Na margini nacije - izgledi demokracije | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Na margini nacije - izgledi demokracije

Otvarajući javni i diskurzivni prostor multikulturnom i multietničkom višeglasju Arkzin je služio kao niša progresivne i kritičke misli.

Piše: Bojan Krištofić

Koliko god skromna i nužno ograničena (zbog male kvadrature prostora), nedavno zatvorena izložba Izgledi Arkzina u zagrebačkoj Galeriji Nova možda je lokalno najvažniji dosadašnji prilog valorizaciji medijskog, kulturnog i napose političkog projekta Antiratne kampanje Hrvatske, koji je na mnogo načina obilježio "olovne" devedesete godine. Otvarajući javni i diskurzivni prostor multikulturnom i multietničkom višeglasju, u doba kada je takav svjetonazor mahom bio prognan iz svih institucionalnih komunikacijskih kanala, Arkzin je, isprva kao fanzin ARK-a, a potom "politički pop megazin" s dvotjednim ritmom izlaženja, služio kao niša progresivne i kritičke misli, principijelno ugrožene u svim društvenim uređenjima i u svim vremenima.

Osporavan i opstruiran devedesetih, zanemaren i prešućivan nultih godina, medijski aktivizam članova ARK-a, iz čije su se baze vrlo brzo profilirali dugogodišnji urednici Arkzina (Vesna Janković, Miroslav Ambruš-Kiš, Dejan Kršić (isprva grafički, a kasnije i glavni i odgovorni urednik), Dejan Dragosavac Ruta (također grafički urednik), Boris Popović i drugi), početkom tekućeg desetljeća počeo je doživljavati stanovitu revalorizaciju, ponajprije u području dizajniranja, tj. grafičkog izgleda lista, koji je za svoje vrijeme i u kontekstu hrvatskog dizajna bio itekako eksperimentalan i provokativan, a i u dosluhu s tadašnjim inozemnim tipografskim strujanjima. U tom smislu, reference na epohalne američke i britanske postmoderne časopise kasnih osamdesetih i devedesetih godina postale su već poslovične, no valja naglasiti kako su dizajneri poput Zuzane Licko i Rudya VanderLansa (Emigre), pokojnog Tibora Kalmana (Colors), Davida Carsona (Raygun) i Nevilla Brodya (The Face, Fuse), premda inovativni i briljantni, vizualno komunicirali daleko benignije, većinom pop-kulturne ili meta-medijske sadržaje. Za razliku od toga, Kršić, Ruta, Nedjeljko Špoljar i ostali iz Arkzinovog grafičkog tima zajedno su se s ostatkom redakcije uhvatili u koštac s fašistoidnim sivilom Tuđmanove "lijepe naše", učinivši "opaku teoriju" i grafički dizajn zločinima protiv države. Novinari i teoretičari Arkzina, pak, "opakom su teorijom", odnosno radikalnim društveno-kritičkim diskursom iz broja u broj prokazivali i rastakali novonastale 'stupove društva', utemeljene na ratnom profiterstvu i sveopćoj pljački svih gospodarskih resursa preostalih iz socijalizma; čija je sveprisutna desničarska, anti-manjinska propaganda cvala u svim ostalim tiražnijim i gledanijim tiskanim i televizijskim medijima, osim u Arkzinu i Feralu. Takvo beskompromisno zalaganje za liberalnije demokratsko društvo zapadnog tipa, ali bez naivnih ustupaka rastućem tsunamiju kasnog kapitalizma, ostatku hrvatskih medija bilo je posve strano, pa je i zahtijevalo biti komunicirano dizajnom koji neće imati ništa zajedničko s masnim, jednoumnim naslovima državotvornih tabloida, a niti s nepreglednim plahtama nečitljivog kontinuiranog teksta, čime su novopečeni gospodari života i smrti, prema tragikomičnom uzoru na prastare partijske biltene, narodu saopćavali svoje istine u kamen uklesane. Naprotiv, Arkzinovi su dizajneri dogmu o čitljivosti teksta – koja se od naprednog modernističkog postulata do kraja dvadesetog stoljeća stropoštala – u samo nekim područjima dizajna, ipak – sve do anakrone neupotrebljivosti, pa i očite zlouporabe – odlučno odbacili. Namjesto nje uveli su kolažno, cut-and-paste prelamanje stranica po uzoru na sirove HTML strukture i programske kodove ranog Interneta, težeći dekonstruirati tradicionalno shvaćanje novinskih tekstova sukladno kontrakulturnim sadržajima kojima se redakcija bavila i nonkonformističkom svjetonazoru kojega se držala sve do kraja. Pri tome su koristili sva sredstva koja su im bila na raspolaganju, a među njima je najvažnija bila nova digitalna tehnologija: povijesni je kuriozitet da je Arkzin bio prvi domaći časopis koji se prelamao u potpunosti digitalnim alatima, a bio je i prvi medijski projekt koji je posjedovao vlastitu web stranicu, ono što bismo danas nazivali portalom čiji je dizajn potpisivao Blaženko Karešin – Karo.  

Kada već govorimo o ovom širem kontekstu medijskog djelovanja ARK-a, treba istaknuti i kako su ambicije redakcije Arkzina u drugoj polovici devedesetih postale veće od koncentriranja na objavljivanje samoga časopisa. Naime, pokrenuta je i prateća biblioteka Bastard, u sklopu koje je objavljen jedan broj istoimenog teorijskog časopisa, kao i niz veoma značajnih knjiga domaćih i stranih autora, koje su zamjetno utjecale na prevladavajuću društvenu klimu u poratnoj Hrvatskoj i shvaćanje problema javnog intelektualnog angažmana u vremenima "kada je i razgovor o drveću gotovo zločin, jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima". Među njima valja spomenuti Kulturu laži Dubravke Ugrešić i Barikade Borisa Budena. Također, iznimno je važno što su sva ta izdanja, pa i glazbeni zapisi koji su se s vremenom također pojavili, bila objedinjena jedinstvenim stilom vizualnog komuniciranja, dovoljno homogenim da bude jasno prepoznatljiv kao kreativni izraz kolektivnog identiteta različitih ARK-ovih projekata, ali i dovoljno heterogenim da svaki pojedinačni predmet proizašao iz Arkzinove manufakture zaživi autentičnim individualnim životom, bilo da je riječ o časopisu, knjizi, plakatu, CD-u ili nečem sasvim desetom. Kada se krajem devedesetih, nažalost, inicijalna jezgra Arkzina raspala, a časopis formalno ugasio, članovi redakcije rasuli su se svaki na svoju stranu, no uglavnom su ipak nastavili djelovati u okvirima onoga što se danas naziva "nezavisnom kulturom", a procvat je doživjelo upravo tijekom prošlog desetljeća, djelomično zahvaljujući i širenju Arkzinovog naslijeđa, kako u aktivističkom, tako i u sasvim estetskom, oblikovnom smislu. Netom završena izložba Izgledi Arkzina jasno je podcrtala taj utjecaj, kao što je iz ropotarnica medija izvučeno i nekoliko televizijskih reportaža koje o Arkzinu govore u začudno profesionalnom i objektivnom tonu, pa i s neskrivenom simpatijom. Riječ je o vrijednom materijalu koji mlađa publika, čiji je pripadnik i potpisnik ovog teksta, ranije sasvim sigurno nije vidjela. Stoga je prilika da se dogodi zanimljiva interakcija između starijih i mlađih generacija dizajnera i aktivista (pa makar preko arhaičnog ekrana) bila svakako dobrodošla – kao i prilika da se tijekom same izložbe (u paralelnom prostoru Showroom) prolista zaista veliki broj starih brojeva Arkzina i drugih časopisa za kulturu u kojima su radila imena spomenuta u ovom tekstu. Njihovo je djelovanje tako odavno postalo dio kolektivne memorije određenog broja građana kojemu zasigurno služi kao izvor inspiracije – jer razloga za neposluh ni danas očito ne manjka.  

Bojan Krištofić završio je studij dizajna, zaposlen je u Hrvatskom dizajnerskom društvu, a kritike objavljuje u Zarezu i na portalu Kulturpunkt.hr. Kao sudionik projekta Criticize This! dobio je nagradu za najboljeg kritičara vizualnih umjetnosti. 

Tekst nastaje u sklopu projekta Pogled izvana koji predstavlja osvrte autora iz lokalnog i inozemnog konteksta.

Autor naslovne fotografije je Tomislav Medak

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 19.06.2013

VEZANE VIJESTI

Antiratna i civilno-društvena agitacija

Piše: Miha Colner

Arkzin je izrastao iz razdoblja izvanredne situacije i velikog ludila, kada većina ljudi nije nimalo sumnjala (ili nije smjela sumnjati) u službenu politiku.

Univerzalne etičke norme

Razgovarao: Jerko Bakotin
O prešućenoj povijesti razgovaramo s Vesnom Janković i Vesnom Teršelič, aktivistkinjama koje su se od samog početka nalazile u središtu aktivnosti Antiratne kampanje.

Izgled Arkzina

Multimedijalni institut u Galeriji Nova postavlja izložbu posvećenu dizajnerskim praksama Arkzina. 

Iz generacije autodidakta

Razgovarala: Dea Vidović

Rad Dejana Kršića je uvijek manje ili više neodvojivo povezan s emancipatorskim praksama i društvenim angažmanom.

Najprisutniji dizajner na nezavisnoj kulturnoj sceni

Razgovarala: Dea Vidović

Dejan Dragosavac Ruta započeo je svoj dizajnerski put u Arkzinu, nakon kojeg se većina njegovog rada vezuje uz praksu nezavisne kulture.