Na tragu drugačijeg slušanja | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Na tragu drugačijeg slušanja

Iako prvom izdanju ZEZ festivala nije nedostajalo odvažnosti, ostaje dojam da su ambiciozni planovi rezultirali time da se kvaliteta programa dijelom raspršila u kvantiteti.

Piše: Nina Čalopek

Colin Stetson, Ex Eye / FOTO: Petra Petrić, Fotosekcija KSET-a

Uzbudljivo glazbeno proljeće stiglo je u Zagreb grad. Započelo je zajedničkim zagrijavanjem Zavoda za eksperimentalni zvuk, festivala Izlog suvremenog zvuka Muzičkog salona Kulture promjene SC-a i projekta sound-instalacije proslavljenog Zimouna u Galeriji Močvara. Različite paradigme koje pokrivaju ova za alternativno-eksperimentalnu glazbu važna mjesta već nekoliko godina ukazuju na potrebe i otkrivaju potencijale zapravo male zagrebačke suvremenoglazbene sredine. Te različite paradigme ne proizlaze isključivo iz lociranja interesa okoline, već još intenzivnije i iz vlastitog habitusa te imanentnog karaktera i kvalitete s kojom dograđuju profile svojstvene svakom od njih.

Koncertni ciklus ZEZ-a u svojoj već petogodišnjoj koncertnoj praksi stalno je iznova pronalazio upravo onu odličnu dozu uvjerljivosti u kvalitetu i specifičnost glazbe koju dovodi na scenu KSET-a. Stoga se prije startanja samog festivala svakako nametalo pitanje na koji će način ZEZ zadržati autentičnost i kvalitetu unutar sedmodnevne festivalske forme, odnosno hoće li zbijeni sadržaj u svojem luku pojačati doživljaj, pomaknuti kvalitetu scene, iznjedriti neku dodatnu vrijednost i koju. Na prvi dojam ostaje utisak kako je prvi ZEZ, s obzirom na osnovnu maniru cjeline line-upa, ostao ispod luka vlastitog estetskog ishodišta glazbe i dosadašnjih naglasaka koncertnih aktivnosti ZEZ-a. Međutim, kada se pobroji sve što se u sedam dana festivala moglo čuti, ipak se zaključuje da je osnovna programska premisa igrala na onu "za svakoga ponešto": od post-metala preko jazza, zaobilaznicom prema praksama folka i world musica do elektronike i natrag.

I to samo po sebi ne bi bilo loše da na cijelom festivalu nije zapravo bio samo jedan koncert koji je privukao publiku te daleko odskočio svojom kvalitetom – koncert Ex Eyea. A budući da je upravo na njima bio fokus svih predfestivalskih priželjkivanja, nažalost, bio je to ujedno i očekivani vrhunac festivala. Jak, nabijen zvuk i precizna svirka ovog post-metal banda zasniva se primarno na teksturi što prije svega proizlazi iz načina na koji samom instrumentu tehnički, pa onda i muzički pristupa njihov frontman Colin Stetson. No centralnu poziciju večeri nije zauzeo veliki saksofonski mag, već bubnjar banda Greg Fox koji je svojom svirkom držao os, ali i stvarao okosnice oko kojih su mogle nastajati nevjerojatne boje u svim svojim promjenama i klizanjima u tehnički inovativnoj i preciznoj svirci ostatka banda (osim Stetsona, Toby Summerfield na gitari i Shahzad Ismaily na klavijaturama). Istovremeno, Fox je izmicao istoj toj cjelini, kojom je na neki način sam ravnao dajući joj poticaje, bivajući joj ljepilom, stvarajući prilike. Osim toga, Fox je toliko dobar muzičar da ne iznosi samo ritam, metar, neko glazbeno vrijeme i formu, već – što se od perkusije najmanje očekuje – i melodiju. Nažalost, njihova ekscentrično probitačna svirka tražila je i potporu u decibelima, što se nije do kraja ostvarilo na razini na kojoj je i trebalo, zbog akustičkih ograničenja i zadanosti samog KSETa.

Colin Stetson, Ex Eye / FOTO: Petra Petrić, Fotosekcija KSET-a

KSET je bio sasvim dovoljan za izvrsne Iztoka Korena, Anu Kravanju i Samu Kutina, koji čine world music bend Širom. U svojem potpuno slobodnom kombiniranju najrazličitijih instrumenata stvaraju egzotičan, izrazito privlačan zvuk, a iako temeljno koriste najrazličitije folklorne, tradicionalne idiome, njihov kreativni impuls i muzikalnost izlazi na površinu kao najzanimljivija i najjača vrednota ovog trija. Suprotno tome, Eric Chenaux i njegova gitara nisu oduševili. Kanadski umjetnik, uvijek blizak eksperimentu i improvizaciji, izazovan je za slušanje, ali i naporan. I bez obzira koliko nas organizatori navodili da smo u sigurnoj zoni ZEZ-a slobodni slušati drugačije, Chenaux je zvučao slabo i nedorečeno, pogotovo ako se njegov live nastup stavi u odnos s njegovim snimkama.

U KSET-u je na neki način bio prisutan čak i Flying Lotus, multiproduktivni glazbeni guru, jedno od najaktivnijih glazbenih imena današnjice. Međutim, želja organizatora bila je jača od njihovih mogućnosti, stoga su ovom problemu doskočili slušaonicom njegovog labela Brainfeeder i gledaonicom Lotusovog nadrealnog filma Kuso. Jasna je nakana ZEZ-a da barem na taj način prikaže jednu od najviših točaka trenutne scene, kao što je razumljiva i potreba za ekskluzivom čiji su primjeri koncerti već spomenutog Ex Eye i dua Turning Jewels into Water, koji su i jedni i drugi svoje europske turneje otvorili upravo gostovanjem na ZEZ-u. Međutim, nadamo se da to nisu bili i osnovni kriteriji pri selekciji programa, pogotovo budući da je na cijelom festivalu nedostajao barem još jedan koncert koji bi mogao parirati Ex Eyeu. Jer to nisu bili Turning Jewels into Water. Ovaj elektroakustički turntable duo Val Jeantly i Ravisha Momina u KSET je donio zvuk recentne njujorške scene. Na Mominovu drum setu njegov se jazz-impro background očitovao u kombinacijama najrazličitijih ritmova i metrike, a spoj koji je istom nastajao u kombinaciji s elektrobeatovima Val Jeantly pitak je i plesan. Njezina pak spremnost da eksperimentira, da publiku ubaci i uklopi u novi obrazac, nametnula ju je kao jaču kariku u ovom dvojcu.

Turning Jewels into Water / FOTO: Andrea Radmanić, Fotosekcija KSET-a

Ipak, najzanimljivija karakteristika ZEZ festivala naspram ZEZ koncertnog ciklusa sakrila se ispod njegovog prvog sloja, na mjestima koja su se otvorila kao platforma za domaće umjetnike. Upravo je taj tip istupanja nešto na čemu bi naredna izdanja festivala mogla staviti možda ne veći, nego drugačiji tip naglaska u vidu rezidencija ili jam sessiona, kako bi se stvorila jača veza između samog festivala i (stalno prisutnih) aktera na domaćoj sceni. Međutim, na tek završenom ZEZ-u iskočio je i opet samo jedan od lokalnih projekata, onaj Žive vode, dok su ostali, čak i oni koji su na visokoj razini odradili svoj posao (poput The Magical Wow Band ili MILK), zapeli u nekoj shemi popunjavanja programa. 

Muzičari za ovu priliku okupljeni u Živu vodu izveli su antologijsku Cobru zamamnog Johna Zorna. Kultno ime avangardno-eksperimentalne, suvremene art i jazz glazbe najrecentnije nam se približio ove jeseni u sklopu Sarajevo Jazz Festivala, a njegov njujorški klub sjecište je i katapult, mjesto koje se ne zaobilazi, na kojem se gotovo svaki dan svira. Njegova Cobra, djelo iz 1984., paradigma je grupne improvizacije koja proizlazi iz grafičke partiture i suodnosa izvođača – kako jednih prema drugima, tako i prema samom zapisu, odnosno svojevrsnim uputama koje zapis nudi. Uvijek nova, uvijek drugačija, uvijek ekstremna, uvijek izazovna za slušanje (a samo ponekad i za gledanje). Upravo su joj tako pristupili i muzičari okupljeni oko Žive vode čiji su iskustvo, energija i muzikalnost, ali i zajednički izazovi te gušti muziciranja i stvaranja bili projicirani Cobrom direktno prema svima uključenima s druge strane – slušateljima.

Maja Rivić, Živa Voda / FOTO: Viktor Katalenić, Fotosekcija KSET-a

Također, veseli vidjeti i da se domaća scena dalje razvija i u zoni zvučnih instalacija i performansa.  Svojim instalacijama predstavili su se Marko Gutić Mižimakov videoradom kontrapunktiranih raspjevanih "digitalnih klonova", Vitar Drinković instalacijom koja koristi vodu i njezina pravila gibanja kao zvučni sadržaj, Ivan Mak i Karlo Kelečić zajedničkim radom rezonantne kutije na koju su aplicirani raznovrsni zvučni triggeri te Sanjin Vinković i Dražen Hižak, također zajedničkim radom svojevrsnog zvučnog stroja. Međutim, umjetnost zvučnih instalacija traži najvišu razinu tehničke izvrsnosti, a ovi radovi, kako u svojoj ideji, pa tako i u njezinoj razradi, a onda i u izgradnji samih artefakta, nisu uspjeli dobaciti. Na ZEZ-u su se pojavili i još neki domaći akteri ove scene poput Pinealis Glandule ili Clouiea. I dok je Clouie nastupio gažerski korektno, Pinealis Glandule su se predstavili s već toliko puta viđenim konceptom koji, kako u vizualnom dijelu (projekcije vode kojima se manipulira povećalom, uljnom bojom i ostalim tehničkim intervencijama), tako ni u auditivnom (melizmični, mantrični auditivni elementi koji dosežu svoje vrhunce u nekom tipu nekontrolirane buke), nisu ponudili baš ništa autentičnoga. 

Bez obzira na eklektičnu pozu koju je odabrao te stilski disperzirane osnovne točke i fokuse programa (unutar tzv. eksperimentalnog zvuka), zapravo ostaje dojam da se, možda zbog preambicioznih planova – kvaliteta raspršila u kvantiteti. I iako prvom ZEZ-u nije nedostajalo odvažnosti, uz još malo zanosa i hrabrosti mogli su doseći barem približan nivo svojeg koncertnog oblika. Možda ga dostignu dogodine!

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 26.04.2018

VEZANE VIJESTI

Ozbiljno neozbiljna glazbena kontrakultura

Piše: Nina Čalopek

Izdanje Silvio Foretić. Transakcije/Transactions. 1968.-1979. donosi sjajne elektroakustičke fragmente koji se ne uspijevaju etablirati i zaživjeti kroz svoju osakaćenost.

Organski gravitacijski ples na podlozi jazza

Piše: Anamarija Žugić

Na albumu Gravity Kozmodrum vješto dozira jazz naobrazbu s tradicijom klasičnog minimalizma, ali i klupske scene, post-rocka i elektroničke glazbe sedamdesetih.

Ograničenja i obećanja stilske hibridnosti

Piše: Domagoj Kučinić
Pored nedostataka prostora u kojem se održao, koncert alternativnog ansambla Mimika u zagrebačkom KSET-u ukazao je na nedorečenosti, ali i potencijal autorske glazbe koju sastav izvodi.