Moje školovane noge | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Moje školovane noge

Od prve scene pa do svake sljedeće priče koju Silvia Marchig pripovijeda, predstava Sol ispunjena je iznimnom privrženosti i posvećenosti plesu.

Piše: Maša Borović

FOTO: Silvija Dogan

  • A
  • +
  • -

Da smo u nekakvim normalnijim okolnostima, vjerojatno bih petkom navečer obula svoje plesne punk cipelice, otišla na kakav koncert sa spremnom bocom vina u torbi i trudila se zabaviti sve do trenutka kada bih zaključila da sam dovoljno svoja osoba i da mogu otići kući kad god to poželim. Kako me nedavno sve više počeo zanimati suvremeni pokret, odvažila sam se otići na neke od predstava koje su me većinom ostavljale zbunjenom, što sam uvijek pripisivala vlastitoj nekompetentnosti da shvatim takvu izvedbenu umjetnost jer nemam dovoljno iskustva niti teorijskog znanja o suvremenom plesu. 

Odvažila sam se da i u petak, 6. studenog, odem Zagrebački plesni centar na plesnu predstavu Sol Silvije Marchig, izvedenu u sklopu festivala Sounded Bodies. Na početku same izvedbe, dok se izvođačica sporo i lagano kretala kroz prostor, pomislila sam kako je to još jedna od onih zbunjujućih plesnih izvedbi i kako ću se prijateljici koju sam pozvala sa sobom na predstavu morati ispričati zbog toga. Dok je izvlačila različite kostime iz džepova i ispod odjeće, plesačica je počela tkati priču o zauzimanju različitih uloga i predstavljanju svog bogatog izvođačkog i autorskog opusa. O tome najviše saznajemo u trenutku kada se razodjene i ostane u jednostavnom bijelom bodiju: tada naglo prekida plesnu izvedbu, napušta tijelo plesne umjetnice i postaje Silvia Marchig koja nam priča o svojim plesnim suradnjama i iskustvu. Ovaj dio izvedbe za mene je bio najemocionalniji i najmoćniji jer ulazimo u intimni prostor autorice, saznajemo koliko cijeni druge umjetnike i umjetnice s kojima je radila i koliko cijeni rad, ali i vrlo humoristično, diskretno i jasno pozicionira plesnu izvedbenu umjetnost u kontekst današnjeg društva te krize uzrokovane pandemijom i potresom u Zagrebu. Na taj način, govori i o tome koliko društvo ne cijeni izvođački rad. Spajanjem plesa i govora, odnosno verbalizacijom trenutaka i pokreta u konkretne životne priče oko kostima i predmeta na sceni, uz samu scenografiju koja je uključivala i crvene niti koje vise u prostoru i prožimaju ga, dobivamo osjećaj isprepletenosti događaja iz njenog života i novu perspektivu same izvedbe. 

Od prve scene pa do svake sljedeće priče koju nam autorica priča, polako počinjemo osjećati sve dublje poštovanje prema njezinom radu jer osjećamo veliku privrženost i posvećenost plesu. To također naglašava trenutak u kojem se autorica razodjene i pokazujući na svoje noge kaže: "Ovo su moje školovane noge". Primjećujemo veliki ožiljak na jednoj nozi za koji objašnjava da je rezultat nepromišljenosti u dvadesetima, a onda pokaže na scenu oko sebe i kaže: "A ovo je rezultat promišljenosti u četrdesetima." U tom trenutku publika se nasmijala i tu je, jasno, bila prisutna doza sarkazma, kao i doza duboke samorefleksije o radu, ali i uvjetima u kojima se umjetnost i kultura u Hrvatskoj nalaze. Ispričala je i kako njezin glas, za razliku od nogu, nije školovan. To ju nije obeshrabrilo da bez glazbene podloge otpjeva pjesmu Metronome benda Nomeansno, što mi je u tom trenutku bilo zanimljivije i energičnije od nekakvog punk koncerta. Još jedan od moćnih trenutaka izvedbe odvija se nakon što Marchig ispriča kako u Japanu plesači prije svake izvedbe lupaju o pod kako bi probudili duhove predaka i pozvali ih da se pridruže na sceni u njihovoj izvedbi. Nakon toga obuje cipele, izrađene u Italiji posebno za njezine noge, i krene njima lupati o daske. Isprva lagano udara nogama i stvara ritam, a s vremenom njezin pokret postaje sve oštriji i snažniji, sve do trenutka kada smo gotovo sasvim ispunjeni jakim zvukom udaraca i vidimo trzaje njezinih ruku koje se grče u izvijanju. 

Do kraja izvedbe, koja je trajala oko sat vremena, ja sam bila zaljubljena u tu ženu. Shvatila sam kako u posljednje vrijeme sve što čitam, gledam i slušam zapravo rade žene. Silvia Marchig jedna je od tih moćnih i snažnih žena koje se doista daju u svoj umjetnički rad i posjeduju moć da nam prenesu i vlastitu snagu i vlastitu krhkost. 

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 22.12.2020

VEZANE VIJESTI

Retrospektiva plesnog bunta

Piše: Ana Fazekaš

U fenomenalnoj drskoj izloženosti, plesna umjetnica Silvia Marchig staje pred publiku da bi joj izložila elemente svoga izvedbenog kraljevstva. 

Cirkus je izvedbena umjetnost

Razgovarala: Maša Borović

O zahtjevima suvremene cirkuske umjetnosti u Hrvatskoj te ovogodišnjem, prvom izdanju Noći cirkusa, razgovaramo sa cirkuskom umjetnicom Jadrankom Žinić Mijatović.

Pank scena je mikrokozmos

Razgovarala: Lućana Jakelić
S Leom, pankericom koja svira u dva zagrebačka benda, razgovaramo o sadašnjosti i budućnosti pank scene te o njezinom snalaženju u okruženju kojim dominiraju muškarci.