjeli u njegovo strogo središte, pokazujući svojim sugrađanima pravo lice sustava koji se voli dičiti liberalnošću: ono zatvorene, nesigurne zajednice, sputane potisnutim i bezrazložnim strahovima.

Selma Banich, Vježbanje nenastanjivih prostora / FOTO: Damir Žižić

Izvedbena i plesna umjetnica Selma Banich je za 13. UF osmislila više radova, no ukratko ćemo spomenuti projekt Slovarica, realiziran s nekolicinom suradnika u sklopu radionice koja se tijekom festivala održavala na više zagrebačkih lokacija, uglavnom trgovima, s izuzetkom Savskog mosta. To je značajno, jer je potka Slovarice upravo izgradnja svojevrsnog mosta između ponovnog prisvajanja javnog prostora i pustolovne upotrebe jezika, pomoću kontinuiranog korištenja riječi i pojmova čija promjenjiva simbologija ujedno mijenja i percepciju prostora (primjeri: džep, đardin, imaginacija, (ne)nastanjivo, prolaznici, trg, itd.). Premda nije utjecala na fizičku pojavnost lokacija na kojima se odvijala, Slovarica je svojim sudionicima poslužila kao platforma za ludičko ponašanje u vlastitom životnom okruženju, zahvaljujući gubljenju granica između početka i kraja rada te "običnog", svakodnevnog života.

Na kraju, Željka Blakšić je svojim radom Šapći, pričaj, pjevaj, viči inicirala i koordinirala kompleksnu društvenu akciju koja je okupila sudionike u rasponu od pjesnika i glazbenika do dizajnera, kako bi ispitali mogućnosti suvremene a capella glazbe, izvođene uživo, u artikulaciji bunta suprotstavljenog klasnim i rodnim stereotipima. Posebno za ovu priliku napisani su stihovi novih protestnih pjesama koje su i prikladno uglazbljene, čiji se motivi uglavnom bave neizdrživom svakodnevnicom tekstilnih radnica, posljednjih godina vrlo vidljivih u javnosti ponajviše zbog "slučaja" Kamensko. Međutim, ono što radu daje nevjerojatnu snagu od koje se ježi koža je autoričin dovitljiv i krajnje brutalan zaokret: pjesme su u javnom prostoru izvodile Petra Biškupec, Lorena Cvitkušić, Helena Habulan, Marta Jurišić i Hana Mahmuljin, osnovnoškolske djevojčice na pragu puberteta, polaznice kazališno-glazbenih radionica u Kulturnom centru Dubrava. Video-dokumentacija izvedbe nije ništa manje upečatljiva od njezine "žive" inačice. Mada je u pristupu ovom radu gotovo nemoguće izbjeći određenu dozu patetike, to je njegova osobita vrijednost, a ne mana: umjetnica i njezine male suradnice bave se jakim emocijama i pjevanjem o budućnosti u kojoj će i generacijski udaljene žene morati pronaći nove moduse solidarnosti kako bi osnažile svoje životne šanse. Neminovno, to povlači pitanje politizacije najmlađih osoba i njezine etičke opravdanosti, no u društvu duboko prožetom klasnim raslojavanjem ona se ionako ne može izbjeći. Razmišljajući o tome, valja se prisjetiti starog slogana koji ističe da na svaku djevojčicu koja se bori za svoju slobodu dolazi po jedan dječak koji će je lakše pronaći.

Izložba UrbanFestival 13: Natrag na trg! - Umjetnost u javnom prostoru: prakse i refleksije otvorena je do 20. veljače 2016. u Bazi za umjetnost i aktivizam, Adžijina 11, Zagreb.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 15.02.2016

VEZANE VIJESTI

Glas za budućnost

Piše: Iva Rosandić

U Saulovom sinu Lászla Nemesa opća su mjesta stradanja potisnuta pred iskustvom čovjeka koji u dehumaniziranom svijetu nastoji ostvariti privid ljudskosti.

Obilježiti žrtve, osuditi zločine

Razgovarala: Matija Mrakovčić
O alternativnom natječaju za spomenik Franji Tuđmanu i procesu nametanja jednostranog pogleda na politiku i društvo razgovaramo s Marijom Mažićem iz Inicijative mladih za ljudska prava.

Čista fizika

Piše: Jelena Milić
Kroz retrospektivu koja obuhvaća posljednjih sedam godina rada, Marko Batista svoju artikulaciju kroz medij hibridnih objekata dominantno pronalazi u sound artu, umjetnosti zvuka.