Na drugi pogled | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Na drugi pogled

O prethodnih devet i predstojećem desetom izdanju HRFF-a, u organizaciji Multimedijalnog instituta i Udruženja za razvoj kulture, razgovaramo s Petrom Milatom, direktorom festivala.

Razgovarala: Antonija Letinić

Diskriminacija, socijalna isključenost, uskraćivanje prava, pravo na rad, samo su neke od tema kojima je protkano naše svakodnevno okružje. Njima se kroz filmsku umjetnost već deset godina intenzivno bavi HRFF - Festival filma o ljudskim pravima. Postavljajući u središte diskusije neke od gorućih ili pak potpuno zanemarenih tema iz ove domene, kontinuirano pokušava održavati živim i u svijesti prisutnim postojanje svih ovih društvenih anomalija i devijacija, te posvještavati važnost djelovanje i angažman svakog pojedinca. Svojim marom za film kao umjetničko polje izražavanja, te osjetljivošću na problematiku raznih oblika neravnopravnosti, iscrtao je okvir svog djelovanja i poziciju u lokalnom, ali i regionanom kontekstu. 

Ovogodišnjim će programom u Zagrebu i Rijeci, od 8. do 16. prosinca, obilježiti deset godina upiranja u slijepe točke suvremenosti, a tematski fokus jednog dijela programa organiziran je oko teme Romi na rubu u srcu Evrope

Na deset godina rada i ovogodišnji program osvrnuli smo se u razgovoru s Petrom Milatom, direktorom i selektorom HRFF-a.

KP: Ove godine se održava deseto izdanje Festivala filma o ljudskim pravima – HRFF. U tom desetljeću postojanja i opstajanja nekoliko je ljudi upisalo svoje filmske preference u njegovu biografiju. Započeo ga je Ivan Ramljak, potom preuzela Vanja Kaluđerčić, zatim Dora Baras, nakon koje ga preuzimaš ti, 2008. Godine. Možeš li skicirati programske i estetske smjernice kojima se festival kroz spomenute ljude kretao u ovih deset godina?

P. M.: Za HRFF u tih deset godina važne su dvije stvari koje su ga odredile. S jedne strane svi navedeni direktori i selektori dali su jak autorski pečat, prepoznatljiv je kontinuitet i to se nije mijenjalo. Druga stvar je mijenjanje konteksta samih filmskih festivala u Zagrebu i Hrvatskoj. Na samom početku, 2000-ih, HRFF je među prvim zagrebačkim festivalima i tada je imao možda i puno veći značaj negoli ga ima danas utoliko što tada još ne dolazi do te takozvane festivalizacije. S godinama se to mijenja, bilo je nekih oscilacija, no bitno je zapravo to da nakon 10 godina imamo status srednje velikog festivala jakog autorskog pečata koji ima svoju prošlost i svoju budućnost, što znači da je dovoljno velik da se može očekivati da će opstati u nekom budućem razdoblju. Što se samog autorskog pečata pojedinog selektora, odnosno voditelja tiče, čini mi se da je on različit utoliko što spomenuti ljudi, uključujući i mene, imaju drugačije intelektualne preferencije ili ukuse. No, HRFF je neka vrsta "boutique festivala", nečega što ne želi nužno biti najveće, već najfokusiranije, najkoncentriranije, pa možda i najaktivističkije, a to je ono što je od početka tu i mislim da je pitanje konteksta nešto što izlazi iz samoga ovoga povoda. 

 

KP: Iako je iza samog festivala uvijek stajao malen broj ljudi, producirali su ga visoko motivirani i angažirani timovi. A pored samog organizacijskog tima, u programiranju festivala sudjelovali su i brojni istaknuti međunarodni selektori, filmski kritičari i teoretičari. 

P. M.: Otkako sam ja preuzeo festival surađujemo s manjim brojem vanjskih suradnika što je uvjetovano samim financijskim mogućnostima. U tim svakako ubrajam Olivera Sertića kao selektora dokumentarnoga programa i Igora Markovića koji su tu zadnjih četiri, pet godina. Od prijašnjih vanjskih suradnika najznačajniji je Olaf Möller, iznimno važan filmski kritičar u evropskim dimenzijama, s kojim smo puno surađivali i koji je bio vanjski selektor festivala dugi niz godina. Bitno u ovom aspektu je to da se pod pritiskom festivalizacije i pojavom mnoštva drugih festivala, HRFF s godinama smanjivao u odnosu na svoje početke i naprosto smo zbog financijskog pritiska morali smanjivati tim te sve više crpiti iz vlastitih resursa. To je možda i formula kojom smo uspjeli dogurati do desetog izdanja festivala.

 

KP: Ono što se čini kontinuitetom u samoj programaciji festivala jest naglasak na kvaliteti filmskih radova, odnosno da taj aspekt filmskog stvaralaštva nikad nije bio podređen tematskom okviru koji mu je zadan. Koliko je teško, odnosno lako pomiriti ta dva zahtjeva?

P. M.: Centralni pojam je kritičnost i festival od svoga početka nije išao na prvu. Kada smo prije par godina pokušali definirati jednom rečenicom što bi to bilo došli smo do fraze "filmovi, odnosno kino na drugi pogled". Unatoč glavnoj misiji koju smo si zadali, a to je promoviranje kulture ljudskih prava u najširem smislu, postavili smo zahtjev da način na koji to radimo bude, uslovno rečeno, indirektan. Svake godine pokušavamo pronaći neku temu ili nekoliko tema koje će biti programske okosnice festivala, ali to činimo na uvjetno rečeno zaobilazan način. Pokušavamo s tim programom, primarno filmskim, potaknuti na razmišljanje ili čak ponovno gledanje. Pokušaj je to da se prodre u svijest, u senzorni aparat publike na način koji će biti dugoročan. Važno za profil festivala je da nikada ne bude isuviše brzo dopadljiv, nikada nismo bježali od teških tema, rubnih tema, skrajnutih tema. I s te strane je to na "drugi pogled", uvijek se pokušati baviti temama koje su možda za neke druge festivale i manifestacije, ne možda preteške ili hermetične ili samo za uski krug gledateljstva, već teme koje su bitne i koje se možda iz određenih kalkulacija na drugim mjestima ne promoviraju. Tog smo se pristupa, unatoč promjenama u organizacijskom timu, držali. 

Na jednom od prvih festivala imali smo Lava Diaza, koji predstavlja revoluciju digitalnog kina, "no-bullshit" pristup koji je istodobno i estetski radikalan. On je autor koji se provlačio kroz nekoliko selektorskih potpisa i stoji kao određena metafora autorske poetike koju promoviramo. Primjerice 2008. smo uvrstili Diazovu Melankoliju, drugi dugi film nakon Batang West Sidea predstavljenog na jednom od prvih izdanja festivala. To su dugi filmovi, od po sedam, osam, devet, deset sati, i njihov odabir nije bio samo ekshibicionizam u kojemu želimo iskušati granice kinofilstva u našoj sredini, već nam se činilo da je ta poetika kritična u smislu najokorjelijih filmofilskih očekivanja, a da istodobno ima jak socijalni angažman. 

 

KP: Ravnopravan dio festivala čini i diskurzivni dio programa koji organizirate u partnerstvu sa Centrom za ljudska prava, Amnesty Internationalom i sličnim akterima iz ovog sektora. Ovim programskim segmentom festival na određen način artikulirati problematike koje kroz filmski program pokušava postaviti u središte pažnje i javne rasprave. 

P. M.: Mislim da smo s te strane zauzeli jednu srednju poziciju, tj. manje smo festival koji promovira pojedinačne autore. I u smislu gostovanja to je nešto po čemu nismo baš tipičan filmski festival u kojem glavnu ulogu imaju autori ili članovi filmskih timova. No, jednako tako nismo niti ona vrsta manifestacije koja gura samo teoriju na uštrb filmova, nego pokušavamo, s obzirom na okosnice unutar pojedinačnih izdanja festivala naći srednji put u kojem ćemo relevanciju šire teme dovest u vezu s onom u filmovima koje prikazujemo. To znači da festival ne doživljavamo kao mjesto realizacije vlastitih intelektualnih opsesija koje mogu bit vrlo partikularne i idiosinkratične, već kao mjesto susretanja različitih aktera i to podjednako civilno-društvenog i kulturnog sektora. Uvijek smo izrazito inzistirali na tome da ne budemo isključivo kulturno-umjetničko događanje ili pak samo i jedino civilno-društveno događanje. S te strane i ta dva sektora koji se puno puta prepliću nisu nužno disparatni. Ono što nam u tom smislu ostaje kao zadatak jest, a to pak bitno ovisi o dostupnim sredstvima, jest povećati taj broj (popratnih) događanja. Ili pak ponovno se vratiti, što je luksuz kojeg si danas više nijedan festival ne može priuštiti, produkciji festivalskih kataloga ili publikacija koje bi bile obuhvatnije, kapitalnije i voluminoznije, no to danas naprosto nismo financijski u stanju napraviti. 

 

KP: U kojoj su mjeri diskurzivni i filmski program međuovisni i na koji se način oblikuju, odnosno podudaraju ozbirom na primarnost filmskog programa i ostale uvjetovanosti koje proizlaze iz njegove pozicije u kontekstu festivala? 

P. M.: Festival koji prati najrecentniju produkciju, koliko god filmova pogledali u predselekciji, teško da može imati deset filmova na neku vrlo specifičnu postavljenu temu, koliko god ona široka bila. Filmove biramo s određenom mišlju da imaju veze s najšire shvaćeno pitanjima ljudskih prava i društvenog angažmana. To je na neki način pitanje festivalske sreće, moment arbitrarnosti koji ne želimo kaširati ili legitimirati. Kod filmskih festivala, za razliku od svih drugih grana kulture, postoji izrazita konkurencija tako da ne ovisi sve o vama, niti sve o novcima. I sad se ponovno vraćam na pitanje jakog autorskog pečata u smislu da ovaj festival pokušava iz svojih ograničenja koja su objektivne naravi napraviti jednu snagu, izvući jačinu koju bi možda sa nešto pretencioznijim, megalomanskijim pristupom izgubio. Za nas je "small is beautiful" organizacijski imperativ i svjesni smo da nismo ni najveći niti najrazvikaniji, ali da zato u nekim drugim stvarima možemo biti među prvima i najistaknutijima.

 

KP: Možeš li procijeniti ili ocijeniti ulogu festivala u društvenom kontekstu? Koliki su dobačaji ovako uokvirenog festivala mogući? I koliko su mogući  obzirom na medijski krajolik u kojem se on događa?

P. M.: Rekurzivnim ću argumentom pokušati odgovoriti na ovo pitanje. A to je da smo tu već deset godina, u promijenjenim okolnostima, u promijenjenom kontekstu i da potreba postoji za ovom vrstom događanja koja nisu čisti, punokrvni festivali, fešte, događanja u kojem se uža ili šira filmska zajednica nalazi, a niti je to događanje čisto političkog ili čisto aktivističkog tipa. Očigledno postoji potreba za hibridnim događanjem ove vrste koje na jedan pouzdano kvalitetan način iz godine u godinu pokušava promovirati određenu vrstu autorskih poetika i tema s obzirom na društveni angažman. Filmski festivali su skup sport, to nisu događanja koja se rade za uski krug prijatelja i istomišljenika. Postoji dakle potreba za nečim što je kvalitetno, događa se na kraju godine i interesantno je kao neka vrsta rekapitulacije, prikazujemo ono što kolege na drugim festivalima i u drugim prilikama nisu mogli pokazat, a mi zbog naših specifičnih interesa možemo. Mislim da je to dobro kao legitimacija zašto se čini nešto što košta relativno puno i iziskuje puno energije od onih koji su uključeni. To je jedan minimalan, bazično birokratski odgovor, ali mi se čini kao dobra motivacija da se nastavi dalje. Mi na neki način ne pokušavamo glumiti nešto što nismo i to je također vrsta autentičnosti koju naša publika prepoznaje.


KP: Koja je uloga filma i filmske umjetnosti u polju kojim se vi bavite? 

P. M.: Mislim da to zapravo zavisi od žanra do žanra. Recimo u dokumentarističkome fahu je sigurno puno lakše naći prave, nepatvorene primjere angažiranoga pristupa naprosto zato što je ta produkcija mahom jednostavnija, jeftinija i tehnički danas dostupnija. U igranom filmu pak problem je naprosto sam trošak i važnija su autorska imena, imena režisera koja se promoviraju i stoje uz određenu vrstu angažmana. Tako u konačnici i u krajnjoj selekciji glavnoga programa ovisimo o nekim posve arbitrarnim uvjetima u žanrovskim odnosima na festivalu. Imali smo izdanja festivala koja su bila izraženo dokumentaristička, a ove godine, na 10. izdanju imat ćemo ravnotežu igranih i dokumentarnih naslova. Opet se vraćam na činjenicu da su filmski festivali relativno skupi i tu ovisimo o faktorima na koje možemo jako malo reagirati posebno ako želimo zadržati neki vlastiti intelektualni kredibilitet i nekakvu autentičnost angažiranosti. 

 

KP: Možeš li ukratko predstaviti ovogodišnji program festivala? 

P. M.: Što se tiče festivala ove godine imali smo ideju da u samom kosturu, filmskom programu u glavnim terminima, u 20 sati predstavimo udarne, igrane naslove, iz 2012. godine, tako da imamo dosta jak izbor filmova za koji mislim da će odjeknuti. U večernjem terminu od 22 sata u Zagrebu i Rijeci igraju dokumentarni naslovi bliži artu ili ekseprimentali i za ovu ćemo odluku vidjeti kako će se odraziti. U dokumentarnom programu imamo čitav niz naslova koje nema nijedan festival u ovom momentu u bližem okruženju, od Ljubljane do Kosova. Imamo podsekciju koju tretiramo kao zaseban tematski ciklus, a to je sekcija koju smo nazvali Romi na rubu u srcu Evrope. Njom ćemo temu Evrope, koja je zapravo danas virulentna u Hrvatskoj iz više poznatih razloga, pokušati obraditi upravo kroz onu društvenu skupinu koja je zapravo najdiskriminiranija u današnjim evropskim društvima i preko koje se možda najočitije prelamaju sve te različite vrste diskriminacija i socijalnih isključivanja. Ovaj segment obuhvaća osam filmova, niz diskusija i lijep muzički program s koncertom istaknutih romskih glazbenika. To je tema koja će nosit festival u smislu da se proteže kroz sve segmente – filmski, diskurzivni i glazbeni. 

Što se ostatka filmskog programa tiče rekao bih da smo bili sretne ruke, da imamo finu ravnotežu između socijalno intrigantnih naslova i recimo umjetničkih pretenzija. "Headlineri" festivala su Ne Pabla Larrainea, jedan od kanskih pobjednika ove godine, zatim Hannah Arendt Margarethe von Trotta, paradigmatski film za naš festival, odnosno festival ovoga tipa te Nakon maja Oliviera Assayasa. Čitav niz filmova povezan je s temom Evrope, odnosno isključenosti u Evropi, a relevantni su po svom autorskom načinu kojim govore o temi globalizacije, radnoga svijeta. Na primjer Izbezumljenost Joachima Lafossea, belgijski kandidat za Oscara, jedan je posve zanemaren film ove godine, ili Prodavač Sébastiena Pilotea, predivan i čudesan kanadski film iz 2011. Što se dokumentarnih filmova tiče imamo naslove koji su pobjeđivali na festivalima od berlinskog preko venecijanskog do Toronta - Jaurès Vincenta Dieutrea, 3 sestre Wang Binga pobjednik sekcije Horizonti u Veneciji, ili recimo u ovom momentu vjerojatno najrazvikaniji eksperiment Levijatan Luciena Castaing – Taylora i Véréne Paravel. S te strane nudimo dosta filmova publici zainteresiranoj za taj, recimo eksperimentalniji izričaj. 

 

KP: Ono što mi se čini ključnim svojstvom i doprinosom HRFF-a jest da je svojim pristupom uvijek širio poimanje polja ljudskih prava. 

P. M.: Mislim da postoji jedna bitna, možda neizrečena pretpostavka, a to je da je govor o ljudskim pravima na jedan čudan način uvijek defanzivan. U devedesetima, u našem društvu, pa i kasnije, zalaganje za ljudska prava je moglo značit da vas se etiketira kao strane agente, kao one koji ne pripadaju tom društvu. Posljednjih godina ljudska prava s druge strane se etiketiraju kao instrument neoliberalnog kapitalizma u kojima su ljudska prava samo maska kojom se prikrivaju izrabljivanja koja se događaju na nekoj materijalnoj bazi. Između te dvije pozicije, nacionalističke i ideološko-marksističke, te neke čudne defanzivnosti institucija, pojedinaca, intelektualaca koji se bore ili zalažu za ljudska prava i kulturu ljudskih prava, mislim da smo mi u tom smislu uvjetno rečeno zauzeli jedan ofenzivan stav. Mislim da ne treba, što se same teme ljudskih prava tiče na prvu ulaziti u legitimiranje zašto je to važna tema, već da naprosto treba poći od jedne vrste organske ili spontane potrebe da se to promovira. Mislim da je važno za ljudska prava uspostaviti kritički odnos prema njihovoj spektakularizaciji i ne zauzimati ni ovu nacionalističku niti ovu marksističku kritiku koja će ljudska prava delegitimirati samo kao  neku vrstu aberacija i devijacije. Mi s našim festivalom u tom smislu nismo imali problema i na autentičnosti i kredibilitetu nam pridaje to što nismo mijenjali fokus i bili nužno pomodni. Mislim da je, pored autorskog pečata koji festival ima radi svoje veličine i uvjetovanosti, to što smo jako pazili da od tih tema ne radimo hajp, spektakl ili karneval, svojevrsna kustoska ili selektorska poetika HRFF-a.

  

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 03.12.2012