Moramo širiti radikalnu demokraciju | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Moramo širiti radikalnu demokraciju

Povodom gostovanja na seminaru Grad na rubu katastrofe, s arhitektom Kikeom Españom razgovarali smo o autonomnom kulturnom i društvenom centru La Casa Invisible u Malagi.

Razgovarala: Kristina Tešija

FOTO: La Invisible / Facebook

Kike España je arhitekt rođen u Malagi, gdje živi i radi u kulturnom i društvenom centru La Casa Invisible. Studirao je arhitekturu u Malagi i Sevilli specijaliziravši se za urbane studije, a doktorat je stekao iz područja urbane teorije, proučavajući onaj njezin segment koji uključuje urbane društvene pokrete i načine na koji oni utječu na funkcioniranje i poimanje grada. Od 20. do 22. rujna boravio je u Splitu gdje je u sklopu seminara Grad na rubu katastrofe što ga je organizirala neformalna inicijativa DegrowthCity hrvatskoj i međunarodnoj publici predstavio trenutnu situaciju u gradu Malagi. Kike sebe opisuje kao akademskog autsajdera jer je još kao student bio angažiran u studentskim pokretima i politički vrlo aktivan. Godine 2011. je sudjelovao u španjolskom pokretu 15M, poznatom i kao pokret Ogorčenih (Indignados) te Zauzmimo trg (Toma la Plaza), koji se pojavio kao reakcija na ekonomsku krizu i tako je došao u kontakt s centrom La Casa Invisible. Kikeu je to iskustvo promijenilo shvaćanje prostora i arhitekture; dobio je jasniji uvid u to kako grad povezuje prostore, politike i politički angažman/aktivizam.

 

KP: Kike, možeš li nam za početak reći nešto više o kontekstu Malage i navesti neke probleme s kojima se taj grad danas susreće?

Malaga i Split suočavaju se sa sličnim problemima kada je riječ o "turistifikaciji". Malaga je u 19. stoljeću bila industrijski grad, industrija je bila temelj njezine ekonomije. Od 1950-ih se počinje transformirati u grad koji živi od turističkih atrakcija. Malagu nazivaju i glavnim gradom Sunčane obale na jugu Španjolske, što znači da su joj glavne atrakcije smještene na obali, a ne u centru kao u nekim drugim španjolskim gradovima. Od 1990-ih, a osobito tijekom 2000-tih kada vlast preuzima gradonačelnik iz konzervativne stranke (Partido Popular), na snagu stupa strategija koja gospodarski rast temelji na turizmu, dok se kultura koristi za privlačenje posjetitelja. Na obali imate sunce i plaže, a u gradu imate to isto, ali postoji i kultura. Stvar je u tome da je u Malagi rođen Picasso, premda je sa šest godina odselio u Pariz. Tako smo dobili ideju rebrendiranja grada koja se temelji na "pikasizaciji". Na tom je tragu 2000-ih otvoren Picassov muzej, što je potaknulo proces gentrifikacije.

Osnovni problem Malage je nešto što bismo mogli opisati kao diktaturu samo jednog načina poimanja proizvodnje grada, onoga koji se isključivo temelji na privatnoj zaradi. To je glavni razlog zašto se grad razvija radi profita tek 1% svojeg stanovništva (stranih i lokalnih elita), dok ostatak trpi posljedice takvog modela. Turizam je samo jedno lice ovog izvlačenja novca za elitu, no postoje i mnoga druga. Čitava ta ideja da će gospodarski rast temeljen na turizmu donijeti novac u grad, a zatim, logično, i svim dijelovima društva, ispostavila se pogrešnom. Najamnine u središtu grada su porasle za 200% između 2016. i 2018., zbog čega ga je oko 60–80% dotadašnjih stanovnika bilo prisiljeno napustiti centar, pa su u njemu ostali samo vlasnici nekretnina. Osim toga, paralelno se odvija proces prekarizacije rada i zatiranja radničkih prava u svim djelatnostima povezanima s turizmom.

Postavlja se osnovno pitanje: jesu li grad i stanovanje u njemu roba, a grad tek tematski park za posjetitelje, ili je grad mjesto koje nastanjuju njegovi stanovnici, i služi tome da se u njemu živi?

Nipošto ne želim reći da ljudima treba zabraniti da posjećuju grad. Gradovi su sami po sebi mjesta u koje ljudi dolaze i iz kojih odlaze. Niti je to moguće kontrolirati, niti je to naša želja. No ono što jest važno je regulirati i održavati život u gradu. Postane li grad tek tematski park za posjetitelje, iza turizma će ostati pustoš, a to nije scenarij koji itko priželjkuje.

KP: Kako se rodila ideja za La Casa Invisible?

Sve je počelo 2007., otprilike na početku strategije upravljanja gradom koju je uvela sadašnja vlast. Prostor u kojem djelujemo je napuštena palača iz 19. stoljeća koju su skvoteri zauzeli te godine. Zapravo je došlo do spajanja četiriju tradicionalnih grupacija; s jedne strane, tu je bio klasični skvoterski pokret, tada aktivan u nekim drugim prostorima u gradu, zatim neki društveni pokreti što su se na njega nadovezivali, ljudi sa sveučilišta koji su bili kritični prema smjeru kojim se tamo razvija edukacija te četvrta skupina, umjetnici i kreativci koji nisu imali svoj prostor u gradu. Ta četverostruka kombinacija je bila vrlo zanimljiva jer je uvelike promijenila skvoterski pokret; skvotovi su se počeli nazivati društvenim centrima druge generacije i uvedena je jedna velika novina u klasični skvoterski pokret – radikalna inkluzija. 

Dakle, mi se ne bavimo autoreferencijalnim aktivnostima nego nastojimo pokrenuti vrlo radikalan proces demokratizacije tako što otvaramo prostore ne samo novim oblicima življenja i kulture, već i omogućujemo svima koji to žele da koriste ovaj prostor za neki oblik unapređenja ljudskih prava i demokracije.

Važno je uvidjeti vezu između prostora i ljudi koji ga nastanjuju. Ovaj prostor, kao i našu inicijativu, ne treba shvaćati kao defanzivne i/ili reakcionarne, već ih promatrati na kreativan način; ne radi se o tome da mi pokušavamo zaustaviti negativne procese u Malagi već nastojimo generirati alternative i pokazati kako su drukčiji oblici življenja u gradu mogući. A to će, dakako, s vremena na vrijeme dovoditi do konflikata. Tako postavljen odnos između umjetnosti i aktivizma, nasuprot gradskim vlastima koje umjetnost i kulturu nastoje iskoristiti isključivo kao ekonomski faktor, pokazuje nam da se neki umjetnički alati i prakse mogu upotrijebiti i na subverzivan a ne samo na individualistički način. To znači koristiti kreativnost kao sredstvo otpora, domišljati nove oblike borbe i iznalaziti alternative modelu koji ne dozvoljava život u tom gradu.

KP: Vratimo se na početak procesa zauzimanja prostora; možeš li nam to opisati?

Sama ideja i čitav proces proizašli su iz shvaćanja da za nas ne postoji prostor u gradu, dakle, za ljude koji žele stvarati i zamišljati grad na drukčije načine. Potaklo nas je i shvaćanje da gradska vlast, kojoj je na čelu isti čovjek već 20 godina, ne dijeli naša uvjerenja. Zato smo odlučili raditi ono u što mi vjerujemo. Shvatili smo da dijalog ne trebamo voditi s gradskim vlastima nego sa stanovnicima Malage.

Ušli smo u tu napuštenu zgradu vrlo jednostavno, netko je imao ključ. Prvotna ideja je bila da ga okupiramo na tjedan dana tijekom kojih bismo pokazali građanima Malage kako postoji kreativnost no ne i prostor u kojem bi se programi mogli odvijati. Izvedbenom akcijom smo željeli pokazati kako bi stvari mogle izgledati. A onda se tijekom tog prvog tjedna oslobodila silna energija, ljudi su već zamišljali kako bi mogli nastaviti razvijati ideje u ovom prostoru. Pa su odlučili i ostati raditi u njemu.

Od samog početka ljudi su željeli ući u dijalog s gradskim vlastima, htjeli su pregovarati i zakonski regulirati svoje djelovanje, no nisu željeli odstupiti sa svojih pozicija.

KP: Što je bilo u godinama koje su uslijedile i kakav je vaš odnos s gradskim vlastima?

Naš je model građanskog upravljanja, a ne javnog upravljanja u kojem postoji birokratska kontrola. U početku nam je bilo vrlo teško, a i danas je tako jer smo i dalje u ilegali, nismo ozakonili svoj status. Puno smo puta sjeli za stol s gradonačelnikom, razgovarali licem u lice, i puno nam je puta obećao dozvolu za boravak, no nismo je dobili. Jedino tijekom 2011. godine smo imali dozvolu za boravak i to je trebala biti jednogodišnja priprema za pravi dogovor, no do njega nikada nije došlo. Dozvolu uvijek iznova pokušavamo ishoditi i sve smo vrijeme "na čekanju", odvijaju se pregovori, a nakon toga nastupi tišina.

Prošlog su nas ljeta probali deložirati, no pokazali smo veliku građansku snagu i pružili otpor. Trenutno čekamo nastavak pregovora, a u međuvremenu se ne prestajemo boriti, sve vrijeme radimo i provodimo programe. Važna stvar koju ljudi trebaju shvatiti je da gradske vlasti nikada neće imati razumijevanja za prostor poput ovoga, prostor borbe za različite oblike eksperimentiranja i promišljanja. Uvijek ćemo biti u konfliktnoj poziciji, čak i ako postignemo službeni dogovor. Jer čak i uz njega, gradskim ćemo vlastima stvarati nelagodu i željet će nas ukinuti. Dokle god se suprotstavljamo njihovom modelu upravljanja gradom vodit ćemo s njima političku borbu, to je posve jasno. Pregovaranje nije kraj priče, ovdje kraja nema, ovo je vječiti proces konflikta i s time se valja pomiriti. Dobro je to što smo naučili živjeti u stanju sukoba, taj beskonačni proces pružanja otpora, to je naša prednost. Iza njih stoji moć države i grada, no iza nas stoji razum i građani Malage, i mi znamo kako se oduprijeti i opstati.

Uvijek smo usredotočeni na konkretna pitanja i borbe: primjerice, obrana našeg prostora jedna je od njih. Mi zapravo branimo jedan komad zemlje koji bi gradskim vlastima mogao predstavljati dobar izvor zarade, a naš način korištenja prostora isključuje profit. Svakodnevnim radom pokazujemo građanima i posjetiteljima Malage da je to moguće i da za to ne trebamo čekati dopuštenje.

KP: Kakvi još oblici borbe postoje i koje probleme detektirate u gradu Malagi?

Postoje različiti oblici borbe. Primjerice, razvili smo platformu Malaga nije na prodaju (Málaga No Se Vende) u koju je uključeno 30 različitih grupa, kolektiva, udruga i prostora iz Malage. Zajedno organiziramo prosvjede, sastajemo se, surađujemo rješavajući specifične probleme (naprimjer, problem terasa u centru grada). Istražujemo problematiku, razmatramo načine kako organizirati ljude za borbu, kako predstaviti problem medijima, kako kod ljudi probuditi svijest o tome da je riječ o ozbiljnom gradskom problemu. Isto se odnosi i na problem najamnina. Osnovali smo udrugu, kolektiv, nešto poput sindikata stanara, kako bismo pomogli ljudima da se obrane od ogromnog porasta cijena najamnina, ali i kako bismo se suprotstavili nezakonitim aktivnostima koje dolaze s platformama kao što je Airbnb, gdje se kuće za stanovanje pretvaraju u ilegalne hotele. U manje od šest godina broj stanovnika u središtu grada pao je s više od 15 000 na ispod 4 000. Postoji još problema i sukoba, poput borbi za zelene površine, parkove, kvartovska mjesta za okupljanje, i mi se nastojimo umrežavati kako bismo mogli sagledati sve probleme i koncentrirati se na konkretne borbe.

KP: Grupi La Casa Invisible pridružio si se 2011. godine. Jesu li ljudi koji su u početku bili dio pokreta i dalje aktivni u toj zajednici?

Da, više-manje. Danas razabiremo tri generacije ljudi koji su uključeni u La Casa Invisible. Prva generacija potječe iz razdoblja koje je prethodilo inicijativi iz 2007. i povezani su sa skvoterskim pokretom u gradu. Druga generacija, čiji sam ja dio, proizašla je iz pokreta 15M. No pojavila se i nova generacija u La Casa Invisible, aktivist(kinj)a prvotno mobiliziranih oko tema feminizma i klimatskih promjena. Ove tri generacije zajedno rade u La Casa Invisible i upravo je to jedan važan aspekt čitave organizacije – ne postoji vertikalna hijerarhija, niti kakva elita ili skupina koja sve kontrolira. Svaki drugi tjedan sastaje se skupština i odluke se donose zajednički, konsenzusom a ne većinom glasova. Nije važno tko su "novi" a tko "stari" članovi grupe, raspravljamo svaku temu i odluke donosimo zajednički. Riječ zajednica jest problematična jer proizvodi pojmove "unutar" i "izvan". S druge strane, ona implicira i suradnju, jer mi uistinu jesmo zajednica. Nastojimo uključiti još više ljudi, potaknuti ih na sudjelovanje. Postoje različiti načini na koje su ljudi uključeni u La Casa Invisible; neki djeluju izravno i individualno, drugi su kao pojedinci uključeni u različite grupe. Ipak, načelno bih rekao da La Casa Invisible nije mjesto za udruge; ne radi se tu ni o pojedincima niti o konkretnim udrugama ili kolektivima. Mi smo mjesto kojem se možete priključiti pojedinačno, ali se možete i povezati s različitim ljudima i činiti stvari skupa. Kada govorimo o upravljanju, ima nas 65 koji smo svakodnevno uključeni u radnu grupu, mi predstavljamo jezgru. Svakodnevno prostorom upravlja oko 150 ljudi, a još stotinjak se njime koristi.

KP: Kako izgleda model upravljanja u La Casa Invsibile?

Apsolutno odbacujemo model participativnog upravljanja s gradskim vlastima. Dobro je da takav model postoji u gradu, no mi se borimo za potpunu autonomiju: radit ćemo ono što mi želimo, bez da tražimo dozvolu od bilo koga. To naravno znači da ne dobivamo novac ni od koga, prihvaćamo samo novac koji na neki način sami stvorimo (npr. od šanka tijekom koncerata, prikupljanjem sredstava). Ne naplaćujemo naše programe, osim nekih edukacijskih i određenih seminara.

Postoji skupština na kojoj se donosi dio odluka, a o nekim pitanjima odlučuju radne grupe. Jedno od tih pitanja je komunikacija, drugo je strategija (strategija prema gradskoj vlasti ili pitanje mobilizacije u gradu), a imamo i radnu grupu za događanja i kulturu (organiziranje događanja u prostoru La Casa Invisible, raspored i održavanje prostora). Postoji i grupa za obnovu zgrade, kao i grupe za istraživanje te samoedukaciju (konferencije, seminari, sastanci...).

Sve se temelji na samoorganizaciji i samoupravljanju. Ako želite koristiti prostor, morate se o njemu brinuti. Na stanoviti način je to pedagoški proces u kojem sudionici istovremeno uče kako sve to funkcionira. Nekima se je dosta teško na to naviknuti se jer su naučeni da su za čišćenje i održavanje zadužene druge skupine ljudi, što obično podrazumijeva klasnu podjelu. No mi smo taj model posve odbacili jer smatramo da su i poslovi čišćenja i umjetnička praksa jednakovrijedni pa sve obavljamo sami. To je proces kontinuiranog učenja u kojem jedni kuhaju, drugi čiste, treći održavaju instalacije, a zapravo svi obavljamo sve. To nam omogućuje da budemo autonomni i činimo ono što želimo.

KP: Kakve se aktivnosti odvijaju u La Casa Invisible?

Odvijaju se brojne aktivnosti i stalno se izmjenjuju, no možemo ih grupirati u četiri glavna područja. Prvo je prostor za društvene pokrete (skupštine sindikata stanara, grupe koje zagovaraju različita prava...), zatim područje za političke eksperimente (proizvodnju znanja – kako učimo, kako poimamo grad, kako organiziramo ljude za proizvodnju drukčijih oblika življenja, kako animiramo ljude da se uključe, organiziramo konferencije, seminare i razne druge formate). Razvili smo konkretan alat, osnovali smo naime Universidad Libre Experimental (Slobodno eksperimentalno sveučilište), čime se pomalo i šalimo jer sveučilište podrazumijeva strogu hijerarhiju, razlike između predavača i studenata, komodifikaciju znanja i načina na koji se ono proizvodi. Proizvodnja znanja uvijek mora biti ugrađena u društvene odnose i uključivati ljude koji su aktivno politički angažirani. Nadalje, tu je i treće važno područje: umjetnička praksa i kulturna sfera. Odvijaju se brojni programi, no najvažniji su suvremeni ples te eksperimentalna glazba i istraživanje zvuka (audiovizualni programi), cirkus i glazba općenito (različitih žanrova poput flamenca, elektronike...). Mnogi danas poznati i etablirani umjetnici su "potekli" iz La Casa Invisible.

Zapravo mislim da je jedan od najvažnijih aspekata La Casa Invisible upravo kombinacija ovih dviju ideja – političkog i kreativnog eksperimenta. Kultura nije područje odvojeno od politike. Ovo dvoje se uvijek prožimaju i svi mi koji smo uključeni u La Casa Invisible imamo tu vrstu političkog znanja, čak i ako ono zna u počecima biti samo intuitivno. Volimo reći kako kao su želja i radost (u smislu uživanja u stvarima) ključni sastojci političkog angažmana za unapređenje života u gradu. To je sasvim oprečno tradicionalnom shvaćanju političkog angažmana kao nečeg na određeni način otužnog, kompromitirajućeg i ozbiljnog. Potonje se shvaćanje mora promijeniti kako bismo ostali povezani s našim žudnjama, s onim čime se želimo baviti i kako bismo zadržali kreativni pristup. Zanimljiva je ova vrsta eksperimenta jer proizvodi daljnje inovativne oblike pristupe stvarima.

A četvrto područje naše aktivnosti je najkonkretnije i povezano je s modelom promišljanja Malage kao grada – kako se on razvija u korelaciji s našim pokretom. Ovo također uključuje povezivanje sa sličnim prostorima u Španjolskoj i inozemstvu – razmjenu znanja te nastojanje da se potakne ljude da mijenjaju svoje gradove.

KP: Spomenuo si slične prostore u Španjolskoj. Surađujete li s njima?

Dio smo mreže pod nazivom Fundacion de los Comunes koja spaja mnoge prostore u Španjolskoj (u Malagi, Pamploni, Zaragozi, Madridu, Barceloni, Terrassi). Neki od tih prostora su društveni centri poput nas, neki su knjižnice zajednica, neki pak militantne istraživačke skupine. Katakrak u Pamploni ili Traficantes de Sueños u Madridu, primjerice, prostori su s kojima ostvarujemo izravnu komunikaciju (dijelimo strategije, npr.). S drugim čvorištima unutar mreže Fundacion održavamo online sastanke, a fizički se sastajemo svakih šest mjeseci. Razmjenjujemo neke programe poput onih o samoorganizaciji, zajednički održavamo tečajeve putem interneta. Organiziramo konferencije i predstavljanja knjiga u obliku turneja kroz različite gradove, i to vrlo dobro funkcionira. Istodobno surađujemo i s drugim ustanovama. Primjerice, s Muzejom Reina Sofia i Nacionalnim muzejom suvremene umjetnosti iz Madrida organiziramo različite konferencije, seminare, sastajemo se.

KP: Vratimo se ljudima. Kada govorimo o onima koji posjećuju programe i sudjeluju u aktivnostima La Casa Invisible, imate li kakvih poteškoća s privlačenjem novih korisnika?

Da, ponekad se čini kako se uvijek radi o istim ljudima. No ne smatram to problematičnim jer se i to na neki način stalno mijenja. Uvijek postoje ljudi koji su zainteresirani. Mi se protivimo bilo kakvom obliku zajedničkog identiteta ili autoreferencijalnosti jer takvo poimanje stvara barijeru prema ljudima koji se žele uključiti. Radije nastojimo stvoriti atmosferu u kojoj se ljudi osjećaju dobrodošlima ako se oko nečega žele angažirati. Želimo provoditi programe a da ne podižemo granice. Kada vršimo odabir aktivnosti koje ćemo uključiti u program, biramo one u koje vjerujemo, ali filtar je vrlo propustan.

Dakako, u praksi to ne funkcionira uvijek idealno; ljudi se ne osjećaju posve slobodnima reći "ja sam nov(a)" i odmah se uključiti u nešto. To je proces, naravno. Zato smo u La Casa Invisible razvili koncept koji zovemo acogida (dobrodošlica) za ljude koji pokazuju neki interes: razgovaramo s njima o našoj povijesti, o područjima kojima se bavimo, razmatramo kako bi se oni mogli uklopiti u neko od njih.

Uvijek postoji dvostruka opasnost: da nećemo biti dovoljno otvoreni prema novim ljudima i idejama, a s druge strane, da ćemo izgubiti radikalnost i političku eksperimentalnost kroz koju djelujemo u gradu (da postanemo tek mjesto za događanja). Moramo se boriti da održimo horizontalni način donošenja odluka u gradu, širiti radikalnu demokraciju, slobodnu kulturu i politički eksperiment, a istovremeno poticati potpunu otvorenost prema inovativnim oblicima življenja u gradu.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 24.10.2019

VEZANE VIJESTI

Grad bez aktivne zajednice grad je bez budućnosti

Piše: Kristina Tešija

Seminar Grad na rubu katastrofe Splitu je ponudio priliku za refleksiju nad stanjem u kojem se našao, ali i primjere dobrih praksi u suočavanju s urbanističkom devastacijom.

Protiv turističko-urbanističke stihije

Razgovarala: Ivana Pejić

Ususret seminaru Grad na rubu katastrofe, s članovima inicijative arhitekata, urbanista i aktivista GradOdrasta razgovarali smo o propadanju urbanog prostora u Splitu.

Oduzimanje grada građanima

Piše: Lujo Parežanin
Priča o Zlatnim vratima još je jedna priča o uništavanju kulturne infrastrukture u režiji desnice koja se ispod svoje suverenističke fasade pokazuje kao običan serviser interesa kapitala.