Na tržište, na tržište! | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Na tržište, na tržište!

Uoči promocije novog broja časopisa Nepokoreni grad, prenosimo tekst o trendu komodifikacije predškolskog odgoja i obrazovanja.

Piše: Karolina Leaković

Ovaj kratki osvrt dotaknut će se pitanja socijalne uloge države, javno financiranih i svima dostupnih usluga - ponajprije djeci predškolske dobi, potom na evidentan trend komodifikacije ili potržišnjenja sustava pružanja tih usluga i pokušati na taj način pojasniti kako se ovakve tendencije nesumnjivo odražavaju na društveno-ekonomski status žena. 


Kada govorimo o socijalnoj državi

Ako ćemo uopće govoriti o Hrvatskoj kao socijalnoj državi, neizostavno je osvrnuti se na period socijalizma, dakle od 1945. do 1990. godine, budući da su se unutar tog perioda, uz ubrzanu modernizaciju i industrijalizaciju, paralelno znatno proširila i unaprijedila socijalna prava, a također i socijalna infrastruktura. U sustavu su djelovali socijalni fondovi, nastala je mreža centara za socijalni rad i tome slično. Dok SAD i Velika Britanija, s krizom sedamdesetih i osamdesetih godina provode neoliberalne reforme režući socijalna prava, u to vrijeme, kako tvrdi dr. Vlado Puljiz, Jugoslavija na te izazove reagira relativnim povećanjem socijalnih prava odnosno socijalnih troškova. Primjera radi, udio prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći u razdoblju 1987–1990. iznosio je između 75,3 i 78,4%, dok se danas taj postotak spustio ispod 40% i iznosi 39,39%. Dakle, u periodu od 1990. do danas svjedočimo njegovu, gotovo pa progresivnom padu.

Urušavanje sustava socijalnih usluga početkom devedesetih, što zbog rata, ali i pretvorbe i privatizacije koja se relativno tiho odvijala u pozadini, rezultiralo je postupnim gubitkom sidra socijalne sigurnosti i trganjem socijalno-zaštitne mreže iako se o Hrvatskoj, u to vrijeme, može govoriti i o tzv. kriznoj socijalnoj državi, budući da se ulaskom humanitarnih organizacija pojavljuje i određeni paralelizam u sustavu. 

 

Socijaldemokracija, neoliberalne reforme i kriza

Kraj devedesetih donio je početak snažnijeg utjecaja Svjetske banke i MMF-a u osmišljavanju i provođenju reformi - i ekonomskih i primjerice mirovinskog sustava - što znači da otad ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim postkomunističkim zemljama pratimo implementaciju neoliberalnog koncepta, dodatno potenciranog pridruživanjem Hrvatske Europskoj uniji. Pritom nije nevažno da su tada i u Hrvatskoj, ali i u mnogim zemljama Europske unije na vlasti socijaldemokrati. To dakako otvara mnoga pitanja o tome što zapravo danas znači pojam socijaldemokracije. 

Sljedeća etapa reformi uvjetovana je ekonomskom i financijskom krizom od 2008. godine koja zadaje još jedan udarac ulozi države u osiguravanju Ustavom zajamčenih prava poput prava na obrazovanje, široko dostupnog i besplatnog, potom prava na zdravstveno osiguranje i u konačnici, prava na rad. Pravdajući se visokim troškovima, neefikasnošću i, naravno, zahtjevima Europske unije što u mnogim slučajevima zapravo i nije igralo odlučujuću ulogu pri donošenju odluka o rezovima, političke elite u posttranzicijskim zemljama efikasno se povlače iz prostora kreiranja, donošenja i provedbe politika i strategija. Pritom svode svoje djelovanje na relativno neuspješno tehniciranje na poznatome terenu, kretanje unutar neoliberalne paradigme bez ideje i bez nagnuća za nekim naprednim promišljanjem. Zato postaje moguće da, neovisno o dijelu političkog spektra s kojega dolaze, svi i sve ključne političke figure svoje politike grade na terminima poput konkurentnosti, bolnih rezova, smanjenja troškova, tobožnje racionalnosti, fleksibilizacije, fleksigurnosti, privatizacije, komodifikacije, sve kako bi se oslabio utjecaj socijalne države. 


Zašto kriza najviše pogađa žene?

Zašto i kako se sve navedeno odražava na status žena? Zašto je kriza najbolnije pogodila i pogađa žene? Zašto snažna državna regulativa i javno financirane usluge imaju emancipatorski i razvojni karakter? I na kraju, zašto takve regulative u Hrvatskoj zapravo nema i zašto, uostalom, o tome tako rijetko, prigodničarski govorimo? 

U izvješću pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2012. godinu, koje je objavljeno i na njezinim internetskim stranicama, ukazuje se na mnoge spomenute probleme, a osobito važnim možemo smatrati upozorenje na nisku stopu radne aktivnosti žena u Hrvatskoj koja iznosi svega 39,1%. Ovakva situacija je, smatra pravobraniteljica, problematična iz najmanje četiri razloga:

1) ekonomska neaktivnost velikog broja žena potiče njihovu ekonomsku ovisnost o muškarcima i perpetuira ustaljeni stereotip o glavama obitelji

2) doprinosi izloženosti žena riziku od siromaštva, a posebno u starijoj životnoj dobi, čime veliki broj žena postaje "socijalni slučaj"

3) u mjeri u kojoj značajan broj ekonomski neaktivnih žena ostaje u svom kućanstvu kako bi se posvetile brizi za djecu i obitelj, perpetuira rašireni rodni stereotip o ženama kao primarno odgovornima za ove društveno korisne aktivnosti, dok istovremeno žene za obavljanje tih aktivnosti od društva ne primaju nikakvu naknadu, bez obzira na neupitnu korist koju društvo ima od ovakvog rada

4) žene predstavljaju većinu zaposlenih u tek 7 od 19 područja djelatnosti na tzv. tržištu rada, dominirajući u zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj skrbi. 

 

Neplaćeni rad i strategija kulta njegovateljice

Ako u fokus rasprave postavimo temu neplaćenog rada, osobito je značajna treća primjedba o "društveno korisnom radu" koji obavljaju žene, a za koji ne primaju nikakvu naknadu. Riječ je o politici njege i brige kojoj žene, tobože, prirodno naginju i što se kao problematika konstruira na način da naizgled žene same za ovakav rad ne žele biti plaćene. 

Kult sluškinje, njegovateljice - majke, kćeri, snahe, supruge koja se žrtvuje za muškarca, oca obitelji, djecu, u konačnici državu - na našim je prostorima bio itekako izražen devedesetih, ali kad i ako se upustite u čitanje nekih dokumenata, zakona, politika koje važe i danas ili su važili donedavno, a nije ih zamijenilo ništa drugačije, vidite da se događa jaz između onoga što opisuju zakon ili politika u smislu policy dokumenta i onoga kako živimo. Tako aktualna Nacionalna populacijska politika iz 2006. godine kaže kako je "pozitivan stav prema obitelji, braku i djeci duboko ugrađen u kulturu hrvatskog stanovništva", te potom kako "uvažavajući istraživanjima potvrđene duboko ukorijenjene stavove hrvatskog društva o obitelji i potomstvu, posebnu pozornost poklanja roditeljstvu, trudnicama i djeci", i indikativno, "osobito potičući i ohrabrujući obitelj u izgradnji vlastitih resursa u pravcu svladavanja svakodnevnih izazova".

Ovaj dokument naravno ne definira navedenu sintagmu svakodnevnih izazova, ali oni su u svakom slučaju danas i mnogo intenzivniji, tj. izazovniji nego što je to bio slučaj 2006. godine kada dokument nastaje. 


Na tržište! Na tržište!

Kult njege i brige na tržišnim premisama polako ali sigurno dominira socijalnim politikama i u nas i u zemljama okruženja, općenito zemljama europske periferije. Ako govorimo uže o uslugama za djecu, i to posebno predškolsku djecu, trend potržišnjenja odgojnih i obrazovnih, do jučer dominantno javno organiziranih i javno financiranih usluga, ozbiljno prijeti minorizirati ulogu države i delegitimirati sustav kolektivne brige o djeci. U društvu "jednakih mogućnosti" sve su odluke postavljene kao stvar osobnog izbora: sve je partikularno, individualno i kao takvo predstavljeno kao kvalitetnije, konkurentnije i bolje. S druge strane, kako siromašimo, a svaki četvrti građanin Hrvatske može se svrstati u tu kategoriju, usluge koje su nam do jučer bile dostupne ili zajamčene, postaju nedostupne jer se moraju platiti. Zato su tu majke, bake, tete koje su dostupne, čiji je rad besplatan, očekivan, prirodan. Pa oni koji ne mogu platiti, neka se snalaze. Očekuje se da, ukoliko imamo djecu, moramo biti automatski i dovoljno poduzetni, spretni i snalažljivi. Ovakvi zahtjevi sustavno se postavljaju upravo pred žene, a ukoliko ih ne uspijevaju ispuniti, država ponovo uvodi novu zakonsku regulativu s oznakom Europske unije, odnosno Zakon o dadiljama koji je korak upravo u prethodnom naznačenom smjeru: usluge su na tržištu, načelno dostupne svima, navodno jeftinije od organiziranoga čuvanja djece u vrtićima - iako, kao što znamo, to nije samo čuvanje djece, nego i socijalizacija i obrazovanje. S druge strane, žene više ne rade na crno, njihov se status regulira, samozapošljavaju se, mogu otvoriti svoj obrt, postati konkurentne, poduzetne, aktivne itd, a sve u skladu s dominantnom EU paradigmom. Cijela stvar, ne zaboravimo, i jest započela u okviru programa pretpristupne pomoći, te regionalnih razvojnih agencija koje su osmislile različite programe poput Helping Hand, Njezina druga šansa, itd. Već iz samih naziva može se naslutiti intencija cementiranja tradicionalnih obrazaca, umjesto unapređenja društvenih odnosa. 

 

Posljedice smjene koncepata 

Komodifikacija brige i njege, kao i obrazovanja, ima mnoge i dalekosežne posljedice, no ovdje ćemo izdvojiti dva ključna aspekta koje generira ovakav odnos spram ovih pitanja. Prvi se odnosi na shvaćanje prava djeteta definirana zakonom isključivo u pasivu u kojem ono "biva čuvano i očuvano" kako se ne bi ozlijedilo, "biva nahranjeno i napojeno" te tako sretno dočeka povratak roditelja s posla (ako ga imaju, a tko zna kada se s njega vraćaju ako ga i imaju), i iz čijih prava se izuzima mogućnost na ostvarivanje prava na besplatno i kvalitetno obrazovanje od najranije dobi. 

Potom možemo postaviti pitanje: je li u okolnostima uspostave takve mreže usluga zapravo realno očekivati kako ovi oblici neće odmah postati konkurencija javnim vrtićima, za koje se ionako stalno tvrdi da nemaju dovoljno kapaciteta, kako nisu dobro opremljeni, itd? Teško je očekivati da bilo koji grad ili općina uopće razmišljaju o izgradnji vrtića ili proširenju postojećih kapaciteta ako im se više isplati dati određenu vrstu poticaja ženama (uglavnom će taj posao opet obavljati žene) koje će otvoriti obrte. Pored partikulariziranja brige, odgoja i obrazovanja djece, paralelno možemo navesti primjer jednog istočnoslavonskog sela u kojem se otvara vrtić, ali samo zahvaljujući novčanoj donaciji jedne splitske dobrotvorke. Dakle, briga, njega, dobrotvorstvo, milodari, humanitarne akcije - razgradnja javnih usluga provodi se u patrijarhalnom kodu i unutar državnih strategija, postavljajući njegu i brigu kao imamentno "žensko" nasuprot zagarantiranim pravima svih i javnim servisima - to je jedna od važnih crta razdvajanja i to su pitanja koja moramo politizirati.

Fotografija: Dan Iggers


Tekst je nastao prema izlaganju na tribini Eksploatacija u naša 4 zida - neplaćeni rad žena od socijalizma do kapitalizma. Tekst je preuzet iz časopisa Nepokoreni grad u suradnji s udrugom Mladih antifašistkinja i antifašista Zagreba.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 12.02.2014