Prava je ironija iznova pokušavati pisati, a potom brisati početak ovog teksta koji se bavi dvama filmovima u kondicionalu, da se poslužim tim atributom. Filmovi Kad odlučim kako započeti, znat ću i sve ostalo Tomislava Šobana i Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio Igora Bezinovića i Ivane Pipal ne dijele sličnost samo svojim dugačkim deskriptivnim naslovima. Oba se bave problemom vlastitog stvaranja, svojom nedovršenošću i procesom nastajanja te su stilski heterogeni, primjerice Mikrokazeta je kategorizirana kao animirano-igrani-dokumentarni film dok je Šobanov film tip dokumentarne auto-metafikcije. Filmovima je također zajednička uporaba voice-overa pripovjedača kao referente točke razumijevanja događaja na platnu; u Mikrokazeti nas glavni lik Zoki vodi kroz svoju detektivsku igru otkrivanja mikrokazete na smetlištu i svih mogućnosti kuda bi ga njegovo istraživanje moglo odvesti, dok je Šoban autor koji nam, mogli bi se reći, pitcha svoj novi projekt tako što prezentira sve različite načine na koji bi mogao započeti svoj film.

U bilo kakvom tipu umjetničkog stvaranja nailazimo na isti kamen spoticanja: pomnog biranja i promišljanja strukture neke kreacije (u ovom slučaju filma) koji će biti savršen, toliko dobar da i autor i gledatelj zaključe kako su svi elementi na svome mjestu te da nikakav drugačiji raspored ili verzija istog filma ne bi bila bolja. Da se pomisli i kaže: "Da, to je to. Ovo je fenomenalno", o čemu Šoban otvoreno raspravlja u dijalogu sa svojim prijateljem koji mu sugerira kako bi mu film trebao započeti, iako nije ni on nije sasvim siguran u kojem bi smjeru njegov film mogao otići, čime se autor u filmu konkretno bavi. Težiti idealu savršenstva u kreativno-stvaralačkom procesu je prirodni deficit s kojim se treba suočiti kao glava sa zidom koju ćemo razbijati u beskrajnim pokušajima slaganja i preispitivanjima svih mogućnosti gradnje hipotetskog filma. Takvo suočavanje, nekmoli pokušaji dostizanja savršenstva, nosi sa sobom osjećaj tjeskobe mnogobrojnih utjecaja (anxiety of influence) filmaša i njihovih filmova. Zato je žanr eksperimentalnog filma, autoironijski ton, postupak metafikcije i samoproblematizacija vlastitog filma i njegova stvaranja izvrsna kombinacija za stvaranje očuđenja i izmicanje od očekivanja publike jer si apriori oduzimaju na važnosti u smislu visokog umjetničkog dostignuća. Time se ne želi reći kako su ovi filmovi autorski promašaji, već dapače, zanimljivi i uspješni eksperimenti bavljenja samom formom stvaranja filma.

Još jedna karakteristika umjetničkih djela koja je značajna za ovu temu kreativnog stvaranja je razumijevanje istih kao rezultat rada, procesa koji načelno nije opterećen egzaktnošću i vremenskim trajanjem stvaranja – ono se uvijek iznova može stvarati, nadopunjavati, kratiti, modificirati… U tom je slučaju hibridni film idealan za ovakve meta-izlete jer je takav tip koji ne podilazi konkretnim pravilima žanra, rupa u sistemu u kojoj je dozvoljeno igrati se i isprobavati sve ideje kojih se možemo domisliti. Ova dva filma dijele isti interes za tematizaciju vlastite artificijelnosti sadržaja i medija pri čemu postavljaju isto pitanje i proizvode isti učinak; nesigurnost u razaznavanju sadržaja, motiva, kadrova koji pripadaju filmskoj stvarnosti koji su dio procesa kreativnog razmišljanja i eksperimentiranja na filmu. U samom se uvodu Mikrokazete autorski tim ograđuje od realiteta napomenom kako neki dijelovi filma nisu istiniti, što opet znači da neki jesu, ali mi ih kao gledatelji ne možemo razaznati.

To je posebno eksplicitno u Šobanovu filmu koji, osim što se odaje svojim naslovom, radi kao prosto redateljevo razmišljanje na glas koristeći voice over s većinskim statičnim kadrovima fotografija motiva koje će koristiti u filmu za svoju priču o stanu u kojem živi. Jedan od kadrova koji se ponavlja je fotografija zida u stanu na kojem je visjela obiteljska fotografija koja je Šobanu bila jako draga, ali se sama fotografija ne prikazuje – nema je, samo se opisuje što se na njoj može vidjeti. Zanimljiv je takav odabir da sliku koja je od velike važnosti autoru gledatelj ne vidi, njezino mjesto na zidu ostaje praznim i gledatelj je samo može ispuniti maštajući o njezinom izgledu i kompoziciji. Stan u Šobanovom filmu i smetlište u Bezinovićevoj i Pipalinoj Mikrokazeti funkcionira kao mjesto radnje koje samo po nije od posebnog značaja, oba se lokaliteta na prvi pogled čine bezličnima, natrpani doslovnim smećem, mnogobrojnim beskorisnim i nepovezanim motivima. Pogrešno je bi bilo odbaciti potencijal ovih naizgled banalnih lokacija i smještanja radnje u njih. Stan i pogotovo smetlište direktno ukazuju na svoj bogat potencijal time što su, po svojoj nekoj prirodi razumijevanja i percepciji, nakupine nasumičnih predmeta od kojih svaki može biti glavni motiv nekog narativa ili njezina nadopuna. Ova dva primjera prostora izvora kreativnosti kao da stoje u suprotnosti spram zamišljenog praznog prostora ili stranice kako se uobičajeno misli prostor fikcije i svekolikih mogućnosti motiva, ideja u gradnji sebi svojstvenog fikcijskog svijeta. Osim toga, oba su lokaliteta zavijena nekom čudnovatošću i tajnovitošću; mikrokazeta koja svojim slučajnim otkrićem i sadržajem otvara vrata nebrojnim mogućnostima, a Šobanov stan se navodno nalazi na Hartmannovom čvoru koji ima negativne učinke po živa bića.