Napravi što možeš | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Napravi što možeš

Umjesto za Jelčićevu poetiku uobičajenog pojačavanja gesti, u predstavi Višnjik u Višnjiku one se stišavanju, dok se inzistira na rastezanju nelagode Zooma kao forme.

Piše: Una Bauer
  • A
  • +
  • -

Opisati Jelčićev Višnjik u Višnjiku slično je kao i opisati tipično svakodnevno iskustvo Zoom sastanka ili nastave. Svatko čami u svom kvadratiću ili curi iz njega. Kvadratići dodiruju jedni druge, a u gallery viewu svi su jednake veličine. Jedni drugima zijamo u stanove, uzglavlja, police s knjigama ne bismo li uhvatili neki zanimljiv i razotkrivajući detalj. Netko kameru drži preblizu bujajućem herpesu, nekom se većinu vremena vidi samo čelo s proširenim porama, netko koristi priliku da usput pripremi punjene paprike pa mu kap crvenog sosa padne na mobitel odnosno nama ostalima upadne u ekran, netko je ispao iz kadra jer pokušava plakati da ga se ne vidi ili iskopati nos do kraja, ali svi barem u nekom trenutku počnu tresti kameru jer se sele iz prostorije u prostoriju, premještaju iz kreveta u fotelju, sjedaju u auto budući da kasne po dijete u vrtić ili voze psa veterinaru.

Na ovom, pak, Zoom sastanku sjedimo s Ljubov Andrejevnom (Jadranka Đokić), Leonidom Gajevim (Jerko Marčić), Anjom (Lana Meniga), Varjom (Petra Svrtan), Lopahinom kojemu na ekranu stoji Lapahin (Marko Makovčić) i Petjom (Ugo Korani). U kvadratićima na Zoomu vidimo ih parcijalno, uglavnom lica, a (ideja) prostor(a) je često povezan(a) s laganom mučninom od trešnje kamere prilikom premještanja. I odnosi su reducirani na osnovno - zaljubljena tinejdžerka Anja zrači od sreće kad se u kadru pojavi Petja, koji nam odmah daje do znanja da su Anja i on "iznad ljubavi", Ljubov Andrejevna ne izlazi iz kreveta i ispod prekrivača, spominje se tragično preminuli sin i ljubavnik parazit, Varja je zbunjena odnosom s Lopahonim, muva se po kuhinji ili hoda po snijegu, Gajev sanja spasenje u vidu generala s novcem, Lopahin je stalno u autu, između sastanaka i dražbe. Ali ta redukcija ima svoju snagu, kao pravilno pogođena linija jednostavnog crteža, umjesto teškog namaza masne boje. I kao umjetnički postupak, ona naglašava (i ponavlja) redukciju koju osjećamo upravo u toj formi komunikacije, kad smo zoomirani iz naše kože u dvodimenzionalnu površinu nas samih. 

Jelčić i ko-autori/izvođači proizveli su situaciju u nekom smislu inverznu onoj uobičajenoj za Jelčićeve predstave. Dok su u kazalištu željeli lagano i suptilno destabilizirati kazališni okvir, nježno nas zbuniti trebamo li odgovoriti Nini Violić kad nam se direktno obraća u gledalište, ponekad i poimence, iz uloge Olge ali i iz uloge Nine Violić (znamo da ne moramo, ali konvencije pristojnosti su u sukobu s kazališnom iluzijom), u ovoj situaciji nas pokušavaju uvjeriti da nismo na svom Zoom sastanku već smo se uvukli, kao muhe na zidu ili grinje u krevetu, u video poziv obitelji koja ne želi prodati višnjik. I za razliku od Jelčićevih predstava gdje dijelimo fizički prostor, i gdje se pokušava proizvesti gubitak sigurnosti u našu poziciju promatrača, u ovoj inscenaciji nas se potpuno ignorira, čak smo i zamoljeni da se ne javljamo u chat do samog kraja. Trebalo je doći do prisilnog prelaska naših života na društvene mreže i ostale komunikacijske kanale, da Jelčić isključi publiku. 

To je razumna odluka, jer sprečava šum u komunikacijskom kanalu koji ionako uvijek nastupi (ipak će se netko javiti u chat jer nije pročitao upute ili je naprosto sretan što je imao priliku "doći"). A čak i da nije tako, uključivanje bi publike bilo redundantno jer se ionako borimo s time da ne doživljavamo ovu izvedbu kao još jedan Zoom poslovni sastanak. Ali iako je riječ o drugačijem mediju, atmosfera koji se proizvodi je vrlo slična: lagano jezovit osjećaj da nisi sasvim siguran radi li se o parodiji ili o ozbiljnosti iluzionizma. Jer Jadranka Đokić leži baš kao i ti u svom krevetu kad te netko upila da se čujete samo na minuticu ili, pak, u sedamstotoj minuti sastanka "da-se-samo-kratko-dogovorimo" je li bolje staviti riječ "cijeni" ili sintagmu "uzima u obzir" u kratkom uvodniku koji kolektivno pišemo. Lana Meniga baš kao i ti zalijepi lice za mobitel dok si vežeš cipele, tako da ti svi mogu vidjeti svaki miteser, ili pak stavi mobitel na pod da joj krevet pridržava glavu jer joj ga je, više, stvarno teško držati u ruci. Radi se o sramu familijarnosti očitog i banalnog. I ako je ovo možda teorijsko "natezanje", Jelčićeva metoda ima nešto od strategija subverzivne afirmacije koja svoju umjetničku snagu gradi na tome da nisi sasvim siguran trebaš li nešto razumjeti kao zastupanje ili dovođenje u pitanje.

U pandemijskoj situaciji u kojoj se nalaze izvedbene umjetnosti dolazi do redukcije svih pitanja na zaoštrenu tenziju, za koju se činilo da je već davno dovedena u pitanje i problematizirana – živa izvedba nasuprot snimci. Sada se čini da teorijski pokušaji problematizacije te razlike iznevjeravaju naše doživljaje. Ovo je prolongirano stanje čekanja između svjetova proizvelo ipak i neko nijansiranje u mogućnostima pandemijskih odgovora na metre razmaka u publici. Trenutni raster digitalnog odgovora kazališta na pandemiju podijelila bih, pomalo proizvoljno, u tri temeljne kategorije: 

Snimke predstava. Ovdje je riječ o cijelom spektru kod kojeg su na jednom kraju snimke primarno informativne funkcije, jer su inicijalno snimljene za potrebe dokumentacije, a na drugom kraju snimke snimljene s idejom da će ih netko gledati kao estetski doživljaj po sebi koji, ako već ne dodaje, barem ne bi trebao oduzimati gledanju. U prvom valu lockdowna ponekad su u javnost oficijalnim kanalima izlazile snimke upitne odnosno neupitno loše kvalitete, snimane krumpirom i krampom, iz prvog reda krajnje lijevo, s prstom na leći. Čini mi se da su one danas u potpunosti nestale. Dobro snimljena predstava, iako neće nadomjestiti živu izvedbu, može omogućiti kvalitetu doživljaja, ponekad čak i dragocjeniju od dekoncentriranog trpljenja iskustva uživo. Dodatna prednost dobre snimke leži u prilici da predstavu može vidjeti publika kojoj bi uživo bila nedostupna. U ovu bi kategoriju spadale i snimke predstava koje se puštaju "live" u određenom specifičnom trenutku i dostupne su ograničeno vrijeme, poput primjerice nekih predstava Shakespeare’s Globea. Zanimljiva nuspojava takvih snimki, puštanih preko Youtubea, bili su pisani komentari koji su se mogli čitati za vrijeme predstave tako da ste mogli kontinuirano pratiti struju svijesti cijelog niza komentatora o tome što je to što misle da gledaju i što je to što misle o tome što gledaju, upravo u trenutku dok to gledaju.

Zamjene formata. Radi se o pokušaju da se digitalnoj prisili doskoči rekombiniranjem medija, uz pokušaj zadržavanja ili rekreacije osjećaja izvedbenih umjetnosti. Audio formati, online pripovijedanje i radionice, radio drame s uputama slušačima ili barem s prisnim obraćanjem koje ih čini donekle interaktivnima su osobito zaživjele u ovoj kategoriji. Primjer bi bio User Not Found koji se inicijalno izvodio kao predstava za izvedbu po kafićima 2018., ali je 2020. ponovo osmišljen kao video podcast. Prati se preko mobitela i na zanimljiv način preuzima vaš ekran simulirajući da je riječ o displayu vašeg vlastitog mobitela. U tu bih skupinu stavila i preuzimanje jednog formata u druge svrhe, kao što su vrlo brzo po objavi prvog lockdowna učinili umjetnici iz Antisezone, pokušavajući reimaginirati Zoom kao mjesto plesne nekontaktne, ali usklađene improvizacije.
 
Parazitiranje na formatu. Upravo bih u ovu kategoriju stavila Višnjik u Višnjiku, koji zapravo ne pokušava ništa drugačije sa Zoomom od onog kako se ta aplikacija inače koristi, ali, u skladu s principima koje Jelčić i njegovi suradnici inače koriste u živoj izvedbi, naprosto "gura stvar dalje", ovaj puta ne toliko u vidu pojačavanja nego stišavanja gesti i inzistiranja na rastezanju same nelagode Zooma kao forme. 
 
Izvedbene umjetnosti se snalaze kako znaju i umiju, kao u onoj motivacijskoj poruci tenisača Arthura Ashea: Start where you are. Use what you have. Do what you can. Otkazani međunarodni seminar teatrologa u sklopu Borštnikovog srečanja, koji se trebao održati u Mariboru prošlog listopada, za temu je, kao i cijeli niz webinara, Zoom prezentacija, seminara i online konferencija koji su se u međuvremenu dogodili, trebao imati Kazalište, ples i izvedba nakon COVID-19. U pozivu je isticano kako tek sada, na pozadini intenzivnog oslanjanja na komunikacijske tehnologije iz nužde i prisile, možemo vidjeti koliko je ključan odnos publike i izvedbenih umjetnosti. Meni se ipak i dalje čini da je taj odnos moguće reimaginirati na razne načine, prvenstveno oslanjanjem na već davno izvedeno širenje pojma "izvedbe" za koje se čini da se sad u pandemiji ponovo suzilo. Međutim, generalni dojam je da polje izvedbenih umjetnosti pokušava naprosto preživjeti ovo razdoblje, da "rade nešto" dok ne dođu sretnija vremena ne bi li se vratili onome što "zaista žele". Neki su se u tome inteligentno "snašli", poput Višnjika u Višnjiku, ali ništa više od toga. Ta je predstava prvenstveno tautološka, poput izjave o trenutnom stanju izvedbenih umjetnosti u pandemiji: tako nam je kako nam može biti. Ona potcrtava očito, i igra na sigurno: bolje od ovog trenutno ne možemo zamisliti, probat ćemo se zabaviti dok ne prestane. 
 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 22.02.2021

VEZANE VIJESTI

Izolacija u pet činova

Piše: Ana Fazekaš

Osim što je potaknula na otkrivanje novih, online modusa preživljavanja, pandemija je otvorila pitanja o tjeskobnoj normalnosti u koje se izvedbene umjetnosti imaju vratiti.

Nelagoda u socijalističkoj kulturi

Pišu: Una Bauer i Goran Pavlić

Preodvažna koncepcija predstave Cement posrće na mjestima s čijim se kontradikcijama nije u stanju nositi i poseže za otrcanom frazom radije nego analitičkom razradom.

Argument u prilog važnosti procesa

Pišu: Una Bauer, Agata Juniku, Goran Pavlić i Jasna Jasna Žmak

Je li ključ predstave Napamet u proizvodnji kolektivnog sjećanja, romantiziranju mehaničkog pamćenja ili pak u napuštanju prikrivene manipulacije participativnog kazališta?