Najbolji politički učinak je potaknuti nekoga da misli | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Najbolji politički učinak je potaknuti nekoga da misli

S američkom filmskom umjetnicom Deborom Stratman, članicom žirija ovogodišnjeg izdanja 25FPS-a, razgovarali smo, među ostalim, o neuništivoj političnosti eksperimentalnog filma.

Razgovarao: Luka Ostojić

Deborah Stratman američka je filmska umjetnica i redateljica eksperimentalnih i dokumentarnih filmova čiji se rad najčešće povezuje s istraživanjem odnosa okoliša i sustava kontrole moći, a sklopu ovogodišnjeg izdanja Festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS sudjelovala je kao članica stručnog žirija te je, u sklopu programa Žiri predstavlja, publici predstavila svoja umjetnička nadahnuća i metode rada. Kroz filmove Paula i Marlene Kos, Wernera Herzoga, Antje Ehmann, Haruna Farockija, Hollisa Framptona, kao i kroz svoj film O'er the Land, s ovom predstavnicom "kalifornijske škole filma političkog krajolika", kako ju naziva Danijel Brlas, te kroz razgovor doznali smo više o njenom umjetničkom radu koji se rasteže preko 25 godina, o političnosti eksperimentalnog filma, o subverzivnosti zvuka, kao i o skrivenim povijestima nedovoljno istraženih krajolika. 

KP: Vaši filmovi mogu se istovremeno gledati i kao eksperimentalni i kao dokumentarni, čime se nastavljaju na različite tradicije. Koja vam je tradicija bila važnija za vaš razvoj?

Kad sam bila mala, ni jedna ni druga. Gledala sam samo igrane filmove. No, eksperimentalni filmovi su mi prvi postali zanimljivi jer me nikad nije zanimala priča. Uvijek me zanimalo mjesto, lokacija i njeni detalji, načini montiranja... Naravno, kao dijete nisam to mogla artikulirati, ali bilo je tako. 

Moj brat je, pak, pravi pripovjedač. Kada pogledamo film, on može prepričati radnju u detalje, dok mene nikad nije toliko zanimala kauzalnost. Volim dobru priču, ali naprosto nije moj glavni interes. Stoga, kad sam na koledžu počela gledati eksperimentalne filmove, pronašla sam nešto što mogu razumjeti. 

Zavoljela sam i dokumentarne filmove čim sam ih počela gledati, ali frustriraju me oni dokumentarci koji odmah iznose svoju tezu. Kao gledateljica, volim izvući značenje iz filma, volim raditi. 

KP: Kad gledam neke vaše filmove poput O'er the land, imam dojam da ne gledam realnost, nego noćnu moru o realnosti. 

Neki su moji filmovi prilično mračni i teški (smijeh). Ali ja sam vesela osoba! Težina proizlazi iz povijesti i politike kojima se filmovi bave. 

Deborah Stratman, Illinois Parables

KP: To me vodi do vašeg zadnjeg filma Illinois Parables u kojem kroz 11 epizoda pratite preko 400 godina povijesti ove savezne države. Zašto vam je Illinois bio zanimljiv kao tema?

Film je proizašao iz dvije stvari. Tema vjerske slobode trebala je biti epizoda filma O'er the land u kojem istražujem različite ideje slobode, ali nije se uklapala, prerasla je film. Motiv ljudi koji sele jer traže prostor vjerske slobode preuzela sam iz tog ranijeg filma. 

No, Illinois kao tema pojavio se u razgovoru s prijateljem koji mi je ležerno rekao da bi snimio 50 filmova o 50 saveznih država. "Bi li napravila film o Illinoisu?" Pomislila sam - o bože, pa Illinois je tako dosadan! Ali ubrzo sam shvatila da sam savršena osoba za to jer dugo živim u Chicagu, a i tko bi to drugi snimio? Illinois je prilično zanemaren, kao i cijeli srednji zapad SAD-a.

Počela sam istraživati skrivenu, manje poznatu povijest Illinoisa i zaintrigirali su me krajolici na kojima su se dešavale strašne stvari. Nisam ih zamišljala kao granicu raja i Zemlje, nego kao sferu između nijeme geografije i njene teške povijesti. To mi je bilo zanimljivo jer je vrlo specifično, a opet univerzalno. Svi možemo razumjeti priče o seobi, ksenofobiji i izgonu. 

Tolerancija i izgon su teme koje se iznova pojavljuju u filmu. Izgon pritom nije samo društvena pojava, nego i prirodna (u slučaju tornada).

KP: Čovjek se naježi kad vidi tihe i lijepe krajolike za koje se ispostavi da su bila poprišta masovnog nasilja. Gledatelji iz naših krajeva mogu lako prepoznati tu temu. Zašto je ta povijest toliko važna? Zašto ne možemo to pustiti i uživati u lijepoj prirodi?

Razumijem zašto ljude smeta konstantno pričanje o prošlosti, ali mislim da ne smijemo dopustiti ranijim verzijama povijesti da nam budu autoritet. Naša je odgovornost stalno ih preispitivati. Moramo priče o prošlosti dovoditi u pitanje: tko ih pripovijeda, u kojoj formi, putem kojeg medija, govore li o prošlosti biološki tragovi ili ljudski spisi, radi li se o nečijoj izvedbi prošlosti? Recimo, 1969. godine FBI i čikaška policija snimili su izvedbu ubojstva crnog aktivista Freda Hamptona i to se kasnije emitiralo na televiziji kao vijest o njegovoj smrti. Ali to nije istina, nego jedna verzija događaja! Stoga sam u filmu snimila izvedbu njihove izvedbe.

Ne smijemo dopustiti da nas povijest opterećuje, ali moramo je držati živom tako što stalno postavljamo pitanja o njoj.

KP: Prilično je teško napraviti film o događajima iz 17. stoljeća, to je očito. Kako ste pronašli i odabrali građu? Koliko vam je eksperimentalni pristup bio važan u tom procesu?

Istina, nema video materijala iz 17. stoljeća, ha ha! U filmu sam se služila mnoštvom različitih stilova i različite građe. Negdje sam koristila ilustracije, negdje kadrove krajolika uz čitanje tekstova iz starih dnevnika, negdje sam koristila igrane sekvence i igranje uloga... 

Sviđa mi se poigravati s igranjem uloga, s preuzimanjem tuđeg kaputa. Čovjek koji u filmu glumi Enrica Fermija, talijanskog fizičara koji je u Chicagu napravio prvi svjetski nuklearni reaktor, također je fizičar. Ravenwolf, koji se pojavljuje na početku i preuzima identitet domorodaca, nije me ni poznavao. Samo se ušetao u kadar. 

Ikarijanci, francuski socijalisti koji su doselili u Illinois, zauzeli su mjesto mormona, prethodne manjine koja je protjerana. Zanima me uzimanje kaputa prethodne skupine.

Također, sviđa mi se supostavljanje različitih stilova: kada se kadar krajolika ili ilustracije suprotstavi kadru iz zraka. Kada se različiti oblici i stilovi pripovijedanja spoje, nastaje određena tenzija. Ali ipak, film ima jednolik ritam, zajedničku temu i jasnu strukturu. 

Antje Ehmann i Harun Farocki, Sinkronizacija

KP: Odabir građe bio je važan i za vaš raniji film Hacked Circuit, posvećen snimatelju zvuka Walteru Murchu i zviždaču Edwardu Snowdenu. Nije lako snimiti film o internetskom nadzoru, pa ni Lauri Poitras nije bilo lako snimiti Citizenfour s obzirom da joj je protagonist uglavnom bio odsutan. Vi ste, pak, o Snowdenu odlučili govoriti putem filma o studiju za snimanje zvuka. Kako ste spojili te dvije teme?

I nadzor Interneta i snimanje filmskog zvuka su skrivene infrastrukture. Filmski zvuk je nevidljiv jer ga čujemo, ali ne razmišljamo o tome kako zvuk upravlja našom percepcijom. Puštamo ga da utječe na nas i ne opterećujemo se kako je napravljen ili od koliko se snimki sastoji suvremeni soundtrack. To je strogo kontrolirana, a nevidljiva sfera. Stoga dobro zrcali virtualne mreže i mreže nadzora u širem smislu.

Uz to, volim snimanje zvuka. Snimatelju svaki predmet ima dvojno značenje: čaša vode ima uporabnu vrijednost, ali i određeni zvuk. U studiju svi objekti imaju dvije funkcije. Stoga na početku filma gledatelj sve uzima zdravo za gotovo, ali na kraju filma sve dovodi u pitanje. 

Kada pratimo spoj slike i zvuka, racionalno shvaćamo da je riječ o konstrukciji, ali ona i dalje utječe na nas. U trenutku kada kamera dolazi do ugla ulice i čujemo borbu, nužno osjećamo snažnu emociju. To je pavlovljevska reakcija na zvučnu manipulaciju kojoj obično ne pridajemo pažnju. 

No, nisam htjela da gledatelji postanu paranoični. Nadam se da film funkcionira kao babuška. U redu je ako gledatelj ne zna da se snima zvuk za Coppolin film The Conversation, ako ne zna tko je Walter Mirch, ako ne zna da Gene Hackman glumi prisluškivača u dva različita filma na koje se referiram... Ako zna, film dobiva dodatnu dubinu. Ali ako ne zna, može gledati film kao običan dokumentarac o snimanju filmskog zvuka. 

I volim činjenicu da je ime Genea Hackmana savršeno za film o hakeru!

KP: Zvuk vam je očito vrlo važan, ali obično je riječ o previđenom elementu filma. "Gledateljima" filma je uvijek vizualno u prvom planu. 

Po meni, zvuk je pola filma. Vrlo je subverzivan jer, kao što sam rekla, o njemu ne razmišljamo. Uvijek vidimo dobar zvuk. Ako je filmski zvuk dobar, onda nam se ono što gledamo čini boljim. 

Dobar snimatelj zvuka uspješno manipulira publikom. To zvuči totalitaristički, ali pravo zadovoljstvo filma nastaje kada publika napusti svoju temporalnost i potpuno uđe u moju konstruiranu temporalnost. A zvuk to omogućuje jer nas fiziološki pogađa, ubrzava nam rad srca, uspijeva nas zgrabiti. 

Dva oka imaju zadanu udaljenost. Razlika između onog što vidimo svakim okom čini ono što nazivamo dimenzijama. No udaljenost između slike i zvuka je potpuno neograničena. To može biti samo mala razlika u našim glavama, ali može biti i udaljenost veličine univerzuma. I sve između. 

Također, pragmatično gledano, možeš stvoriti značenje putem zvuka koje bi bilo preskupo raditi putem slike. Zvuk je vrlo bogat, nikad mi ne može dosaditi. Čak se bojim da ga previše koristim!

Deborah Stratman i Steve Badgett, Ball and Horns: Desert Resonator

KP: Vaši filmovi su veoma politički, ali ipak su eksperimentalni, što znači da nemaju široku publiku ni distribuciju. Kakav politički učinak želite stvoriti vašim filmovima?

Najbolji politički učinak je potaknuti nekoga da misli. 

Pritom me ne zanima koristiti film za držanje lekcija. Naravno, divim se činjenici da film može biti toliko populistički, tako globalno rasprostranjen i dostupan. Ali tvrdoglava sam i ne odstupam od načina na koji radim. Mislim da film može biti radikalan i imati glas čak i ako se ne obraća milijunima ljudi. Čak i ako film dosegne tek nekoliko ljudi, to može biti radikalno! Politički je bitno ostati uvjeren da se ne smiješ predati standardnim formama.

Ipak, počela sam se baviti javnom umjetnošću i skulpturama dijelom zato što moji filmovi imaju tako usku publiku. Kad ljudi na ulici nailaze na umjetnost, ne u muzeju ili kinu, tada dolazi do drugačijeg dijaloga.

KP: Kakve skulpture radite?

Ima ih mnogo i različite su, ali navest ću primjer radio tornja kojeg smo postavili u zapadnoj Americi, blizu autoceste. To je svojevrsni spomenik javnom prostoru etera. Naime, kad je 1996. u SAD-u donesen novi zakon o telekomunikacijama, javni prostor zračnih valova skoro je potpuno privatiziran. To je tužno jer su tako nestale brojne lokalne radio stanice koje su bile od javnog značaja i koje su bile slika neke zajednice. 

Pomoću tog tornja, možete na radiju uloviti lokalne radijske prijenose, ali ne radio stanice: možete čuti osiguranje u kasinu, policijsku stanicu, zračnu luku, radio za vozače kamiona, servis za naručivanje hrane u fast food restoranu... Pomoću radijske frekvencije stvara se slika određenog prostora. To je samo još jedan tip krajolika, ali o kojem ne razmišljamo i ne znamo mnogo.

FOTO: Ann Arbor Film Festival

Ovaj tekst nastaje u suradnji s Festivalom eksperimentalnog filma i videa 25 FPS.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 05.10.2016

VEZANE VIJESTI

Čovjek iza zavjese

Piše: Antonio Pošćić
Tim Hecker izuzetno je hermetičnim nastupom u Močvari dokazao, doslovno i figurativno, da njegov rad zbilja nije moguće povezati s idejom podilaženja širem auditoriju.

Konstruiranje otočnosti

Piše: Petra Dolanjski
Različite umjetničke prakse za svoj rad odabiru izolirane prostore i rubne zajednice, pri čemu se otoci pokazuju kao posebno zanimljivi, osobito u kontekstu sprege turizma i umjetnosti.

Gusti sa šlagom i miris ofucanog baršuna

Piše: Jelena Milić
Sanja Gergorić i Andrej Mirčev, u odsustvu koherentnog identiteta Filodrammaticae, referiraju se na propast građanstva i ne tako davnu smrt radništva te budućnost neoliberalnog grada.