Nad zločinom ćuprija | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Nad zločinom ćuprija

Za one koji ne mogu da govore Jasmile Žbanić tematizira zaborav koji prikriva ratna stradanja žena u Višegradu.

Piše: Selma Pezerović
  • A
  • +
  • -

Vilina vlas ime je endemične vrste paprati koja bojom i oblikom podsjeća na vlas ženske kose pa je tako i dobila ime. Raste na jednom od izvora ljekovite vode u Višegradu u Bosni i Hercegovini. Upravo je po njoj nazvan i rehabilitacijski centar i hotel Vilina vlas. Nadmorska visina od 460m, termalne vode stare preko 38 tisuća godina i ljepote prirode neke su od činjenica navedenih na službenim stranicama tog rehabilitacijskog centra. Čitajući ponudu hotela sve djeluje skladno i ciklično - baš nekako kao i život!

Kim, turistica iz Australije, umjesto da otputuje na Fidži kao drugi, odlučuje se za Bosnu i Hercegovinu. U vodiču nalazi određene informacije, rezervira hotel i dolazi avionom u Sarajevo. Čitanje knjige Na Drini ćuprija nobelovca Ive Andrića odigralo je svoju ulogu. Odsjeda u hotelu koji je preporučen u vodiču i nakon neprospavane noći u tom za nju nelagodnom mjestu, za Kim kreće putovanje. Iako u Višegradu osjeća tišinu i zna da nešto nije u redu, Kim se bez znanja o krvavoj prošlosti tog gradića na granici Bosne i Srbije, vraća u Australiju. Njeno unutrašnje putovanje ipak zahtjeva da sama zatvori tu priču. Hotel u kojem Kim pri prvom susretu s Višegradom odsjeda jest upravo - Vilina vlas. Malu filozofiju cijelog tog događaja prepričava kroz film Jasmile Žbanić Za one koji ne mogu da govore, premijerno prikazan u Zagrebu 17. studenog u Kinu Europa u okviru 7. Vox feminae festivala. Film je moguće pogledati i na Danima bosanskohercegovačkog filma u Zagrebu koji su trajali od 25. do 30. studenog.

Vilina vlas, zloglasni hotel u koji su odvođene Bošnjakinje za vrijeme rata te potom silovane i ubijane, i dalje je otvoren kao rehabilitacijski centar kao da se nikada ništa nije dogodilo. Razna ženska udruženja stavljala su spomen-natpise kako na hotel tako i na višegradski most no oni su sustavno uklanjani. Vladajući sustav Republike Srpske (kojoj je Višegrad nakon Daytonskog sporazuma pripao) ne priznaje tu povijesnu činjenicu i zabranjuje podizanje bilo kakvog spomenika. Prije rata u tom gradu živjelo je 63% Bošnjaka. Danas je to etnički očišćen grad. Grad u kojem je gotovo nemoguće pričati ovakvu vrstu priče. 

Ovaj igrani film s elementima dokumentarca rađen je u tajnosti. Pri snimanju se kao redatelj filma predstavio jedan Beograđanin, prijatelj Jasmile Žbanić. Upozoreni na moguće opasnosti morali su djelovati pod velom tajni. Iako je eksterijer hotela uspješno snimljen, za interijer je izabran jedan tuzlanski hotel. Činjenica da je film rađen po istinitoj priči podiže ovo djelo na neku višu razinu povezivanja sa samom tematikom. Iako redateljica navodi da mehanizam kolektivnog poricanja vodi ka kolektivnom zaboravu, Kim višegradske Srbe ne gleda kroz motiv kolektivne odgovornosti: "Trudila sam se da o svakom čovjeku kojeg sretnem ne mislim kao o zločincu". Ostaje joj i dalje ono pitanje: Zašto ljudi i dalje poriču? Je li je suživot moguć?

Emir Kusturica a.k.a. Nemanja, srpski filmski redatelj također je pokušao dotaknuti temu Višegrada. No, on to čini u posve drugom smislu, kroz verziju malog gradića – Andrićgrada, smještenog u blizini čuvenog višegradskog mosta Mehmed-paše Sokolovića. Dok Jasmila Žbanić filmom progovara o problemu i navodi na odgovornost svakog pojedinačno, Kusturičin Andrićgrad više poziva na zaborav, otvarajući vrata onom dijelu turizma u kojem krvava prošlost grada ne nalazi svoje mjesto. Upravo iz tog razloga film Jasmile Žbanić treba promatrati i u kontektu bosanskohercegovačke nijeme politike u kojem je Daytonski sporazum samo stišao buru koja i dalje tinja.

"U Bosni se govori na način koji je ili vrlo agresivan, ne vodi nikakvoj daljnoj komunikaciji, i potpuno se prešućuje ili se laže o stvarima koje su se desile za dnevne političke svrhe i manipulacije drugima", izjavila je redateljica na tu temu.

Za one koji ne mogu da govore mali je filmski spomenik svim ženama zlostavljanim u ratu. Posebno posvećen onim trećima - koji ne mogu govoriti ali i ne žele govoriti, koji su nijemi, ovo filmsko ostvarenje utjelovljenje je virtualnog obilježja. Ovaj film nije jedan od onih u kojima će se nizati slike silovanja i odvođenja žena, on ne prikazuje pogubljivanja na višegradskom mostu. Unatoč tome nijedna bitna komponenta filma nije izostavljena. Za one koji ne mogu da govore poziva na propitivanje, ali ujedno i moguću akciju: padanje snijega po višegradskom mostu pri kraju filma simbolično daje nadu da se neke stvari možda mogu "očistiti".

"Nasilje nad ženama je tema koja će me se ticati cijeli život, ali je po meni ovo film o mogućnosti činjenja nečega, neke male ljudske akcije koja održava dostojanstvo čovjeka bez obzira koliko je ona malena jer ta akcija pokreće lavinu drugih akcija i reakcija. Koliko god je taj Višegrad zatvorena konzerva, ljudi koji su ovdje, koji su čuli Kiminu priču svojom će energijom nekako širiti tu priču o Višegradu i ona neće biti više samo klišeizirana priča o Ivi Andriću  i spomeniku. Ona treba biti i to, naravno, ali ne onako zatvoreno i tradicionalno kako smo naučili.", objasnila je redateljica Jasmila Žbanić.

U konačnici, ovo je film nade. Povezanost dviju jakih ženskih ličnosti - one Jasmile Žbanić i Kim Vercoe, rezultirali su projektom koji je iznjedrio kao niz slučajnih događaja. Vercoe je pri povratku u Australiju napravila predstavu o Višegradu na temelju koje joj je Žbanička ponudila snimanje filma.

Dok je Grbavica izazvala čitavu civilnu akciju utemeljenu na jakim emocijama, Za one koje ne mogu da govore usmjeren je na unutrašnje promjene svakog pojedinačnog gledatelja. Onog gledatelja koji se sam preispituje i odlučuje želi li djelovati. Jer ukoliko zaboravljamo, kako možemo očekivati da se ne ponavlja?

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 03.12.2013