Na kraju povijesti, suočimo Zagreb s vlastitom budućnošću | kulturpunkt

Vijesti Arhitektura i urbanizam

<

Na kraju povijesti, suočimo Zagreb s vlastitom budućnošću

U svom subotnjem izlaganju, Jonas Staal branio je tezu o demokratizmu kao ideologiji koja umjetnika čini propagatorom.

U sklopu subotnjeg panela UrbanFestivala pod nazivom Otpor nestajanju javnog prostora, nizozemski umjetnik Jonas Staal govorio je o svojoj intervenciji Kraj povijesti. Staal je u svom izlaganju predstavio ključne interese njegovog umjetničkog rada. Koncentriran na pitanja o odnosu suvremene umjetnosti i propagande, Staal operira na barem dvije razine: identificira suvremenu umjetnost kao nerazdvojiv dio propagande demokratizma, ali i istražuje autentično mjesto angažiranog umjetnika koji, iako se odnosi prema ideologiji, ne upada u zamku potvrđivanja njene dogme.



Kako bi pojasnio dijalektičku poziciju umjetnika u vremenu sloboda, Staal je posegnuo za primjerom iz suvremene povijesti (umjetnosti) te je ponudio svoje čitanje inicijative nizozemske vlade da, zajedno s vojnicima, u Afganistan pošalje i umjetnike. "Ovoj gesti države ne smijemo pristupiti naivno, jer ovakva inicijativa neminovno otvara pitanje o statusu umjetnika u demokraciji, tj. u demokratizmu", kazao je Staal. Demokratizam, kao doktrinarna ideologija koja vojnim intervencijama promiče osobnu slobodu u paketu s onom tržišnom, u svoje je djelovanje uključila umjetnike, bez obzira na produkt njihovog rada. Uključivši i potencijalno kritički stav prema samom sebi i k tome ga podmetnuvši kao ultimativnu potvrdu mita o slobodi koju donosi, demokratizam je ozbiljno zaprijetio autonomiji umjetnosti i od umjetnika stvorio propagatora. Umjetnik tako, bez obzira na sadržaj svog djela, s vojnicima sudjeluje u vrlo spornom obećanju slobode. Drugim riječima, argumentirajući da postoji nešto van umjetnikovog djelovanja, kvaliteta per se koja reprezentira "stvarnu" samokritičnu demokraciju, upravo potvrđuje postojanje ideologije, a ne slobode.



"Ako je tako, što mi kao kritični autori zapravo možemo?", zapitao se nizozemski umjetnik i prezentirao nekoliko svojih radova kao smjernice za raspravu. Staal predlaže umjetnički rad lišen estetike i performativnosti umjetničkog, tj. rekontekstualizaciju banalnih znakova zabrane, na koje smo manje ili više otupili. Znakovi zabrane fotografiranja u centru grada Zagreba, ili u šoping zoni u Rotterdamu, proizvode efekt iskrivljenog ogledala, u kojem se zrcali sva slabost hegemonije. Zabranu fotografiranja Staal doživljava kao progresivan čin uklanjanja povijesti iz prostora, dok šok terapija koju njegov rad proizvodi, u rezultatu ima destabilizirati mit o optimalnosti tobožnje demokratične državne politike javnih prostora. Za Staala ne postoji istinska demokracija. Prostor odsustva demokracije zamijenila je sofisticirana ideologija koja ju tek fingira i suptilno oblikuje poimanje slobode. Tu tezu cinično potvrđuje slučaj Varšavske ulice, gdje se privatni šoping centar opetovano maskirao u javni prostor dostupan svima. Poznavajući zagrebačku debatu, Staal vrlo konkretno adresira svoj rad: "U Zagrebu nestaje javni prostor kao mjesto koje pripada svima. Gradnja ulazne rampe za parkirnu garažu u Varšavskoj, koja je rezultirala višemjesečnim prosvjedima, prvi je znak procesa u kojem se kolektivno dobro pretvara u privatno dobro. Društveni eksperiment Kraj povijesti želi suočiti Zagreb sa svojom vlastitom budućnošću. Kao takav, on je forma terapije šoka. Cilj mu je da uzajamno djeluje i održi aktivnim gnjev koji će nam trebati da nastavimo borbu za demokratične prostore, za smislenu javnu sferu".   


Na kraju izlaganja Jonas Staal pozvao je na promišljanje uloge umjetnika u okviru politike, zaključivši gotovo manifestno da nije bitan art, nego zauzimanje javnog prostora. 

Više o umjetniku i projektu možete saznati na istaknutim linkovima.

P. N. / UrbanFestival / Foto: Jonas Staal, Search light 

 

Objavio/la petra [at] kulturpunkt.hr 10.10.2011