Najteže je odlučiti kako započeti | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Najteže je odlučiti kako započeti

Kad odlučim kako započeti, znat ću i sve ostalo i Mikrokazeta zaigrano se bave problemima filmskog medija, nedovršenošću i procesom nastajanja.

Piše: Nora Čulić Matošić

Kad odlučim kako započeti, znat ću i sve ostalo, r. Tomislav Šoban (2021)

  • A
  • +
  • -

Prava je ironija iznova pokušavati pisati, a potom brisati početak ovog teksta koji se bavi dvama filmovima u kondicionalu, da se poslužim tim atributom. Filmovi Kad odlučim kako započeti, znat ću i sve ostalo Tomislava Šobana i Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio Igora Bezinovića i Ivane Pipal ne dijele sličnost samo svojim dugačkim deskriptivnim naslovima. Oba se bave problemom vlastitog stvaranja, svojom nedovršenošću i procesom nastajanja te su stilski heterogeni, primjerice Mikrokazeta je kategorizirana kao animirano-igrani-dokumentarni film dok je Šobanov film tip dokumentarne auto-metafikcije. Filmovima je također zajednička uporaba voice-overa pripovjedača kao referente točke razumijevanja događaja na platnu; u Mikrokazeti nas glavni lik Zoki vodi kroz svoju detektivsku igru otkrivanja mikrokazete na smetlištu i svih mogućnosti kuda bi ga njegovo istraživanje moglo odvesti, dok je Šoban autor koji nam, mogli bi se reći, pitcha svoj novi projekt tako što prezentira sve različite načine na koji bi mogao započeti svoj film.

U bilo kakvom tipu umjetničkog stvaranja nailazimo na isti kamen spoticanja: pomnog biranja i promišljanja strukture neke kreacije (u ovom slučaju filma) koji će biti savršen, toliko dobar da i autor i gledatelj zaključe kako su svi elementi na svome mjestu te da nikakav drugačiji raspored ili verzija istog filma ne bi bila bolja. Da se pomisli i kaže: "Da, to je to. Ovo je fenomenalno", o čemu Šoban otvoreno raspravlja u dijalogu sa svojim prijateljem koji mu sugerira kako bi mu film trebao započeti, iako nije ni on nije sasvim siguran u kojem bi smjeru njegov film mogao otići, čime se autor u filmu konkretno bavi. Težiti idealu savršenstva u kreativno-stvaralačkom procesu je prirodni deficit s kojim se treba suočiti kao glava sa zidom koju ćemo razbijati u beskrajnim pokušajima slaganja i preispitivanjima svih mogućnosti gradnje hipotetskog filma. Takvo suočavanje, nekmoli pokušaji dostizanja savršenstva, nosi sa sobom osjećaj tjeskobe mnogobrojnih utjecaja (anxiety of influence) filmaša i njihovih filmova. Zato je žanr eksperimentalnog filma, autoironijski ton, postupak metafikcije i samoproblematizacija vlastitog filma i njegova stvaranja izvrsna kombinacija za stvaranje očuđenja i izmicanje od očekivanja publike jer si apriori oduzimaju na važnosti u smislu visokog umjetničkog dostignuća. Time se ne želi reći kako su ovi filmovi autorski promašaji, već dapače, zanimljivi i uspješni eksperimenti bavljenja samom formom stvaranja filma.

Još jedna karakteristika umjetničkih djela koja je značajna za ovu temu kreativnog stvaranja je razumijevanje istih kao rezultat rada, procesa koji načelno nije opterećen egzaktnošću i vremenskim trajanjem stvaranja – ono se uvijek iznova može stvarati, nadopunjavati, kratiti, modificirati… U tom je slučaju hibridni film idealan za ovakve meta-izlete jer je takav tip koji ne podilazi konkretnim pravilima žanra, rupa u sistemu u kojoj je dozvoljeno igrati se i isprobavati sve ideje kojih se možemo domisliti. Ova dva filma dijele isti interes za tematizaciju vlastite artificijelnosti sadržaja i medija pri čemu postavljaju isto pitanje i proizvode isti učinak; nesigurnost u razaznavanju sadržaja, motiva, kadrova koji pripadaju filmskoj stvarnosti koji su dio procesa kreativnog razmišljanja i eksperimentiranja na filmu. U samom se uvodu Mikrokazete autorski tim ograđuje od realiteta napomenom kako neki dijelovi filma nisu istiniti, što opet znači da neki jesu, ali mi ih kao gledatelji ne možemo razaznati.

To je posebno eksplicitno u Šobanovu filmu koji, osim što se odaje svojim naslovom, radi kao prosto redateljevo razmišljanje na glas koristeći voice over s većinskim statičnim kadrovima fotografija motiva koje će koristiti u filmu za svoju priču o stanu u kojem živi. Jedan od kadrova koji se ponavlja je fotografija zida u stanu na kojem je visjela obiteljska fotografija koja je Šobanu bila jako draga, ali se sama fotografija ne prikazuje – nema je, samo se opisuje što se na njoj može vidjeti. Zanimljiv je takav odabir da sliku koja je od velike važnosti autoru gledatelj ne vidi, njezino mjesto na zidu ostaje praznim i gledatelj je samo može ispuniti maštajući o njezinom izgledu i kompoziciji. Stan u Šobanovom filmu i smetlište u Bezinovićevoj i Pipalinoj Mikrokazeti funkcionira kao mjesto radnje koje samo po nije od posebnog značaja, oba se lokaliteta na prvi pogled čine bezličnima, natrpani doslovnim smećem, mnogobrojnim beskorisnim i nepovezanim motivima. Pogrešno je bi bilo odbaciti potencijal ovih naizgled banalnih lokacija i smještanja radnje u njih. Stan i pogotovo smetlište direktno ukazuju na svoj bogat potencijal time što su, po svojoj nekoj prirodi razumijevanja i percepciji, nakupine nasumičnih predmeta od kojih svaki može biti glavni motiv nekog narativa ili njezina nadopuna. Ova dva primjera prostora izvora kreativnosti kao da stoje u suprotnosti spram zamišljenog praznog prostora ili stranice kako se uobičajeno misli prostor fikcije i svekolikih mogućnosti motiva, ideja u gradnji sebi svojstvenog fikcijskog svijeta. Osim toga, oba su lokaliteta zavijena nekom čudnovatošću i tajnovitošću; mikrokazeta koja svojim slučajnim otkrićem i sadržajem otvara vrata nebrojnim mogućnostima, a Šobanov stan se navodno nalazi na Hartmannovom čvoru koji ima negativne učinke po živa bića.

Slijedeći ovu ideju potencijala nekog fikcijskog prostora smetlišta i privatnog stana kojeg nude oba filma, dalje se postavlja pitanje slučajnosti u smislu principa kojim su sastavljeni narativi filmova. Njihova se struktura čini labavom, elementi priče kao da su nasumično posloženi jer gradnja filma nema ekonomsku motivaciju odnosno lomi klasičnu narativnu logiku građe. Oba filma imaju kružnu strukturnu građu: pred kraj se vraćaju na početak stvaralačkog procesa tj. na početak fabule jer sve što smo vidjeli u filmu se možda nije dogodilo, već je dio misaonog diskursa promišljanja i isprobavanja svih zamišljenih narativnih, formativnih i idejnih mogućnosti koje se mogu snimiti. Takva uokvirena/ciklička struktura čini ove filmove privlačnima za gledanje iz dva glavna razloga; prvi je njihov opušteni i neozbiljan ton, nisu opterećeni teškom pričom ili poantom. U prvom je planu igranje s formom i nađenim elementima od kojeg se film gradi – naglasak je na filmskom umijeću, ne pokreće ih narativ koji bi zazivao ozbiljnost i zahtijevao savršenstvo jer "ozbiljne" teme ne opraštaju eksperimentalne pokušaje. Drugi, čini mi se važniji i zanimljiviji razlog za ovu temu je ironijska priroda filmova. Redatelji oba filma problematiziraju sami svoje filmove prije nego što gledatelji uopće stignu promisliti ili donijeti nekakav sud o njima. Dapače, gotovo anticipiraju razmišljanja i kritike koje će čuti pa se tako poigravaju s očekivanjima publike i nastoje ju začuditi, ostajući neuhvatljivima i možda nejasnima u svojoj poanti.
 
Takvi tipovi metafilmova koji se igraju vlastitom artificijelnošću nose simpatičan paradoks; u svojoj neuhvatljivosti ostavljaju dojam dovršenosti, iako su naratološki gledajući otvorenih kompozicija koje se mogu mijenjati. Osim toga, ovakvi eksperimenti funkcioniraju kao svojevrsni tip bunta, autorski dišpet spram recipijenata čime se poigrava zadanim očekivanjima ili pravilima kojih se žele osloboditi, uživati u igri i slobodi umjetničkog stvaranja bez osjećaja tjeskobe ispunjavanja zahtjeva implicitne publike. Ova dva filma donose tip osvježenja za gledanje jer se ne temelje na sadržaju koji se snima ili strukturi priče, nego u promjeni promišljanja filmova – bave se idejama što film čini filmom, kako ga razumijemo i na koje mu sve načine pristupamo, bilo u stvaranju ili gledanju. 
 
Tekst je nastao u sklopu edukativne radionice Hrvatski kratki film – online radionica filmske kritike i analize, pod vodstvom filmske kritičarke Višnje Vukašinović.
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 04.05.2022

VEZANE VIJESTI

Izmaknuta obilježja

Piše: Tajana Kosor

U filmu Bijeli Božić Josip Lukić oslikava egzistencijalnu bijedu i superiornost pojedinačnog nad općim u životu svakodnevnog čovjeka.

Uzlet kratkog metra

Piše: Nika Petković
Osmi Maraton kratkometražnih filmova podsjetio je na bogatu i kvalitetnu produkciju, ali i na važnost jačanja programa zahvaljujući kojima kratki filmovi dobivaju sve ravnopravniji tretman.

Bez izlaza iz patrijarhata

Piše: Višnja Katalinić

Premda stavljaju fokus na položaj protagonistkinja, filmovi Mare, Tereza37 i Murina ne nude mnogo prostora za nadilaženje postojećih rodnih uloga.