Muzej je ponajprije javni prostor | kulturpunkt

Muzej je ponajprije javni prostor

Razgovor Uloga i perspektive muzeja savremene umetnosti upozorio je na važnost živog, otvorenog odnosa muzeja prema umjetničkom i društvenom kontekstu u kojem djeluju.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: MMSU Rijeka / Facebook

Odražavajući stanje u kulturi u zadnjih desetak godina, muzeji suvremene umjetnosti u jugoslavenskim zemljama funkcioniraju kao mjesta na kojima sva – često dijeljena – simptomatologija lokalnih kulturnih polja izbija osobito snažno. U tom smislu, većina je takvih muzeja prepoznatljiva kao mjesto stalne krize, bilo financijske, bilo infrastrukturne, bilo programske. Teže uklopivi u nacionalističke matrice, ali zato u vizuri naših slijepih kulturmenadžera navodno prilagodljiviji onoj drugoj, tržišnoj, trpe oni možda i više od drugih institucija namjeru da se turistički atraktivniji dio kulturne ponude komercijalizira i što više odcijepi od društvene skrbi za kulturu.

Dakako, posebno se to odnosi upravo na one središnje muzeje od kojih se očekuje da izvršavaju i ulogu nacionalnih krovnih institucija. Primjerice, zagrebačkom je MSU-u razdoblje od oduženog preseljenja u vlastitu zgradu, umjesto stabilizacije, u velikoj mjeri donijelo niz novih problema i kritika, a kao posebno se težak slučaj izdvaja njegov beogradski pandan, koji je nakon desetogodišnjeg čekanja na rekonstrukciju tek krajem prošle godine, 20. listopada, konačno otvorio vrata svoje zgrade na Ušću.

Prvi mjeseci povratka MSUB-a u vlastiti dom donijeli su i pokušaj reflektiranja njegove uloge u nacionalnoj i regionalnoj kulturpolitičkoj konstelaciji. U tom je pogledu važan tekst Beogradska umetnička scena – od centra do periferije i nazad njegova glavnog kustosa Zorana Erića, objavljen krajem veljače na blogu Studije savremenosti. U njemu se, uz spomenute teme, Erić dotiče i utjecaja "vakuuma" nastalog zbog MSUB-ove infrastrukturne raspršenosti, a u tom smislu i pokušaja da se ta praznina ispuni različitim inicijativama. Zanimljivo, među njima se usputno osvrće i "na problem agilne ali i fragilne 'nezavisne scene' koja kroz širu i na Republičkom nivou umreženu asocijaciju Nezavisna kulturna scena Srbije (NKSS) okuplja ideološki najraznovrsnije institucije, od krajnje liberalnih i 'menadžerski' orijentisanih pa do čitavog spektra inicijativa koje plediraju da zauzmu pozicije na (krajnjoj) 'levici'". "Te druge inicijative", smatra Erić, "pate od 'istorijskog sindroma' sukoba na levici i 'narcisizma malih (ideoloških) razlika' koje su često dokrtinarno postavljene i zamagljuju ideje formiranja šireg 'kulturnog fronta' sa zajedničkim ideološkim imeniteljem, a ne samo povezivanjem na osnovu antagonističke pozicije neoliberalnim političkim strukturama koje vladaju Srbijom, pa time i njenom kulturnom scenom".

Na Erićeve teze o odnosu MSUB-a i nezavisne umjetničke scene, kao i njezinoj funkciji u dinamici kulturnog polja u dekadi institucionalnog vakuuma, odgovorila je nezavisna kustosica i teoretičarka Maja Ćirić tekstom Proklizavanje smisla koji je objavljen u NKSS-ovom časopisu MANEK. Kritizirajući ono što prepoznaje kao zatvorenost MSUB-a prema suvremenoumjetničkim praksama nastalima u okviru nezavisne scene Ćirić smatra da je logika njegova rada takva da "dijalog uspostavlja samo sa pojedinim umetnicima i objektivizovanim umetničkim delima, a svaka procesualnost, participativnost i aktivizam ostaju zapostavljeni kao 'antagonistična pozicija vladajućim strukturama". Iz perspektive odnosa prema društvenom i umjetničkom kontekstu, Ćirić to navodi na sud da je u MSUB-u "na delu novi konzervativizam muzeološko-kustoske prakse kojim se ne uvažava svet umetnosti kao polje dijaloga, već se umetničko delo promoviše kao suvoparan naučni objekat ili kao roba. Takođe, ovakvim stavom deluje da je MSUB ništa drugo do apologeta vladajuće politike, koja će vrednost umetnosti procenjivati isključivo nominalno: po broju prodatih ulaznica".

Značajna jer je u javnom prostoru na relevantan način postavila temeljna pitanja o funkciji MSUB-a, ova je razmjena poslužila kao povod za razgovor Uloga i perspektive muzeja savremene umetnosti, koji se održao u petak, 8. lipnja u Kulturnom centru Beograd. Organizirao ga je SEEcult.org u sklopu regionalnog projekta Svijet oko nas – kritički pogledi u regiji, u kojem kao partneri sudjeluju još i Kulturpunktov nakladnik Kurziv, SCCA – Ljubljana, makedonski Kontrapunkt i udruga Kulturtreger, nakladnik portala Booksa.hr. Uz Maju Ćirić, u razgovoru su sudjelovali ravnatelj riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti i umjetnički direktor Rijeke 2020 – EPK Slaven Tolj, ravnatelj novosadskog Muzeja savremene umetnosti Vojvodine Radovan Jokić, menadžerica projekata u KCB-u i bivša ravnateljica Muzeja Grada Beograda Danica Jovović Prodanović i direktorica Remonta Darka Radosavljević Vasiljević kao moderatorica, dok se pozivu na sudjelovanje zbog prethodno dogovorenih obaveza nije odazvao nitko iz MSUB-a.

Unatoč tom izostanku ključnog sugovornika, razgovor je ponudio više korisnih uvida u rad muzeja suvremene umjetnosti, a kao posebno vrijedna se izdvojila perspektiva gospodina Tolja koji je u MMSU došao 2012. godine nakon rada u dubrovačkoj Art radionici Lazareti. MMSU je još jedan od slučajeva muzeja suvremene umjetnosti koji su prošli višegodišnju muku s dobivanjem vlastitog prostora – sve do rujna prošle godine dijelio je skučenu adresu s riječkom Sveučilišnom knjižnicom, zbog čega nije bio u mogućnosti primjereno funkcionirati, osobito u pogledu održavanja stalnog postava. No iako je konačnom selidbom u takozvani H-objekt kompleksa tvornice Rikard Benčić učinjen ključni korak prema potrebnom osamostaljenju, u Toljevoj dovitljivoj i iščašenoj perspektivi kao da je upravo oskudica rada u "podstanarstvu" ponudila nove, otvorene i demokratične perspektive na rad i svrhu jednog muzeja suvremene umjetnosti.

Tolj je ponajprije podsjetio na kontinuitet Rijeke kao umjetnički osobito žive sredine, mjesta u kojem su se u Jugoslaviji održavala ključna suvremenoumjetnička događanja poput Salona mladih i prve izložbe apstraktne umjetnosti. Sa sviješću o toj tradiciji, njegova je ravnateljska koncepcija fokus premjestila sa stalnog postava na dnevnu dinamiku rada i odgovaranje na aktualne potrebe društvenog konteksta. Njegovim riječima, cilj Muzeja postalo je "živo reagirati", "dnevno komunicirati" s publikom i okolinom, a u tome je pronašao podršku u mladom kustoskom timu. Takva orijentacija, napominje, podrazumijeva intenzivnu suradnju s nezavisnom umjetničkom scenom koja se, po njegovu sudu, vratila u MMSU, a sve je navedeno dovelo do razbijanja predrasude o Muzeju kao isključujućem prostoru. Vodilja svakog upravljanja muzejskim prostorom, poentirao je Tolj, mora biti svijest o tome da je ponajprije riječ o – javnom prostoru.

Da su podstanarstvo i infrastrukturno snalaženje dijeljeno iskustvo ovdašnjih muzeja suvremene umjetnosti dao je naslutiti i primjer Muzeja suvremene umjetnosti Vojvodine, čiji je ravnatelj Radovan Jokić podsjetio da je riječ o instituciji koja obitava u prostoru nekadašnjega Muzeja revolucije. Jokić je upozorio na sistemski uvjetovane probleme s kojima se susreo po svom dolasku, poput nedostatka Zakona o muzejima, a posebno ga je pogodila odredba o nezapošljavanju koja je značila da je Muzej po odlasku dvaju kustosa u mirovinu naprosto ostao bez ključnih radnih mjesta.

Iskustvo rada u Muzeju Grada Beograda, KCB-u, ali i na Oktobarskom salonu kao jednoj od najvažnijih suvremenoumjetničkih manifestacija koja također pretendira na formiranje vlastite zbirke podijelila je Danica Jovović Prodanović. Srodno Toljevim idejama, ona je također istaknula potrebu otvaranja takvih institucija svim akterima, uključujući i nezavisnu scenu. Posebno je istaknula važnost Salona, ulogu kojeg smatra da bi trebala biti predstavljati "živu istoriju savremene srpske vizuelne scene". Salon je, smatra Jovanović Prodanović, izvršavao iznimno važnu funkciju održavanja veza između međunarodne i lokalne scene u vrijeme institucionalnog prekida zbog čekanja na renovaciju MSUB-ove zgrade.

Što se Muzeja Grada Beograda tiče, podsjetila je da je riječ o specifičnom muzeju s podijeljenom zbirkom koji nije krovna institucija u suvremenoj umjetnosti pa izvršava nešto drukčiju funkciju u polju. MGB je također podstanar – i to gotovo 120 godina! – a 2006., kada mu Grad dodjeljuje zgradu nekadašnje Nove vojne akademije u Resavskoj ulici, započinje ono što Jovanović Prodanović naziva "procesom osvajanja prostora".

Maja Ćirić je na početku svoje replike upozorila da se pri ocjeni njegove uloge ne smije smetnuti s uma da MSUB jest radio čitavo vrijeme dok se čekalo na rekonstrukciju njegove zgrade. Kao važno svojstvo područja suvremene umjetnosti Ćirić je istaknula mogućnost apstrakcije od neoliberalnog konteksta, a u tom smislu je i pozdravila činjenicu da su se na čelu MMSU-a i MSUV-a našla dva umjetnika koji za tu njenu značajku posjeduju potreban senzibilitet. Na tom se tragu Ćirić pozvala i na etički kodeks Međunarodnog savjeta za muzeje, u kojem stoji da muzeji nipošto ne bi smjeli imati veze s tržištem, a kao primjer štete koju takva premrežavanja proizvode navela je slučaj ravnateljice amsterdamskog Stedelijka koja se pri otkupu umjetnina za zbirku muzeja našla u sukobu interesa jer je ispred svoje privatne agencije savjetovala kolekcionare čija su djela otkupljivana. Potonje je posebno važno, napomenula je Ćirić, i u beogradskom kontekstu zbog pojave ambicioznih privatnih galerija koje financira strani kapital i koje servisiraju tržište umjetnina, utječući neizbježno i na mozicioniranje javnih institucija.

Nadovezujući se na svoje vrijedno iskustvo suradnje s međunarodnim institucijama poput pariškog Centra Pompidou ili Nacionalnog muzeja suvremene umjetnosti u Bukureštu, Ćirić je istaknula da je stanje preispitivanja funkcije muzeja svojstveno ne samo takozvanim "istočnoeuropskim" poljima, nego i čitavoj međunarodnoj muzejskoj mreži. Kao posebno se sporna još jednom pokazuje komercijalizacija muzeja, posebno u vidu iznajmljivanja prostora za komercijalne sadržaje, što je problem koji se javljao i u MSUB-u, ali i u zagrebačkom MSU-u.

Za kraj, Ćirić je iznijela stav da funkcija muzeja suvremene umjetnosti, pored proizvodnje apstrakcije i novih društvenih odnosa, mora biti i čuvanje umjetničkog nasljeđa kao "iskustva novih generacija". Pozvala se i na međunarodno važnu muzeološku praksu Koste Bogdanovića u okviru Centra za vizuelnu kulturu i informacije, ističući da muzej mora biti u stalnoj interakciji sa svojim kontekstom i publikom.

Komentirajući dojam o kontinuiranoj krizi muzeja, Slaven Tolj je podsjetio da je njihov položaj istovremeno i donekle elitan, zaštićen stalnim zaposlenjem i javnim financiranjem, za razliku od velikog dijela umjetničkog polja. Sudeći prema njegovim primjerima, MMSU tu relativnu privilegiranost koristi ne da bi elitistički okamenio instituciju muzeja, nego da bi konstantno proizvodio upravo one nove, izokrenute odnose koje je prizvala Ćirić. Stalni postav Muzeja tako se u riječkom slučaju našao na hodnicima, dok je čitava zgrada, uključujući i urede, postajala otvorenom posjetiteljima. Demokratizacija muzeja u Toljevoj se koncepciji vodi idejom da izložena djela ne treba tumačiti publici, nego da ih treba postaviti u otvorenu interakciju, a odmak od uobičajenih elitističkih praksi MMSU je napravio i napuštanjem uobičajenog slanja pozivnica "političarima, liječnicima i odvjetnicima" i usmjeravanjem na komunikaciju sa što širom gradskom populacijom.

Razgovor se do kraja dotaknuo niza produktivnih tema, poput problematizacije zbirke Oktobarskog salona čije je prikupljanje u KCB-u pokrenuto na inicijativu Jana Fabrea. Na tragu promišljanja odnosa privatnih galerija i muzeja suvremene umjetnosti Ćirić je napomenula da se galerije, vođene komercijalnim interesima, koriste proizvodnjom slike i spektakla umjesto zadržavanja na samom umjetničkom objektu. Dok nipošto ne smiju preuzimati površnu logiku komercijalizirane prezentacije, muzeji, koji kaskaju za novim oblicima komunikacije s posjetiteljima, moraju postati svjesni o svom prostoru kao prostoru mogućnosti konstrukcije odnosa prema suvremenoj umjetnosti.

Uzevši u obzir opasnost prepuštanja kulturnog sektora tržištu koje prijeti otvorenoj i inkluzivnoj konstrukciji toga odnosa, kao najvažnija pouka ovoga razgovora poslužili su komentari Slavena Tolja izrečeni na njegovom kraju. Prije svega, upozorio je Tolj, treba osvijestiti da su muzeji javni prostori, a potom i da stručnjaci koji njima rukovode nisu u posjedu nikakvog privilegiranog znanja o umjetnosti. Tek polazeći od tih dvaju pretpostavki muzeji suvremene umjetnosti mogu uspostaviti uistinu živ odnos sa svojim sredinama – odnos koji će, uostalom, biti vjeran umjetničkoj građi koja im je povjerena na čuvanje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 14.06.2018

VEZANE VIJESTI

Udariti glavom u nebo

Piše: Matija Mrakovčić
U Beogradu je istovremeno proslavljen Dan oslobođenja, dan svečanog otvaranja Muzeja savremene umetnosti i dan uhićenja dvojice umjetnika zbog vrijeđanja ličnosti predsjednika Srbije.

Zbogom Dolcu!

Piše: Martina Domladovac
Riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti konačno se seli na novu adresu, H-objekt bivše tvornice Rikard Benčić u kojem će se program i prostor zajedno organski razvijati.

Što da se radi s institucijama?

Piše: Andreja Žapčić
Istražili smo kako funkcioniraju tri zagrebačke kulturne institucije: Hrvatsko narodno kazalište, Muzej suvermene umjetnosti i Zagrebački plesni centar.