Muzealiziranje '68-e | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Muzealiziranje '68-e

Završava i ovaj svibanj. Pun kulture i svijesti o potrebi (revolucionarne) promjene. Petrificirao nam je i zauvijek, kulturno u povijest pohranio tu slavnu '68-u...

Marijan Krivak

Polako ali neumitno prolazi nam i zagrebački svibanj. Uz travanj, najdraži mi mjesec u gradu donio je štošta toga prije lipanjskog usijavanja asfalta.
A tada razmišlja se već o drugim krajobrazima. Ili, možda, ipak ne? Da, da, ima tu još festivala... Nema više blaženog zatišja, barem ne do druge polovice srpnja.
Možda, u ljetnim isparicama, pogledamo još poneki nevidljivi film.
Za starog, već pomalo olinjalog filmofila trebale bi to dobre vijesti. A zašto, onda, kvragu, NISU??... Zašto ne želim više festivala, mutacija, subverzije... pametne priče, sjajnih gostiju, drugih pravih filmofila?
Pomislih o sebi: e ne samo da si olinjao, već si i ostario.... Ne zanima te moving, chatting, providing, pi-(j)aring... neobvezno druženje sa sve redom pametnim ljudima, koji znaju kako (know how).
A bio si, još ne tako davno subverzivan. Poderanih traperica i u raspadajućim tenisicama, pravo oličenje subverzije. Na vrućem zagrebačkom asfaltu bio si cool!

No da prekinem ovo laprdanje jednog sedamdesetsedmaša, ili osamdesetprvaša? Koja je ono bila godina kad sam... ili kad smo... kad sam/smo onomad?...
Ma šalim se (znam, ne baš uspješno)! Znam dobro koliko je (bila) važna Šezdesetosma. Nijedna joj ravna nije. Ni poslije, niti prije!
Sva nadanja, svi naši trenuci iščekivanja, strepnje i čežnje, subverzivno su odjekivali: šezdeset, osam šezdeset, vratit će se opet, osam šezdeset ('68, Azra).
I eto desilo se. Punih sedam dana, od nedjelje 18. do subote 24. svibnja, gledali smo, slušali, vrijedno upijali, osjećali se dijelom te velike subverzivne obitelji.
Subverzivni filmovi, predavanja, happeninzi... subverzivni freakovi svih fela.
Nedostajalo je tek jedno... Što pak sada?
Hmm, pa nedostajala je subverzija. Možda je to tek sitnica za jedan festival.
Ali ipak?
Moj dragi prijatelj Srećko Horvat upoznao me s idejom Subversive film festivala još poodavno. Dugo se kuhalo, razvijala se ideja... brižljivo i pomno koncipiralo.
I doista, konačni proizvod takve ideje uobličio se u jedan sasvim promišljeni koncept... red filma, happening, red razgovora, tribina, predstavljanje knjiga.
No, da bi se cijela stvar realizirala trebalo je puno više od dobre ideje i pomno promišljenog koncepta. Nije bila dovoljna svijest – trebao je i bitak!
A koji bi to bio bitak? Čemu ovdje filozofijski diskurs? Pa zar se ne radi o festivalu?
Naravno, upravo zbog bitka samog festivala, trebala je i prava parousia. Pravi, očvrsli bitak, jednostavnije – novac. A kako do novca? Naravno, sponzori.
Koji bi to festival danas mogao bez sponzora? Nijedna, pa ni ta priredba koja je u sebi nosila naziv subverzivnog filmskog festivala ne bi se mogla pretvoriti u fiestu/feštu/Festival, bez da se kao jedan od podupiratelja cijelog projekta ne pojavi, recimo, T-com, Kul-T-urist.
Dosta se nepotrebne prašine i sasvim osobnog, posve ljudski navlastitog ressentimenta podiglo oko toga. Zašto podignuta šaka na plakatu Festivala ima ružičastu boju? Nije li velika korporacija otupila oštricu cijele jedne subverzivne manifestacije? Kakva je to subverzija s takvim sponzorom? Ima li to uopće smisla?
Pitanja su to koliko trivijalna toliko – i još više! – ontološka. Što, pak, sad tu treba ta ontologija? Carsten Strathausen, primjerice, govorit će o neoljevičarskoj ontologiji. Da ne pametujem previše: u ontologiji se radi o onome po čemu neka stvar jest to što jest. Po čemu neko biće jest (baš) to biće. U toj, dakle, ontologiji – sadržan je bitak. Da bi neka ontologija bila uvjerljiva, takva mora biti i njezina bićevitost bića.
Dosta filozofiranja?
E onda, da bi nešto doista bilo subverzivno, potrebna je subverzija. Ovakava tautološka tvrdnja možda zvuči docirajuće... Moja navlastita ex cathedra! No, i ovaj je tekst sasvim navlastito viđenje važnih zagrebačkih majskih zbivanja.
Odmah priznajem svoj najveći grijeh. Ne volim festivale! Festivali su, za mene, simulacrum zbiljskog događanja. Ponavljam: zbiljskog (Wirklich) događanja naspram stvarnog, realiziranog (Realität).
Događaja naspram Bitka.
Voditelj teorijskog dijela priredbe, drag mi Srećko H., znat će dobro o čemu se radi.
Kad u svojim teorijskim elaboracijama spominje Alaina Badioua – posebice, pak, recimo u kontekstu njegova tamnoputog, usvojenog sina u poretku francuskog državnog Bitka – referirat će se i na njegovo ontologijsko djelo L'être et l'evenement.
Vrlo jednostavno, bitak i događaj. Parousia (Sein und...) i werden. Dakle, festival i subverzija. Odnosno, festival vs (contra) subverzija!

Ova i suviše pojednostavljena (trivijalizirana?) dedukcija, vjerujem, jasna je i Srećku. No, Nikola Devčić, Dora Baras i on su, priznajem, cijelu stvar iznijeli doista herojski. Silna energija nije potrošena uzalud. Uz cijeli niz zbivanja i filmova, neporecivom će činjenicom ostati dovođenje u Zagreb cijelog niza eminentnih imena suvremene teorije i filma. Ernesto Laclau & Chantal Mouffe, Neil Leach, Slavoj Žižek... filmaši Žilnik i Makavejev... na uvodnoj tribini Nebojša Popov, Gajo Sekulić, hrvatski teoretičari, od kojih je advocatus diaboli bio Petar Milat.

Poseban, opipljivo subverzivni dio cijele priredbe bilo je dovođenje aktera prevratničkih zbivanja Njemačke sedamdesetih. Pripadnici RAF-a, Karl-Heinz Dellwo, odnosno skupine 2. juni, Gabriele Rollnik; filmski prevratnik Gerd Conradt – svi su redom mogli iskazati svoje reminiscencije na turbulentne njemačke 70-e.
Ono što se činilo ključnim, intrigantnim u cijeloj priči – a to da je na Festival doveden čovjek (Dellwo) koji je osuđen za ubojstvo dvoje talaca u stockholmskoj ambasadi – pokazalo se insceniranjem nekih moralnih dilema. Zapravo, za samo zbivanje, naime razgovor sa spomenutom trojkom i tribinu o RAF-u, ovo je bilo posve nesuštinsko. Jedino što se marketinški trik, dovodimo terorista koji je ubio dvoje ljudi, pokazao pomalo neukusnim. Terorizam kao komercijalni fenomen, nije baš najmoralniji, onkraj samog moraliziranja! Politika onkraj etike nije baš tržište ideja!
I upravo se na Tribini nakon prikazivanja filma Stockholm '75 ponovno postavilo pitanje koje se pokušalo zataškati. Naime, opet, zašto T-com uz subverziju??
A onda se pojavila utjeha demokracije: Svega ovoga ne bi bilo... svi mi ne bismo mogli ovako slobodno razgovarati... gledati sjajne filmove... sresti se s ovakvim važnim ljudima... da nije bilo... Jednostavno, cijeli je problem otklonjen kao nevažna buba u uhu... šum u kanalu... (sub)subverzivno zanovijetanje!
No, osim već spomenutog Milata i razgovora o RAF-u, vražička perverzije u cijelo je zbivanje unio i sam Slavoj Žižek. (BTW, njegovo predavanje Boj se bližnjega svog kao samoga sebe, pred dvoranom je izazvalo pravi stampedo!)
U mnogo komornijoj (ugodnijoj!) atmosferi predstavljanja knjige Pervertitov vodič kroz film, Žižek je izrekao gotovo pa istu stvar. Naime, pričajući o svom nedavnom boravku u Italiji, kao usput je spomenuo da je tamo bio neki glupi festival o 68-oj. Čak i ako ovo shvatimo kao njegovu internu, prijateljsku šalu usmjerenu Srećku, to ponešto govori o gore uspostavljenoj ontologiji.
Kao, na koncu tradicionalni marksovac – a kojemu Lacanova psihoanaliza i Hegelova refleksivna svijest služe kao metodologija izokretanja pozicije onog apstraktnog i konkretnog u suvremenom svijetu! – Žižek je vispreno pogodio stvar samu.
Naime, nesuglasje događajnosti svake subverzije i čvrstog bitka Festivala!

E sad, što ja, tako pametan, predlažem?
Kako izbjeći ovaj neprijeporni circulus vitiosus?
Skoro pa nikako! Naravno, ako se želi imati Festival. Ako se, nadalje, želi imati ovakvo visoko-kvalitetno sabijanje suvremene teorije, kinotečnog materijala i zanimljivih tribina u samo sedam dana. (No, je li ovo moguće ponoviti?)
Kvantiteta je u slučaju Subversive film festivala polučila nesumnjivu kvalitetu.
Gledanje filmova, slušanje zanimljivih izlagača, poticajne rasprave... susret s dragim (i onim drugim ikonografskim, neizbježnim frikovima-privjescima) ljudima na jednome mjestu.
No, primjerice Slavoj Žižek je svojim učiti, učiti... i samo učiti, ipak previše dragocjen da bi ga mogla pokvariti histerična trendovština konteksta njegovih javnih ukazivanja u nas.
Njegova konkretnost filozofijske (nota bene!) teorije isuviše je važna.
Unatoč apstrakciji što ju, kao obvezni dio foklora nastupa, njegovo javno ukazivanje neizbježno izaziva kod pratećih frikova.

Ali što sa subverzijom? Što bi to bilo istinski subverzivno u cijelom ovom kontekstu oživljavanja, zapravo muzealiziranja 68-e?
Možda upravo sačuvati subverzivnost prikazanog. Prikazivati filmove i nadalje!
No koliko je važan sadržaj, važna je i forma.
Prikazivati ih izvan bilo kakvog Festivala. Ostvariti događajnost povremenim prikazivanjima u nekim manje glamuroznim okružjima od kina Europa. (Iza kojeg doista stoji, kao podsvjesni advocatus diaboli, njegovo ranije ime BALKAN.)
Jer, koncept 'subverzije' jest upravo ovo: Iznenadni i neočekivani udari.
Bilo to u MaMi ponedjeljkom, ili upadom na Zagreb Film Festival, ali kao događaj izvan Festivala (poput Godarda 1968. u Cannesu!). I tu nije nužna filmska klasika, već su dobrodošli i novi, ovdašnji projekti, filmovi, predstave, knjige, kružoci....

Kada sam na početku ovog kratkog napisa govorio o maju u Zagrebu, bio sam posve svjesno patetičan i navlastit.
Ne volim Festivale, mutacije smrti filma i inoga kraja povijesti, čovjeka, subjekta...
Ne volim taj moving and showing him/her selves!
Posve sam zlopamtilački osoban i pun ressentimenta.
Autor ovoga teksta ponešto je svih ovih godina pisao o filmu... dapače, baš o onome političkom, angažiranom, subverzivnom filmu. Doduše nikad se nije smatrao filmologom, a preteške su to riječi i svjesno nametljive za organizatore festivala nevidljivog filma, ali i za subverzivne.
Možda bih i ja mogao koju, makar i ne baš najpametniju, reći o tom subverzivnom, ili barem punk-otporu vladajućoj kulturi? A za subverzivnu politiku!
Ne želim pisati teoriju – to je već sjajno napravljeno u prigodnom svesku Up and Underground.
Želim pisati o filmu. Ne kao o kult-Turističkom, teorijskom artefaktu već kao o subverziji. O filmu kao punk-protestu. Ne zaboravite, theory can seriously damage your mental health. Sjećate li se? Bastard? A Praxis? Nomen est omen! Zašto nisam šezdesetosmaš? (nego 77-aš ili 81-aš). Pa valjda zato što su mi važniji prvi The CLASH iz 1977., ili Sandinista... koncerti Azre, Filma, Šarla Akrobate, Gang of Four... svi iz 1981.

Uf. Završava i ovaj svibanj. Pun kulture i svijesti o potrebi (revolucionarne) promjene.
Petrificirao nam je i zauvijek, kulturno u povijest pohranio tu slavnu 68-u.
No svijest je i svjesni Bitak (K. Marx: Njemačka ideologija). Pa kad ćemo već jednom iz te kulture prijeći na zbiljsku Politiku, pardon Subverziju?

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 28.05.2008