Muka iskaza, ljepota izraza | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Muka iskaza, ljepota izraza

Elza hoda kroz zidove, diplomski projekt Jure Matulića, izvrsna je adaptacija romana Unterstadt Ivane Šojat Kuči.

Piše: Matko Botić

FOTO: ZKM

  • A
  • +
  • -

Hrvatska kazališta uglavnom zaziru od značajnijih produkcijskih iskoraka i poslovnih rizika, većinom ignorirajući paradigmatski saltomortale kojim je domaći teatar iz stabilno dotirane socijalističke prošlosti doskočio u tržištu okrenutu džunglu velegrada. U tom višnjiku velikih kazališnih kuća, koji će po svoj prilici ionako uskoro cijeli na bubanj, sve je gotovo isto kao i prije trideset godina, ne mijenjaju se bez prijeke potrebe ili sile prirode, ni ljudi ni navike. U takvom okruženju užitak je vidjeti predstavu Zagrebačkog kazališta mladih Elza hoda kroz zidove koja, iako je dio stalnog repertoara, nije tek jedan od odrađenih naslova u godišnjem planu, već je prije svega neplanirani "labour of love" nezavisnog producenta.

Elza hoda kroz zidove, naime, diplomski je projekt Jure Matulića, momka koji je vlastiti studentski zadatak na Odsjeku produkcije Akademije dramske umjetnosti očito shvatio ozbiljno, pa je umjesto da sklepa neku alternativnu izvedbu i zadovolji formu, u isti prostor na nekoliko mjeseci zatočio naizgled nespojive sastojke: teški, pomalo staromodni spleen romana Unterstadt Ivane Šojat Kuči, monodramu koju je ista autorica napravila po motivima vlastite proze, dvije iskusne glumice različitih umjetničkih habitusa, Zagrepčanku Uršu Raukar i Osječanku Radoslavu Mrkšić, te vrlo mladi autorski tim predvođen redateljem i dramaturgom Ivanom Planinićem, studentom i debitantom u profesionalnom teatru. Uz to, Matulić je za vlastiti projekt izboksao i koprodukcijsku suradnju zagrebačke Akademije dramske umjetnosti i Zagrebačkog kazališta mladih, s pristojnim brojem unaprijed dogovorenih repriznih izvedbi, pa se Elza polako udaljila od studentske obaveze i u petak, 29. svibnja na sceni "Miško Polanec" predstavila se kao ozbiljna dramska premijera, sa svim pravima toga statusa, ali i s ponekom obvezom.

Ivan Planinić u svom profesionalnom debiju suočio se s dramskim materijalom koji bi predstavljao izazov i puno iskusnijem redatelju. Roman Unterstadt Ivane Šojat Kuči sjajno je ispisan psihogram jedne osječke obitelji, svojevrsno esekersko vježbanje života koje je Zlatko Sviben 2012. pretvorio u dojmljiv totalni teatar, napravivši predstavu o bolnim suočavanjima s prošlošću jednog grada i njegovih stanovnika, gradeći je fino nijansiranim akcentima melankolije, koja je na pozornici osječkog HNK-a, Krležinom metaforom rečeno, često iz čovjeka provaljivala kao lava. Monodrama koju je Ivana Šojat Kuči pod nazivom Elza hoda kroz zidove ispisala po motivima svoga romana računajući na sličan emotivno povišen kazališni tretman, predstavlja destilat razgranate proze i svođenje na bitno kroz lik Klare Meier, folksdojčerice koja u paklu Drugog svjetskog rata ostaje bez djeteta, muža, ali i identiteta, pa se na samom kraju života provalom sjećanja pokušava pomiriti s vlastitom prošlošću. Elza koja hoda kroz zidove njezina je trogodišnja kćer stradala u partizanskom logoru za Nijemce, u vremenu kojem se Klara vraća da bi s gotovo nepodnošljivom izravnošću pobrojila strahote koje bi slomile i cijelu četu ljudi, a ona je, eto, ostala na nogama zbog vlastite djece koja nekim čudom nisu stradala u tim okolnostima. Unterstadt je u vlastitoj strukturi osim te životinjske patnje koja prodire do bjeline kostiju sadržavao i čitanje grada i melodramsku dinamiku odnosa unutar obitelji i manjinsko pitanje i magnetski privlačnu povijest koju, fabrijevski rečeno, čine ljudi i njihove zloće i njihova ludila i njihove smrti. U monodramskom rekvijemu za život Klare Meier ništa od nabrojanog u znatnijoj mjeri ne olakšava surovost fragmenata jedne mučeničke sudbine, pa bi konvencionalna režijska postavka tako strukturiranog teksta, pogotovo ako doslovno slijedi didaskalijski priložene upute, nužno rezultirala predstavom koja pati od povišenog šećera i patetike uzrokovane nerazblaženim i nagomilanim užasom nepodnošljivo tužne životne priče. Srećom, redatelj i dramaturg Planinić imao je sasvim drugačije planove.

Mladi redatelj, student četvrte godine zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, vlastito pismo namjere u profesionalnom teatru započinje temeljitom dramaturškom pripremom u najboljoj maniri Gavelline jednadžbe po kojoj je režija = dramaturgija. Planinić osjeća i prihvaća temu i atmosferu komada, ali ne i njezinu jednoobraznu fakturu, koju dramaturški prilagođava jednostavnim, ali efektnim postupkom. Umjesto bujice realističnog iskaza usmjerenog didaskalijskim uputama, tekst predstave postaje i jedno i drugo, i to kroz suigru dviju glumica koje sjećanja Klare Meier interpretiraju kao (po)(u)dvojena ličnost, neprestano meandrirajući između ispovijesti i pripovjedačkog diskursa, prvog i trećeg lica jednine, muke iskaza i neke mračne ljepote izraza. Sjećanje kao stvarni protagonist drame u prvi je plan izmješteno i redateljskom odlukom o praznom prostoru scene, u kojem se namještaj imenuje i pokazuje, ali se ne vidi, pa mučno prisjećanje junakinje od publike traži suučesničku pomoć u rekonstrukciji materijalnih obrisa prostora o kojima se priča. Naposljetku, sjećanje u središte zbivanja definitivno postavljaju natpisi koje same glumice tijekom cijele predstave grozničavo ispisuju flomasterima po bijelim papirima, vizualno nalik davnašnjim akcentima iz pjesme Subterranean Homesick Blues Boba Dylana u dokumentarcu Don’t Look Back D. A. Pennebakera. Sjećanje želi otrgnuti uspomene iz zaborava, a bilježenje je najmoćnije oružje pamćenja, pa su upravo papiri, čije ispisivanje iziskuje vrijeme koje izvođačice mudro koriste za gradnju emocionalnih stanja, osnovno tkivo za uspostavu atmosfere predstave. Natpisi na papirima preuzimaju ulogu koju je u Svibenovu Unterstadtu imao kontekst i politički okvir zbivanja; papiri su zajedno sa svojim mučnim sadržajem rekviziti potrebni za glumačku igru, apsurdni plakati za totalitarne zablude dvadesetog stoljeća te, na samom kraju, začudne, beketovske hrpice nagomilanog i materijaliziranog sjećanja koje više nikome ne treba.

Dvije glumice, članica ansambla Zekaema Urša Raukar i gošća iz osječkog HNK Radoslava Mrkšić, vlastite su doprinose u najvećoj mjeri prilagodile redateljskoj ideji, u kojoj nije bilo mjesta za široku gestu i rastezljiv dinamički raspon emocionalnih stanja. Suha i stišana izvedba Urše Raukar, maksimalno koncentrirana na bešavna i vješta prelaženja iz opisa u ispovijesti, skladno se sljubila s nešto zvonkijom i pjevnijom glasovnom manirom Radoslave Mrkšić, da bi u pomno uvježbanoj zajedničkoj igri ostvarile uvjerljiv i slojevit dvostruki karakter protagonistkinje, bez psihologiziranja, bez realističkog patosa, i bez suvišnog mizanscena. Uz zamišljenu, praznu scenografiju i do krajnosti reducirane kostime, jedini stvarni rekviziti uz papire i flomastere su bočni prozor i stražnja vrata dvorane u kojoj se predstava igra; oni se nekoliko puta repetitivno otvaraju i zatvaraju, u tijesnoj vezi s introspektivnim stankama između replika i vijugajućom, atmosferičnom glazbom Matije Dedića koja dolazi i odlazi u nekom čudnom, nasumičnom ritmu. Svakog puta kada se otvori prozor, u prostoriju nakratko uđe svjetlo, a kada se otvore vrata, u daljini se nazire izlaz – taj gotovo banalni mehanizam u ovakvom sadržajnom mraku funkcionira začuđujuće uvjerljivo i pogođeno.

Da je Elza hoda kroz zidove režirana drugačije, plakatski i s naglaskom na politički kontekst narativa, vjerojatno bi krajnji rezultat bio usklađen s aktualnim političkim trenutkom koji obilježavaju bizarne inicijative za revizionizmom i nasilna izvrtanja povijesnih činjenica. Tragična sudbina nevine i slobodoumne Njemice mučene u partizanskom logoru zvuči kao naručena od nekog think tanka s desne obale hrvatskog političkog spektra, no zahvaljujući Planinićevim etičkim i estetskim invektivama u režijskom postupku, predstava je prije svega punokrvna i univerzalna manjinska storija, nezainteresirana za etiketiranje i razigrana u formi. U priči u kojoj se s jednakom gorčinom na papire upisuje ime najvećeg nacističkog logora i tematizira poslijeratna kalvarija domaćih Švaba, jasno je i dojmljivo pokazao neuobičajeno zreli redateljski početnik, nema neupitnih istina i ne postoje pobjednici,. Postoje samo – sjećanja.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 03.06.2015