Na Prisavlju ništa novo | kulturpunkt

Vijesti Mediji

<

Na Prisavlju ništa novo

Izbor iz tjedna u medijima: od novih ukidanja na Trećem programu HR-a, preko prešućene povijesti sportskih sličica, do glazbe u službi nasilja.

Piše: Vatroslav Miloš

Nama na zagrebačkoj Remizi; iz knjige Crvena Trešnjevka

Treći program Hrvatskog radija otok je kritičke kulture, novinarstva i dokumentarizma u medijskom arhipelagu temeljito pacificiranom spektaklom i impresionizmom. Otkako ga uređuje Nevenka Dujmović, sve se manje mogu čuti dubinske analize aktualnog političkog trenutka, a sve više emisije autora koji zbore o "ugroženosti katolika u Hrvatskoj od strane ‘lijevih fašista’" ili pak emisije o kršćanskoj duhovnosti. Emisije vanjskih suradnika Ivice Prtenjače (Jutro na trećem), Dinka Telećana (Lice okolice) i Borisa Postnikova (Pojmovnik postjugoslavenske književnosti) tako od jeseni više neće odzvanjati eterom Trećeg programa, kao ni emisije Audio.doc i Skrivena strana dana Ljubice Letinić, nagrađivane urednice, radijske dokumentaristkinje te jedine stalno zaposlene među pometenima. Umjesto toga, prijamnike ćemo moći namjestiti na Duhovne profile Vladimira Lončarevića, S one strane sjećanja Jure Vujića te Kozmos i etos - obzori svijeta, znanosti i društva Marita Mihovila Letice. Nema više "rastakanja hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta novcem hrvatskih poreznih obveznika".  

U još uvijek aktualnom lipanjskom broju Le Monde Diplomatiquea možete pročitati izuzetan članak o "prešućenoj povijesti sportskih sličica". Jérôme Segal, istraživač na Institutu za društvenu povijest Ludwig Boltzmann, ispisuje tu povijest ne mareći previše za sentimentalizam koji ova omiljena razbibriga osnovnoškolaca i sredovječnih kolekcionara doziva. Jednostavno, povijest kolekcionarstva albuma i sličica ima svoje paralelizme u distribuciji komercijalnih proizvoda u ranom kapitalizmu, a potom u određnim svojim pojavnostima prati i u uspon nacionalsocijalizma. "Povodom Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu 2014. godine", piše Segal, "talijanska tvrtka Panini prodala je više od milijarde samoljepivih sličica igrača, od čega 150 milijuna u Francuskoj gdje su ostvarili 75 milijuna eura prihoda". 

Može li muzika uroditi nasiljem? Ovdje nije riječ tek o povremenim slušateljskim dodirom s invazivnim, abrazivnim i naprosto ljudskom uhu sonično neugodnim muzičkim žanrovima već na muziku i zvuk kao instrumente, oružje koje nanosi psihičku i fizičku bol. U koštac s problemom - čitajući znanstvene studije koji se bave ovim područjem istraživanja - uhvatio se muzikolog i glazbeni kritičar The New Workera Alex Ross u članku naslovljenom The Sound of Hate. "Ne slušamo samo ušima već i tijelom", piše Ross i dodaje: "Reagiramo na glasne zvukove prije nego što ih svjesni dio našeg mozga uopće može shvatiti. Iz toga slijedi da je greška stavljati ‘muziku’ i ‘nasilje’ u odvojene kategorije". Sonični su signali tako često okidač za traume proživljene u prošlosti, o čemu svjedoče reakcije stanovnika New Yorka na, primjerice, zvuk koji proizvodi automobilska guma prilikom pucanja, a što je, uostalom, i senzacija koju dobar dio stanovnika postjugoslavenskog prostora itekako dobro poznaje. 

"Nekoć moćna trgovačka kuća, Nama je danas svedena na dvije zagrebačke trgovine u kojima se odvija maltretiranje radnika", piše Anja Grgurinović za Radnički, portal posvećen klasnoj borbi i radničkom organiziranju. Priča je to svima nam dobro poznata, priča o tranzicijskim dobitnicima i tranzicijskim gubitnicima, priča o stotinama poduzeća te tisuća radnica i radnika kojima je egzistencija uništena da bi se namirilo apetite politički i ekonomski moćnih. Nama je stečaju već šesnaest godina, a privatizirala ju je 1994. godine Privredna banka Zagreb, a nakon povratka u ruke Fonda za privatizaciju, počinje poslovati s gubicima. Rasprodana su skladišta, uredi, vozni park i radničko ljetovalište, poduzeće je danas u stečajnom limbu, a radnicima - s prosječnom plaćom između 3000 i 3300 kuna - se ugovori na određeno produžuju svaka tri mjeseca.   

Neko Case, k.d. lang i Laura Veirs zajednički su objavile album case/lang/veirs za ANTI-, američku nezavisnu izdavačku kuću za koju, među ostalima, ploče izdaju Tom Waits, Billy Bragg, William Elliott Whitmore, Jason Lytle, Deafheaven i Title Fight. Unatoč stranputicama kojima je lutala većina muzičkih autora i autorica okupljenih u ono što se u popularnom muzičkom novinarstvu naziva "supergrupom", Case, Lang i Veirs nije snašla takva sudbina. Moguće i zbog iskustva rada koje Case ima s kanadskom grupom The New Pornographers, a koju čine jake autorske ličnosti Dana Bejara i Carla Newmana, no sasvim sigurno zbog autorskog materijala koji od tradicije "američke kozmičke glazbe" od Grama Parsonsa do Patsy Kline i suncem okupanog baroknog popa od Briana Wilsona do The Byrdsa, uzimaju ono nekonvencionalno i ponovno ga ispisuju u drugom registru. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 04.07.2016

VEZANE VIJESTI

Lažna obećanja i gorke lekcije

Piše: Vatroslav Miloš
Izbor iz tjedna u medijima: od sociologije "Brexita", preko ukidanja potpora za zapošljavanje, do nastupa PJ Harvey u Zagrebu i Einaudijeve Elegije za Arktik.

Naprijed orjunaši!

Piše: Vatroslav Miloš

Izbor iz tjedna u medijima: od nogometnog ludila u Francuskoj, preko pada sekularne Turske i Herte Turze, do beskrajnih bitaka lijeve i desne struje panka.

Borba se nastavlja

Piše: Vatroslav Miloš
Izbor iz tjedna u medijima: od terorističkog i homofobnog napada u Orlandu, preko neidentificiranog "čovjeka s vrištine", do radosti još jednog nogometnog prvenstva.