Mrvice s gozbe | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Mrvice s gozbe

Donosimo osvrt na simpozij Sofistika: snaga lažnog održanog u lipnju u Multimedijalnom institutu u Zagrebu.

Piše: Ante Jerić

FOTO: Tomislav Medak

Istina može biti suspendirana. Savršen primjer te tvrdnje pruža Pekarica iz Monceaua, prva "moralka" Erica Rohmera, film u kojem pratimo studenta prava opčinjenoga djevojkom Sylvie koju često sreće u kvartu. Student prilazi Sylvie i dogovori susret s njom. Ona se ne pojavljuje. U tjednima što slijede student luta ulicama u pauzama za učenje nadajući se da će opet susresti djevojku za kojom je izgubio glavu. Put ga jednom nanese u pekaru gdje kupuje kolače. Posjet pekari postaje dijelom njegove rutine. Nikako ne susreće Sylvie. Započinje flert sa slatkom pekaricom Jacqueline. Nakon nekoliko susreta pozove je u kino. Neposredno prije njegovog spoja s pekaricom pojavljuje se Sylvie oslonjena na štap;  razlog njenog trotjednog izbivanja je iščašeni gležanj. Student bez velikog premišljanja odustaje od ugovorenog susreta sa Jacqueline i odlazi sa Sylvie na večeru. U restoranu saznaje da ga je ona gledala iz stana preko puta pekare tako da zna za njegov porok: nezasitnu strast za slatkim. Šest mjeseci kasnije oni se vjenčaju.

Nathan Brown u uvodu simpozija Sofistika: snaga lažnog, održanog krajem lipnja u organizaciji Multimedijalnog instituta, iskoristio je Rohmerov film da izluči probleme ključne za određenje sofistike. Prva od Rohmerovih Moralnih priča definirana je nestankom i povratkom Sylvie, vremenom privida u kojem temeljna logička načela - načelo identiteta, načelo neproturječja i načelo isključenja trećeg - postaju upitna. Nalazimo se u svijetu  gdje Sylvie postoji i ne postoji, u psihi protagonista ona je jednako živa i mrtva, ona jest i nije. Njen neobjašnjeni nestanak baca studenta u naručje pekarice u koju jest i nije zaljubljen. Ponovno ukazivanje Sylvie razrješava njegovu dramu. Razriješeno zato nije ono što se događalo u razdoblju u kojem je izvjesnost bila na čekanju, a istina suspendirana, u intervalu privida: činilo se da je student bio zaljubljen u pekaricu, iako nije bio; ili je zapravo bio, a samo mu se činilo da nije. Je li ili nije bio? Kako uopće razlikovati ono što jest od onoga što nije? "Ono što nije" je čudan izraz. Tjera nas da se suočimo s pitanjima bića nebića i nebića bića. Na što se odnosi izraz ono što nije? Ako nešto negiramo, ne implicira li onda sam čin negacije to da negiramo biće? Što bismo uopće negirali da nije tako? Na temelju toga moramo razumjeti negaciju koja je povezana s nebićem - s onim što nije. Postavimo nanovo naš problem: ono što nije ne može se odnositi na nešto jer nešto uvijek jest; s druge strane, ono što nije mora se odnositi na nešto, jer ako kažemo da nešto nije, time ne negiramo bilo što nego upravo nešto (određeno). Kažemo li da ne niječemo ništa, odnosno proglasimo li izraz "ono što nije" besmislenim, nismo riješili problem jer time niječemo izraz koji mora imati nekog smisla da bismo ga uopće zanijekali, dakle opet niječemo nešto. Pretpostavka da su biće i nebiće međusobno isključivi stvara kontradikciju. Razmišljanje o biću nebića, što je očito iz Platonovog dijaloga Sofist, suočava nas s proturječjem. Problem filozofa je, podsjetio nas je Brown, kako ovo proturječje razriješiti ili barem kontrolirati. Problem filozofa je također onaj tko opstruira taj pokušaj. Problem filozofa je sofist.

Barbara Cassin: zašto? za koga?

Sofist, prema filozofu, kaže da je nemoguće zanijekati postojanje nečega jer negacija uvijek već pretpostavlja postojanje onog što želi zanijekati. Ako je sofist u pravu, onda je određenje razlike između stvarnosti i privida, istinitog -onog što je- i lažnog -onog što nije- podložno beskonačnim pregovorima između filozofa i njegovog prezrenog dvojnika sofista. Tragovi tih pregovora u kojima sila odlučuje pobjednika omogućuju Barbari Cassin da rekonstruira povijest sukoba između filozofa i sofista i ispiše je, za promjenu, iz perspektive gubitnika kao sofističku povijest filozofije. Upravo je njen opus, čiji su prijevod i recepcija na engleski jezik nedavno otpočeli, bio od središnje važnosti za ovogodišnji simpozij u okviru kojeg su, uz niz mlađih filozofa i teoretičara, izlaganja održali Ray Brassier, Alberto Toscano i Alexander García Düttmann. U nastavku ovog osvrta ograničit ću se na predstavljanje nekih motiva s predavanja Barbare Cassin, tijekom kojeg je ona ocrtala svoju intelektualnu putanju, i pokušati ih razraditi. Namjera mi je ukazati na široku relevantnost njenog rada posvećenog sofistici u širem kontekstu humanistike budući da on često prelazi granice filozofije i zalazi u područja koja, barem danas, potpadaju pod jurisdikciju filologije, povijesti književnosti, historije i psihoanalize.

Povratak predavanju Barbare Cassin povratak je ishodištima sukoba između filozofa i sofista. Platon se žestoko borio protiv sofista, ali je Aristotel onaj koji je u Metafizici uspio marginalizirati sofiste redefinirajući filozofske probleme. Prema Cassin, ključno pitanje od Aristotela naovamo postaje pitanje smislenog govora koji se veže uz priznavanje poštivanja principa neproturječja. Istina ovisi o korespondenciji riječi i stvari, a korespondencija o principu neproturječja: da bi ljudi komunicirali značenje onoga što govore ono mora biti određeno te je nemoguće da ono što govore, dok to govore, istovremeno ima određeno značenje i nema to značenje. Onaj, poput sofista, tko tvrdi suprotno je u zabludi. Sofist prisiljava Aristotela da dokaže načelo neproturječja unatoč tome što je to nemoguće izvesti u strogom smislu, budući da o tom načelu ovisi mogućnost dokazivanja uopće. Aristotel zato dokazivanje zamjenjuje opovrgavanjem pokazujući kako će sofist morati pretpostaviti načelo neproturječja ako ga pokuša poreći ili, još bolje, ako uopće pokuša progovoriti. Aristotelovo "transcendentalno pobijanje" počiva na izjednačavanju izricanja nečeg s označavanjem nečeg određenog kako drugim ljudima, tako i samom sebi. Cassin prati strukturno identičnu gestu pobijanja u njenom dugom trajanju, od antike do danas, od Aristotela do Habermasa. Filozof protivnika pobija ukazujući mu da su pravila transcendentalne jezične igre takva da ih, unatoč pokušaju izigravanja, on uvijek implicitno prihvaća. Onaj tko nakon pobijanja tvrdoglavo nastavlja tvrditi da ne prihvaća pravila jezične igre, ne uviđajući pritom da ih je već svojim sudjelovanjem u raspravi prihvatio, neće biti shvaćen ozbiljno i posljedično će biti istjeran iz filozofske zajednice. Onaj tko doista ne slijedi pravila jezične igre, zato što ne može ili ne želi, neće biti shvaćen kao racionalni akter zbog čega će biti isključen iz zajednice ljudi.  Prva posljedica Aristotelovog opovrgavanja je isključivanje iz zajednice svih onih koji govore, a da pritom ne kažu ništa određeno, onih koji govore samo da bi govorili. Druga, mnogo suptilnija posljedica, na kojoj se vrijedi zadržati, žanrovsko je prestrojavanje.

Prema Aristotelu, kad govorimo označavamo bit onog što jest. O čemu govorimo kad govorimo o onome što nije?  Aristotel kontrolira odnos istine i laži na specifičan način: njegova semantika problem onoga što nije rješava tako da predviđa proizvodnju paralelnih svjetova u kojem istinite rečenice  pripisuju nepostojeće predikate nebićima oslanjajući se pritom na istinito koje nije, a ne na neko lažno koje jest. U takav tip govora, koji će biti označen kao književnost, upućeni su sofisti. Cassin upozorava na pojavu romanu kao literarnog oblika koji se svjesno ne podvrgava ideji korespondencije između riječi i stvari od ovoga svijeta te stvara značenje koje ne označava ništa u fizičkoj, odnosno pojavnoj stvarnosti. Učinci određivanja filozofije naspram književnosti su dvojaki: prvi je taj da filozofija smije razmišljati o granicama književnosti, dok književnost ne smije razmišljati o granicama filozofije. Istina je da će se filozofija ponekad prisjetiti da je i sama diskurs i promisliti jezik u kojem nastaje, ali to ništa ne mijenja na stvari - filozofa se sluša dok priča o književnosti, njegova preskriptivna poetika nešto znači književniku, dok književnik nije filozof niti se smatra osobito važnim ono što on, kao književnik, može reći o filozofiji. Drugi učinak je izmještanje borbi oko istine. Ona se, u svojoj retrospektivnoj dimenziji, sve više počinje shvaćati kao odgovor na pitanje je li se nešto dogodilo ili nije. Sofist ima novog protivnika: nije više filozof onaj tko se određuje spram njega, sada pod imenom literata, književnika i pjesnika, nego historičar.

Kašalj sofista

Na prvom okruglom stolu, održanom nakon izlaganja na kraju drugog dana simpozija, Ray Brassier je u ime postvitgenštajnovskog pogleda na značenje kao upotrebu riječi određenu pravilima doveo u pitanje rehabilitaciju neodređenosti značenja koju je u raznim varijantama predstavila Cassin. Mogućnost neodređenosti značenja u nekoj situaciji prema Brassieru uvijek pretpostavlja značenjsku normu ili, bolje reći, prikladnu upotrebi riječi. Čak i ako je Brassier u pravu, nema razloga zbog kojeg bi značenje moralo biti vezano samo za riječi. Mladen Dolar, koji je nažalost morao otkazati svoje sudjelovanje na simpoziju, u svojoj sjajnoj studiji Glas i ništa više podsjeća na još jedan interval u kojem je istina suspendirana. On je još poznatiji od Rohmerovog kratkog filma. Radi se, naime, o onom mjestu u Platonovoj Gozbi kad Aristofana uhvati štucavica neposredno prije nego što je bio njegov red da održi govor u pohvalu ljubavi. Što znači štucavica? Tumači su razbijali glavu nad tim više od dvije tisuće godina. Jedni su mislili kako je riječ o Platonovom realističnom prikazu gozbe, drugi su tvrdili da je riječ o komičnom intermecu koji kao zaštitni znak najavljuje komediografa, a treći, oni u većini, da stvar nije tako nedužna i da mora imati neko skriveno značenje. Što, dakle, znači štucavica? Psihoanalitički odgovor glasi: znači to da znači. Štucanje nije jedina pojavnost glasa izvan govora. Na spomenutom okruglom stolu radi ukazivanja na reduktivnost Brassierovog pojma značenja potegnut je primjer kašlja u kontekstu psihoanalitičke seanse. U značenjski nabijenom kontekstu analitičarev kašalj u ključnom trenutku može potkopati analizandovu vlast nad vlastitim govorom i njegovim značenjem. U tom primjeru nije uopće moguće odrediti što kašalj znači osim da će ga analiza možda prepoznati kao značajnog te će biti efektivan upravo zbog svoje neodređenosti, a ne usprkos njoj. Poanta posezanja za takvim primjerom nije bio pokušaj direktnog opovrgavanja teorije značenja kao upotrebe, nego izražavanje stava da mogućnost uklapanja gesti u propozicijski artikulirani kontekst nije nužan uvjet značenja, odnosno da je domena značenja, kako nam psihoanaliza navodno pokazuje, puno šira nego što je Brassier spreman priznati. Okrugli stol drugog dana je razočarao jer je započeta rasprava o psihoanalitičkom nasljeđu, o pitanju koje su to lekcije psihoanalize, olako napuštena uslijed temeljnog neslaganja o tome što je uopće značenje.  

Pokušajmo se zato nadovezati na zanimljive opservacije koje je Barbara Cassin iznijela o psihoanalizi. Ona tvrdi dvije stvari: s jedne strane tvrdi da je psihoanaliza sofistička praksa zato što njen govor smjera manje izražavanju nečega, a više učinku na nekoga; s druge strane tvrdi, s čime se nije teško složiti, da je psihoanaliza priznala smisao govoru čiji je smisao prije bio poreknut, ali da je to priznavanje aristotelovsko u naravi. Budući da je na samom okruglom stolu ostalo otvoreno pitanje što točno podrazumijeva potonja tvrdnja, odgovor nam opet valja potražiti kod Mladena Dolara. Krenimo od razlike između svjesnog i nesvjesnog koji se ne pokoravaju istoj logici. I svjesno i nesvjesno govore, ali govor nesvjesnog, za razliku od svjesnog govora, nema uobičajenu sintaksu, ne stvara rečenice ni propozicije. Krenimo zato od govora svjesnog koji je smislen. Što se događa kad on zakaže, kod omaške u govoru?  Tada se u horizontu smislenosti, piše Dolar u knjizi Glas i ništa više, iznenada pojavljuje smetnja, upletanje glasa, zvuka koji funkcionira kao poremećaj koji nema smisla. Međutim, ispostavlja se da neočekivani smisao izranja iz tog besmisla. Besmislica nastaje iz slučajnih susreta zvukova, a s njom nastaje i taj neočekivani smisao, koji se pokazuje samo nakratko. Nakon toga nestane usprkos možebitnom tumačenju koje toj besmislici pokušava pružiti smisleni okvir. Besmislica iščezava kroz tumačenje koje joj pokušava pripisati određeni smisao i time umanjiti njenu besmislenost. Gubi se upravo zato što joj se pripisuje određeno značenje. Interpretacija, kaže Dolar, utječe na prepoznavanje, a učinak nesvjesnog tom prepoznavanju izmiče. Kad su stvari ovako postavljene, očito je ključni psihoanalitički potez pronaći omaški dovoljan razlog koji joj nedostaje. Freud ga pronalazi i imenuje kao nesvjesnu žudnju. Ono što je zanimljivo je status nesvjesne žudnje: ona ne prethodi jeziku, nije neovisna težnja koja se koristi jezikom kao medijem svog izražavanja, nemoguće ju je istrgnuti iz jezika. Ako ne prethodi jeziku, kad se onda pojavljuje? Pojavljuje se u jeziku kao učinak i uzrok omaške. Ukazuje se jedino kroz omašku kao njezin učinak i retroaktivno se uspostavlja kao njezin uzrok.

Sljedeći pasus o govornoj omaški iz Dolarove studije, smatram, uspijeva povezati prvu i dugu tvrdnju Barbare Cassin u koherentnu cjelinu: "Freud često ustraje na tome da pritajene misli koje analitičar iskapa ispod manifestnog sadržaja ne smijemo zamijeniti za samu nesvjesnu žudnju, in persona – te latentne misli pripadaju predsvjesnome, često su nešto neugodno, ali svijesti nisu nepoznate. Čak se činilo da je svrha analize osvijetliti one latentne misli kojih nismo svjesni. Ali žudnja ne prebiva u tim mislima samima po sebi, njezino je mjesto prije između toga dvoga, u samom višku iskrivljenja manifestnog u odnosu na latentno –  iskrivljenja koje se ne može objasniti latentnim mislima; one same po sebi nikada nisu dovoljan razlog za iskrivljenje. Žudnja prebiva u formi, a ne u sadržaju, ali ta se forma sastoji upravo od viška 'glasa u označitelju'. Smisao interpretacije ne bi se na koncu nalazio u pripisivanju značenja, u umanjivanju slučajnosti prikazivanjem logike koja leži iza nje, nego, naprotiv, u samom činu uspostavljanja smisla, u pokazivanju te slučajnosti." Na početku osvrta o snazi laži rekli smo da istina može biti suspendirana. Jedna od prvih lekcija psihoanalize, ona o omaškama, primijetimo na kraju, jest ta da istina može nastupiti kao suspenzija. Suspenzija čega – druge istine? poluistine? laži?... – to je već teže reći. Spor između sofista i filozofa se nastavlja.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 17.07.2014