Na pola puta između života i smrti | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Na pola puta između života i smrti

Zagrebački Velesajam danas čine prostrani paviljoni zapojasani metalnim ogradama i okovani ruzinavim lancima, između kojih radnici na viličarima prenose otpad.

Pišu: Marta Fiket, Marta Radman i Gorana Ražnatović

Paviljon 28, Đuro Đaković, FOTO: Tomislav Mavrovic/Flickr

Ništa nije vječno pa tako ni beton. Najbolje ćete se u to uvjeriti kada se zaputite na drugu stranu Save, do veličanstvene ruine - Zagrebačkog Velesajma. Zaobiđete li južni ulaz i skrenete na istočni, vidjet ćete na primjerima arhitektonskih remek-djela modernizma propadanje betona, željeza i stakla. Velesajam danas čine prostrani paviljoni zapojasani metalnim ogradama i okovani ruzinavim lancima između kojih radnici na viličarima prenose otpad od jednog paviljona do drugog. Nekadašnji primjer planske gradnje iz perioda socijalizma i simbol prosperiteta, danas je mjesto na kojem većinu vremena nemamo što tražiti. Odgovor na pitanje kako je jedan monumentalni kompleks, koji je urbanistički uvjetovao gradnju čitavog Novog Zagreba postao grad duhova, odlučile smo potražiti kroz jednu šetnju. Zagrebački Velesajam posjetile smo na dane kada se u njemu održava Interliber, odnosno na dane kada se taj prostor najviše udalji od vlastite svakodnevice. Nismo se htjele zadržavati pod svjetlima pozornice nego smo krenule dublje u prostor njegove stare slave. 

Velesajam počiva na temeljima Zagrebačkog zbora – međunarodne gospodarske izložbe koja se održavala u Zagrebu od 1909. do 1946. godine. Po završetku Prvog svjetskog rata izložbe Zagrebačkog zbora održavaju se pod novim nazivom – Zagrebački veliki sajam, a uslijed čestih promjena lokacije konačno je odlučeno da će se sajam preseliti u prostore današnjeg Studentskog centra. Godine 1946. Zagrebački veliki sajam dobiva novo ime koje zadržava do današnjeg dana te ponovno seli na novu lokaciju, južno od Save, tadašnju periferiju grada koja je danas poznata kao Novi Zagreb.

Koncept Zagrebačkog velesajma zasnivao se na ideji gradnje suvremenog prostora unutar kojeg bi bila smještena domaća i međunarodna sajamska izlaganja. Gradnja Zagrebačkog velesajma započinje 1956. godine odlukom gradonačelnika Većeslava Holjevca. Odluka je bila politički akt, no urbanistički izvrsno osmišljena. Prvi plan za Velesajam djelo je renomiranog arhitekta Marijana Haberlea, dok je drugi plan proširenja i nastavka gradnje izradio arhitekt, urbanist, slikar i scenograf Božidar Rašica 1957. godine. Do kraja 70-ih godina Velesajam služi kao poligon za razne konstruktivne eksperimente renomiranih domaćih i svjetskih arhitekata te ga s današnjeg aspekta možemo promatrati poput muzeja arhitekture u mjerilu 1:1 na otvorenom. Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, Velesajam je danas zaštićen kao kulturno-povijesna cjelina, dok su pojedini paviljoni poput Mašinogradnje, Vitićevog i talijanskog paviljona pod posebnim režimom potpune zaštite povijesnih struktura što dodatno otežava moguću obnovu. 

Jedan od naših sugovornika, arhitekt, kritičar i pisac Maroje Mrduljaš, arhitekturu Velesajma opisuje "na pola puta između života i smrti", što znači da se još uvijek koristi, ali je izložena procesima degradacije, zanemarivanja i propadanja. Objašnjava da ne govorimo o arhitekturi koja je samo ostatak ruševina i ljuštura, nego je još uvijek nastanjuje neki oblik života. U to smo se uvjerile dok smo prolazile kroz paviljone. S namjerom da ovo ne bude jedan od onih "bilo je bolje prije, zašto sada nije" tekstova, spomenut ćemo razne identitete i događanja koje je ovaj prostor udomio od svog postojanja.

Putanja prolaska kroz prostor Zagrebačkog Velesajma

Prvi paviljoni koje smo obišle bili su paviljoni 10 i 10a. Sredinom 1990-ih godina Velesajam je postao poznat kao mjesto održavanja prvih techno partija u Hrvatskoj. U lipnju 1994. godine, paviljoni 10 i 10a postaju mjesto održavanja prvog Future Shocka. Uz velikane house i electro glazbe poput Bounty Huntera, Maria de Bellisa i Marka 'Oha plesalo je više tisuća ravera iz cijele regije pa se sljedeći party održao već u prosincu iste godine. Prilikom našeg posjeta prostor se pripremao za sljedeći sajamski događaj, po navodu zaštitara, za "nešto tehnološki, neke igrice". Radilo se o gaming sajmu Reboot InfoGamer. 

Sljedeći paviljon na našem putu bio je paviljon Njemačke Demokratske Republike (35). Gradio se od 1964. do 1965. godine, a rezultat je bio zgrada zatvorena u neprozirnu ovojnicu od industrijskog stakla u konstrukciji od armiranog betona, prema ideji autora Božidara Rašice. Danas smo u tom prostoru pronašli karting arenu i escape room. Upravo je upotreba čvrstog, armiranog betona učinila prostor sigurnim i do 2018. kada smo tamo popile kavu. Rašica je prilikom oblikovanja paviljona unio i iskustva scenografskog i urbanističkog rada, a samo jedan pogled na ove paviljone dovoljan je da uočimo inspiraciju idejom o arhitekturi kosti i kože Ludwiga Miesa van der Rohea. Elegantne, purističke građevine savršeno se uklapaju u njegov koncept "manje je više".

Božidar Rašica autor je nekolicine paviljona, od kojih svakako valja istaknuti onaj Mašinogradnje (36) za koji 1956. godine dobiva prvu nagradu na natječaju. Paviljon je impresivna, pravokutna, čelično-staklena konstrukcija koja je svojedobno udomljavala najveća dostignuća industrije, tehnologije i produkt dizajna. Rješenje je bilo jedinstveno na našim prostorima, zbog upotrebe transparentnog opna koje otkriva rešetkaste nosače. Zanimljiva je i činjenica da prostor originalno nije bio namijenjen samo izložbama već i za održavanje sportskih priredbi. Paviljon je danas s jedne strane obrastao zelenilom, a duž drugih ograđen je željeznom ogradom. Put do njega priječi visoka trava i gusto raslinje, a pod nogama su nam se nalazile i brojne teniske loptice koje svjedoče o vremenima kada je prostor koristio Nacionalni teniski centar. 

Mašinogradnja, FOTO: Marta Fiket

Iako Gradska uprava ima svoju priču o Velesajmu, prostor sam pripovijeda, što možemo vidjeti na primjeru sljedećeg paviljona. Radi se o izložbenom paviljonu Zapadne Njemačke (40), danas Klizalištu Velesajam, koje je uz nekolicinu drugih paviljona izuzeto iz sastava Zagrebačkog Velesajma, ali je i dalje dio njegove urbane cjeline. Nekonvencionalno arhitektonsko rješenje potpisuje Ivan Vitić uz pomoć inženjera Krune Tonkovića, a rezultat je građevina koja ostavlja izuzetan vizualni dojam. Gradnja je trajala svega četiri mjeseca, no to je bilo i više nego dovoljno da nastane ovaj karakteristični paviljon sedlastog krova od vlačne membrane. U konstrukcijskom smislu predstavlja uspješan spoj arhitektonskog znanja i inženjerske vještine te je i danas tehnički gledano sačuvan u svojoj izvornosti. Sudbina Vitićevog paviljona nešto je sretnija od obližnje Mašinogradnje i DDR-a, a razlog se vjerojatno krije u činjenici da za njega danas brine Ustanova za upravljanje sportskim objektima Zagreb.

Nastavljamo ravno prema paviljonu 28, koji se danas nalazi u najgorem stanju, iako je također zaštićen kao nepokretno kulturno dobro. Desetak minuta lagane šetnje dovodi nas pred sablasnu čeličnu konstrukciju koja čvrsto stoji, unatoč činjenici što je unutrašnjost prostora u potpunosti porušena. Paviljon je prepušten propadanju do kraja, bez zaustavljanja - porazbijani su svi prozor, zidovi i strop gornjeg kata. Vanjski izgled naveo nas je na zaključak kako se radi o jednom od paviljona koji nije uspio pronaći novu namjenu, ali uspjele smo se provući unutra gdje smo pronašle mali improvizirani azil za mačke koji se sastojao od krevetića, grebalica, penjalica i nekoliko vrsta hrane. S gradnjom paviljona tvornice Đuro Đaković krenulo se u siječnju 1961. godine, kada je arhitekt Milan Begović pobijedio na internom natječaju. Paviljon se nalazi na rubu sjeverozapadne zone, a njegova najinteresantnija značajka bila je ulazni dio, odnosno tračnice željezničke pruge putem koje su se dopremali proizvodi izlagača. Površinom najmanja zgrada nastala je kao montažna čelična konstrukcija s ostakljenim vanjskim površinama i dvjema betonskim nadstrešnicama.

Paviljon 28, FOTO: Marta Radman

Posljednji paviljon koji smo obišle bio je paviljon 22. Iako u ovom slučaju ne možemo upotrijebiti revijalni ton o arhitektonskim ponosima koji propadaju ili su dobili neki novi duh na ovaj ili onaj način, paviljon je bitan dio naše prošlosti. Za vrijeme Domovinskog rata koristio se kao koncentracijski logor u koji su privođeni i u kojem su zlostavljani civili srpske nacionalnosti, poslije ubijeni na pakračkom području. Mislimo da u demokratskom društvu mora postojati svijest o važnosti memorijalizacije ovakvih prostora. Ne možemo izbrisati zločine koji su se dogodili - u našoj je moći jedino stav koji zauzimamo prema mračnim mjestima naše prošlosti. Hoćemo li se praviti da se nisu dogodila ili ćemo se pobrinuti da se više nikad ne ponove? Možda bi jedna spomen-ploča pomogla prosječnom građaninu da stvori mišljenje o povlaštenom tretmanu u Krapinskim toplicama ratnog zločinca osuđenog za strahote počinjene u paviljonu 22.

Paviljon 22, FOTO: Marta Radman

Od vrijednog izložbenog prostora gdje su se podjednako okupljali predstavnici zemalja kapitalističkog i socijalističkog svijeta, preko ratnog logora, mjesta za lunapark i tehno partije te konačno sportskih dvorana i igraonica, ovaj betonski i čelični kameleon preuzeo je kroz godine mnoge uloge. Kako smo se trudile spomenuti svaku od njih tekst je nenamjerno bio prožet tonom nostalgije za nekim neodređenim "prije". S tim na umu zanimljivo je spomenuti da Zagrebački Velesajam, prema navodu Maroja Mrduljaša, nikada nije preuzeo ulogu koja mu je izvorno namijenjena. "Zagrebački Velesajam nalazi se u geometrijskom središtu grada i ustvari je od početka bio osmišljen da bude povezan s nikad razvijenim gradskim centrom koji se trebao dogoditi na mjestu Muzeja suvremene umjetnosti. U planskim koncepcijama to je bilo zamišljeno kao novi centar Zagreba, kao jedna velika megastruktura koja je paralelna i komplementarna povijesnoj jezgri. Na žalost, zbog raznih okolnosti, u prvom redu zbog nemogućnosti grada Zagreba da realizira cijelu stvar iz čisto ekonomskih razloga to se nikad nije dogodilo. (…) Danas je prostor u nekom interregnumu, u nekom procjepu, međuživotu između slavne prošlosti i neizvjesne budućnosti".

O Velesajmu se često raspravlja u kontekstu obnove i očuvanja. "Pojedini paviljoni jesu zaštićeni, međutim na njima se smije raditi, no ono što se napravi mora biti ekvivalentno izvorniku. Svaka zamjena, svaka intervencija trebala bi reproducirati ono izvorno stanje", objašnjava Mrduljaš. Zadržati identitet Velesajma, tehnički prilagoditi paviljone suvremenim standardima, a da se pritom zadrži njihov izvoran oblik, projekt je koji zahtjeva stratešku viziju bez koje se rasprava o budućnosti Zagrebačkog velesajma zadržava na razini špekulacije. Nonšalantan odnos prema njegovoj budućnosti pokušale smo opravdati suvremenim "strahom od socijalizma" ili pak nedostatkom vizije onih na vlasti. "Osnovni problem nije ideološke prirode, više je stvar u indolenciji, gluposti i nesposobnosti", zaključuje Mrduljaš.

Zagrebački Velesajam prije svega je prekrasan prostor koji nije prestao živjeti samo zato što su ga odgovorni prestali strukturirano voditi. Današnje stanje paviljona svjedoči o nemaru koji polako, ali sigurno vodi u propast. Unatoč tome, šetnja Velesajmom i dalje otkriva planski raspoređene šetnice koje dijele prostore paviljona, između kojih se nalaze skulpture i klupe za uživanje na otvorenom. Sve to još postoji i stoji, ali nažalost, nedobronamjernost i nebriga doveli su do sramotnog propadanja baštine, doslovno pred našim očima.

Iskustvo je pokazalo da postoji potreba za prostorom poput Velesajma. Zagreb je prije svega grad s dugom sajmišnom tradicijom, no kakve su šanse da ona zaživi u nekom drugom obliku u budućnosti? Dok čekamo odgovor na to pitanje, odvojite vrijeme i otiđite do Velesajma, prije nego što dobijemo još jedan niz fontana i kakvo parkiralište.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 14.01.2019

VEZANE VIJESTI

Meštrović kao alibi

Pišu: Ivana Borovnjak, Antonela Lulić i Karla Paliska
Svaka rasprava o estetici zasnovana na subjektivnim dojmovima uređenja Trga žrtava fašizma samo odvraća pažnju s netransparentnosti i ilegalnosti njegove rekonstrukcije.

Četiri točke mogućnosti

Piše: Saša Šimpraga
Značajne urbane praznine Zagreba predugo čekaju da budu aktivirane kao uređeni javni prostori.

Žurili smo tamo kamo nismo smjeli

Piše: Leona Širac

Osim razloga napuštanja objekata jugoslavenskoga modernizma, serijal Betonski spavači svojom formom naglašava paradokse njihova tadašnjeg i današnjeg stanja.