Nadvladavanje zadane slike | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Nadvladavanje zadane slike

Angažirani dokumentarac može pobuditi osjetljivost publike ako se obzor očekivanja transformira od tabloidiziranog prikaza prema prikladnijim medijskim obrascima. 

Piše: Iva Rosandić

Foto: Volim/Zagreb Dox

  • A
  • +
  • -

Da sam vam ja pričao ove priče ne biste mi vjerovali. A kada vam kažem da ima priča još, da li ćete me pitati gdje je kraj ovog filma?

Irena Fabri, Ovde sam

Dječak u ručno sastavljenom vozilu, djeca u igri u improviziranom naselju, starica bez osnovne infrastrukture, nasilna evakuacija, seoska zabava, djevojka u razredu, sestre u noćnom izlasku… Prizori se možda ne odvijaju u prostorno-vremenskom kontinuitetu, ali dijeljeni ekonomsko-društveni okvir ukotvljuje poziciju protagonista. Neovisno o kojoj se marginaliziranoj skupini radilo, njihove su perspektive često identične, a mogućnost nadvladavanja segregacije zanemariva. Otežanom dostupnošću alata za poboljšanje egzistencijalnih uvjeta, društvo odgovornost prebacuje na njih same, produbljujući jaz u odnosu na dominantne frakcije. 

Izostanak moći proporcionalan je izostanku vidljivosti, uz stalnu opasnost od senzacionalizma u slučaju upliva srednjostrujaških medija. Egzotizacija i simplifikacija prevladavaju u diskursu o Romima, iako se redovito, što u civilnom društvu, što institucionalno pod pokroviteljstvom europskih organizacija, javljaju inicijative njegova prevladavanja. Medijska reprezentacija često izostavlja dubinsku analizu ili zanemaruje vlastitu ulogu u promjeni percepcije i olakšavanju integracije. Pasivnost se nerijetko opravdava izbjegavanjem nametanja većinskih vrijednosti, no tu je riječ tek o zamjeni teza jer pravo na dostojanstven život, školovanje i široku institucionalnu podršku nisu svjetonazorska, već ljudskopravaška pitanja. Promjenu paradigme prema istinskom angažmanu moguće je ostvariti alternativnim medijskim pristupima orijentiranima prikazivanju cjelovite slike.

Filmska reprezentacija stereotipe jednako potvrđuje ili razbija, ovisno o prevladavajućoj klimi u kojoj se čin snimanja odvija. Zbog karakteristične prijemčivosti za široku publiku film može imati značajnu ulogu u otkrivanju društvenih erozija. Pritom je odgovornost redatelja i ekipe višestruka, moraju moći osvijestiti kulturološki usađene stereotipe i predvidjeti recepciju snimljenog materijala, a da bi se izbjegla svaka pokroviteljska pozicija. Ipak, zadane je odnose teško nadvladati, a permanentni konflikt rezultira nepovjerenjem slabije grupe. 

Iako se u našem kontekstu sporadično otvaraju teme segregacije, nedostupnosti infrastrukture i socijalnih usluga, odnosno mnogostruke diskriminacije romske populacije, izostanak sveobuhvatnih socijalnih pomaka ili stvarne promjene medijske perspektive, poziva na opetovani pritisak svim dostupnim sredstvima. Specifičnosti dokumentarnog filma čine ga prikladnim za postupno rastakanje prevladavajućih medijskih strategija, osim pukog informiranja uvodeći aktivni subjekt. Iz suradnje se uspostavlja povjerenje, a targetirana zajednica od objekta tuđeg preispitivanja evoluira u sukreatora slike odaslane u javnost. Inzistiranjem na uvažavajućem i ravnopravnom odnosu minimalizira se uloga pozadinskog autoriteta. Angažirani dokumentarac može pobuditi osjetljivost same publike ako se obzor očekivanja transformira od tabloidiziranog prikaza prema prikladnijim medijskim obrascima. 

Sustavno proizvođenje marginalizacije

Filmaši u regiji kontinuirano razvijaju progresivne metode za detektiranje slijepih pjega sustava. Podudarni kulturno-socijalni okvir nastanka filmova, kao i institucionalne nebrige za rubno pozicionirane skupine dopuštaju međusobne interferencije u načinu obrade teme i njene recepcije. Fokusiramo li se na dokumentarne filmove o Romima kao sveprisutnoj grupi izloženoj zanemarivanju, uočit ćemo dva dominantna pristupa, od kojih prvi dekonstruira društvenu dinamiku koja rezultira stigmatizacijom, dok drugi težište postavlja na pobijanje predrasuda konkretnim životnim pričama. Općenito u skladu sa svjetskim trendovima uočava se odmak od opservacije prema izravnom uključivanju protagonista kao ravnopravnih aktera rada, ne samo na filmu, već i u zajednici. 

Uvodno citirani pasus iz filma Irene Fabri Ovde sam (Srbija, 2011.), tendira na neriješenu životnu situaciju većine protagonista, kojima film daje lice. Pričama međutim nema kraja, a sve ako film formalno i završi, prinuđeni smo snimiti novi jer se o dubokim društvenim kompleksima ne smije prestati progovarati. Fabri već na strukturalnoj razini, sužavanjem očišta kamere, aludira na reduciran pogled prema romskoj populaciji. No, film prezentira redom autonomne subjekte, itekako svjesne nametnutih prepreka i getoizacije. U srži je svakog individualnog iskustva materijalna deprivacija koja determinira ostale životne izbore i eliminira mogućnost uspostave dostojanstvene egzistencije. Ljutnja i svijest o diskriminaciji protagoniste izmiče iz pozicije žrtve, a film se preobražava u sredstvo njihova svjedočenja. Odatle postaju ravnopravni akteri u raspravi, bez da u njihovo ime progovaraju privilegirani građani.

Film je hrvatska publika imala prilike vidjeti na HRFF-u, baš kao i Lepu Dijanu Borisa Mitića (Srbija, 2003.), kao dio šire platforme u raspravi o položaju i tretmanu Roma. Mitić u Lepoj Dijani uvažavanje protagonista postiže humornim momentima, dok povjerenje zadobiva fokusirajući se na naizgled minorni fenomen, prerađivanje vozila koja postaju specifičnost dijela Roma u Beogradu. Svi su sudionici pritom aktivno involvirani, bilo da nas uvode svijet izvrnutih pravila, bilo da sukreiraju muzičku podlogu. Redateljevom se vještinom kroz opuštenu atmosferu provode ozbiljne teme i rekonstruiraju uzroci zatečenog stanja. Segregacija i financijska nedostatnost izazivaju otpor i nepovjerenje prema svim segmentima društva, što perpetuira neadekvatne životne uvjete. Indikativno jest da se u većini slučajeva izlazak iz sustava obrazovanja može izolirati kao generator daljnje marginalizacije i nemogućnosti napuštanja obilježene skupine. Iako neprekidno na ivici romantizacije, Mitić je izbjegava pokazujući interes za alternativne načine preživljavanja i identificirajući represiju kao neodvojivu od diskriminatornih praksi s kojima se njegovi protagonisti susreću. 

Drugi najuobičajenji prikaz romske problematike u našem kontekstu jest traganje za atipičnim primjerima uspjeha, svim demotivirajućim faktorima usprkos. Do izražaja dolaze pojedinačni slučajevi u kojima kombinacija osobnog angažmana i paušalnih potpora omogućava svojevrsnu normalizaciju životnih uvjeta. No, shvatimo li ih kao anomalije, zanemarujemo kontekst koji je uslijed snažnih intervencija promjenjiv i trebao bi moći osigurati potporu građanima trenutno zakinutima za osnovne egzistencijalne preduvjete. 

Polazeći od nužnosti drugačijeg razgovora o Romima, Miroslav Sikavica je u suradnji Fade In-a i Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina RH, snimio film Svoje (2020.), posvetivši prostor pozitivnim pričama i ukazujući na razlike u romskim zajednicama koje se posljedično reflektiraju na individualno iskustvo. Sikavica portretira tri djevojke koje su se uspješno školovale, da bi li danas neposredno doprinosile široj zajednici.  Razliku u odnosu na gornje priče čini podrška obitelji, a materijalni status ih nije diskvalificirao na samom početku. Koliko god u svrhu razbijanja predrasuda bilo smisleno fokusirati se na narative o uspješnom nadvladavanju prepreka, toliko je problematično ne naglasiti da parcijalna rješenja dugoročno ne doprinose transformaciji institucionalnog okvira podrške.

Kad je u pitanju široka publika važno je pažnju skretati na činjenicu da su za neuspjeh krivi društveni uvjeti, a ne individualne predispozicije. Budući da je Vladin ured inicirao projekt s ciljem promjene percepcije kod publike, bilo bi logično za očekivati da film bude vidljiviji no što je to trenutno slučaj. Tu možemo detektirati slabost u koordinaciji i sprovođenju projekata čiji je cilj senzibilizirati javnost za položaj osjetljivih skupina. 

Uspostavljanje suradnje na razini zajednice Sikavica zbog kratke forme ne uspijeva zahvatiti, no Đuro Gavran u manje poznatom filmu Učiteljica (2015.), ilustrira uspješan način paralelnog rada s romskom djecom i njihovim roditeljima. Angažman proizašao iz privilegiranog položaja unutar sustava obrazovanja postaje pokretač promjene stavova, koji intendira na čitave generacije. No, problem nastaje kad se uspješne prakse ne implementiraju, već se oslanjaju  isključivo na pojedinačnu inicijativu. Bez edukacije na svim razinama, počevši s učiteljskim metodama u pristupu djeci i njihovom okruženju, teško možemo očekivati suštinske promjene trenutne društvene konstelacije.

Ne možemo ne ustvrditi da se kontinuirano odvijaju projekti koji teže dubljem zahvaćanju u život heterogenih zajednica, no najčešće su inicirani od strane društvenih aktera bez kapaciteta pozitivna rješenja prevesti u univerzalnu praksu. U suradnji Romskog resurnog centra u Dardi i Fade In-a 2018. započet je interkulturni i multimedijalni projekt Muzej osobne povijesti Roma, a koji je ustrajavao na aktivaciji zajednice kroz izgradnju arhiva vlastite povijesti i osobnog svjedočenja iz perspektive romskog identiteta. Projekt je rezultirao putujućim izložbama i online zbirkom materijala, a najvažniji segment jest edukacija dijela mladih u području filma, što može omogućiti njihov daljnji autorefleksivni odnos prema identitetu. Kao što je Maja Flajsig svojedobno u osvrtu na projekt naglasila, koliko god bio značajan za reprezentaciju Roma u javnosti, ipak je izazovno prekoračiti samopostavljenu barijeru očekivanja drugih, odnosno naglasiti fluidnost identiteta kod skupina koje imamo tendenciju promatrati isključivo iz jednog kuta, u ovom slučaju njihova etniciteta. Utoliko se čini da svaka progresivna akcija u sebe integrira neminovnost razvoja daljnjih formi samopropitivanja, ali bez osiguranja sredstava i široke političke mobilizacije, svi pokušaji će ostati na razini kurioziteta bez mogućnosti zahvata u društvene strukture.

Višestruki identiteti

U slučajevima kad se kritička oštrica pomiče na materijalne uvjete prouzrokovane getoizacijom i marginalizacijom, problematizacija značenja romskog identiteta postaje neizbježna. Otkrivamo dvostruku stigmatizaciju, jednu proizašlu iz etniciteta i drugu iz neadekvatnih životnih uvjeta. Etnicitetom se najčešće se opravdava način života da bi se fokus sa šireg ekonomskog okvira pomaknuo na apstraktne kulturološke uzroke, ekskulpirajući društvo u cjelini. No, bazirati svaku priču o Romima isključivo na njihovom identitetu, postaje bizarno u slučaju kad je taj identitet pridan izvana, a sami ga pripadnici skupine inherentno ne osjećaju. Jasno je da pojam koristimo ne bismo li utvrdili tuđu poziciju, odnosno simplificirali kompleksne odnose. Kao što su izneseni primjeri pokazali, zbog prevladavajućih predrasuda ne mora biti pogrešno preko etniciteta pogled usmjeriti na postojeće probleme. No, inzistiranje na mnogostrukosti identiteta kreira širu sliku i protagonista predstavlja kroz čitav niz uloga i interesa. Poopćavanjem životne situacije upućujemo na sličnosti s ostalim društvenim grupacijama, čija je pozadinska situacija često identična. 

Upravo je taj pristup odabrala Anja Koprivšek u filmu Volim, postavivši u središte interesa dvije mlade djevojke, sestre, tinejdžerice, školarke i naposljetku Romkinje. Volim je premijerno prikazan na ovogodišnjem Zagreb Doxu, a zbog filmičnih će protagonistica vjerojatno ostati upisan kao jedan od uspješnijih prikaza višestruko marginaliziranih osoba. Višestruko, jer njihovu evidentnu socijalnu realnost ne uvjetuje isključivo činjenica da su Romkinje, već da su mlade i da su žene, što imaginaciju usmjerava prema supostojanju i transformiranju različitih identiteta. 

Iako se u filmu manjinska pripadnost ne naglašava, društvena pozicija koju ona determinira, otkriva se kao ključna u pokušaju normalizacije egzistencije, odnosno u promašenim institucionalnim intervencijama. Romska se problematika u smislu smanjenog socijalnog i kulturnog kapitala nazire razvojem filmske priče, ali prvenstveno ne bi li nam eksplicirala pozadinu učinjenih životnih izbora. Koprivšek prati dinamiku dvije mlade djevojke, čiji se stavovi i interesi istovremeno ne razlikuju od onih njihovih vršnjakinja, ali ih nadindividualni momenti ipak diskvalificiraju u odnosu na te vršnjake i otežavaju njima samorazumljiv razvoj. Redateljica im prilazi nenametljivo, zainteresirana za golo provođenje vremena pred kamerom, dok se izmjenjuju vrckavosti i šale s tek povremenim natruhama intime. Iz uronjenosti u dječji svijet na pragu realnosti postepeno nas izbacuju izvanjski antagonizmi. Redateljičina suptilna pitanja provociraju karakterne razlike u reakcijama na zahtjeve okoline, a gledatelju se otkriva kompleksnost životne situacije kojoj svjedoči. 

Indikatori problema u ponašanju, preko dijaloga protagonistica i snimaka njihova svakodnevna okruženja, vješto se prebacuju na socijalne uvjete povezane s podrijetlom. Razlog otpora prema formalnom obrazovanju nije ignorancija, već realitet sustava koji ne prepoznaje potencijal i zadovoljava se pukim ispunjavanjem formalnih kriterija. Inercijom su gurnute u školski sustav, a da konkretne želje i potrebe sestara nisu bile niti razmatrane. Iako njihovi uvjeti života nisu rubni, ipak ne možemo dio problema ne prepoznati u nemogućnosti pružanja svekolike roditeljske podrške. Time se poentira zatvoreni krug suvremene društvene stratifikacije koji ne podnosi slobodno napredovanje na društvenoj ljestvici.

Korektivni mehanizmi sustava ne oslanjaju se na individualni pristup, već odgovaraju standardiziranim intervencijama što najčešće rezultira isključivo animozitetom. Jedna  je od sestara smještena u Dom za odgoj djece i mladeži u Dugavama, no izostankom ključne podrške naposljetku biva prepuštena sebi samoj. Naravno, film u svom ograničenom trajanju nema ambiciju detektirati slabosti sustava socijalne skrbi, no nepogrešivo otkriva nezadovoljstvo mlade osobe kojoj nije pružen sveobuhvatan tretman. Kroz crticu o životu mladih djevojaka prelama se čitav splet sistemskih nelogičnosti i negiranja stvarnih uzroka određenih ponašanja. Pritisak društvenih i obiteljskih zahtjeva rezultira jedino bijegom, očekivanom tinejdžerkom reakcijom. Volim pruža presjek mladenaštva narušenog neadekvatnim reakcijama sustava i izostankom kvalitetne obiteljske podrške. Ne samo da im je kao mladim osobama otežano postizanje ekonomske nezavisnosti, već i podrijetlo za sebe veže diskriminatorne prakse. Iako je ukorijenjenost predrasuda vidljiva na svim razinama, ne postoji društveni konsenzus za njihovo aktivno osvješćivanje, ponekad se čini da je ignorancija odabrana metoda suočavanja s društvenim anomalijama.

Poziciju marginalaca kao suštinsku, nasuprot romskom identitetu, naglasila je i redateljica Vesna Ćudić čiji je film Razred 2016. bio prikazan hrvatskoj publici. I sama nam je potvrdila da je temeljna motivacija bila traganje za univerzalnim sličnostima u pokušaju nadvladavanja prepreka slobodnom razvoju, uvjetovanim nadindividualnim faktorima okruženja u koje smo bačeni. Razred prati nekoliko godina odrastanja djevojaka u romskom naselju u Dardi, njihove nedoumice i dinamiku odnosa s obitelji i širom zajednicom. Pritom se baš kao i u filmu Volim, tipični mladenački kompleksi sukobljavaju s društvenom zadatošću. Kao kohezivni element u zajednici pojavljuje se Jovica Radosavljević, voditelj Folklornog društva koji pruža aktivnu podršku, ne izbjegavajući identificirati problem u regresivnim tendencijama romske zajednice. Djevojke su paralizirane istovremenim oprečnim zahtjevima većinske i manjinske grupe, od kojih niti jedna ne uvažava njihove vlastite potrebe. 

Film zahvaća u najrazličitije segmente života u romskom naselju, od maloljetničkih trudnoća do nasilja u obitelji, pokušavajući rasvijetliti brojne zanemarene aspekte. Kamera postaje suplement podrške i priznanja, siguran prostor u kojem protagonistice izražavaju sumnje i nadanja. Već je i sama izvanjska pozornost za njih stimulirajuća, sve ako je i proizašla iz nepovoljne društvene situacije. Nažalost, svaki novi dokumentarac uvijek iznova proziva opterećenost i krivu usmjerenost sustava, iz čega zaključujemo da stvarni pomak izostaje, a rubne su skupine prepuštene sebi i lokalnim inicijativama. Teme su i dalje iste, neprimjereni obrazovni sustav, nezaposlenost i izolacija, pri čemu se individualni uspjeh smatra odstupanjem. Ipak, možemo primijetiti pomak u odnosu filmaša prema valstitim subjektima. 

Filmovi Razred i Volim mogu biti shvaćeni kao prototipski u smislu suštinske orijentiranosti na komunikaciju i podršku, dok su protagonistice i protagonisti ti koji određuju progresiju snimanja. Njihovo aktivno sudjelovanje može imati rehabilitacijski učinak na obje involvirane strane, snimane subjekte i publiku, naglašavajući neprekidno koliko pogodnosti jedne zajednice bivaju nezamislive za drugu. Mogućnošću da se sami prezentiraju, pripadnike marginalizirane skupine postavlja se u ravnopravnu poziciju i izvlači iz medijski posredovanog geta. Inzistiranje na sličnostima olakšava suživljavanje publike, kao i činjenica da nas se sustavno generirane socijalne razlike jednako dotiču.

 

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 30.08.2021

VEZANE VIJESTI

Ciganska je tuga pregolema

Piše: Maja Flajsig

Premda tvore inkluzivnu izložbu koja manjinsku populaciju teži približiti većinskoj, Priče Roma ipak ne uspijevaju preispitati stereotipe i ograničavajuće identitete.

Vrijeme je da se manjina obrati većini

Piše: Martina Domladovac
U sklopu projekta Muzej osobne povijesti Roma mladi Romi suvremenim medijima počinju bilježiti romsku povijest i tradiciju čime ju se čuva od zaborava, ali i približava široj javnosti.

Širenje područja filma

Piše: Iva Rosandić
Razvoj autorskog dokumentarca u Hrvatskoj mnogo duguje temeljima usađenima duboko u alternativnu kulturu i nezavisnu kulturnu scenu devedesetih.