Naše malo misto | kulturpunkt

Naše malo misto

Kada bismo radili redakcijski izbor za shit of the year, uvjerljivu pobjedu odnijelo bi postavljanje spomen ploče himni slobode na križanju Varšavske i Gundulićeve.

Piše: Ante Jerić

Dok je Badnjak brojao zadnje sate mogli ste na televiziji pogledati Borbenu ponoćku. Za neupućene, ako ima takvih nakon sezonskih retrospektiva najboljih domaćih serija, radi se o epizodi Malog mista koje u božićnoj noći postaje bojno polje podijeljeno između komunističkih vlasti i crkvenih dušebrižnika. Pitomi mediteranski gradić dočekuje Krista nadglasavanjem popularnih šlagera iz zvučnika i mahnite zvonjave iz crkvenog tornja. Dotur Luigi gušta kao malo dijete u noći koja je sve, ali nije tiha. Kaže da nikad ne bi mogao živjeti u velikom gradu jer se ovakav košmar tamo jednostavno ne bi mogao dogoditi; da "cretino od popa" i "imbecille od načelnika" pred blagdane zajebavaju ljude. Dotur Luigi, uz svo dužno poštovanje Smoji, nije u pravu!

Zagrebački i dubrovački gradonačelnik otkrili su spomen-ploču pjesmi Ivana Gundulića, čuvenoj Himni slobodi, u Gundulićevoj ulici u Zagrebu. Ona u isti mah čuva sjećanje na humanitarni konvoj Libertas kojim je vrijeme Domovinskog rata probijena pomorska blokada Dubrovnika. Ova vijest, sama po sebi, izgleda sasvim bezvezno. Gundulić je iz Dubrovnika i kao veliki barokni pisac bitan ilircima dobio je, sasvim primjereno, jednu od atraktivnijih ulica u strogom centru Zagreba. Svi znamo u svakoj prilici izdeklamirati "O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do". Spomen-ploče se ionako na dnevnoj bazi otkrivaju pa nema ništa sporno u tome da velikan pisane riječi dobije spomen-ploču u ulici koja ionako nosi njegovo ime. Vjerojatno je ovako razmišljala većina novinara kojima je promaknula potencijalno odlična priča. Jedna od onih koje bi, makar su se pojavile neposredno prije nego što u silvestarskoj noći svrnemo pogled na satove koji odmjeravaju tijek vremena,  definitivno ušle u uži izbor tradicionalnih shit of the year izbora. Briljantni umovi gradskog poglavarstva procijenili su da je najbolje mjesto za podizanje spomenika Himni slobode, od svih mjesta u prilično dugoj ulici koja nosi prezime gospara Ivana, na broju 7. Za neupućene, ako ima takvih nakon svakodnevnih vijesti o policijskim intervencijama u tom dijelu Zagreba, radi se o križanju Gundulićeve i Varšavske ulice. Ajmo opet. Locus horribilis aktivne građanske borbe protiv dubioznog privatiziranja javnog prostora, prije pola godine završene sramotnim privođenjem 150 mirnih prosvjednika, dobio je spomenik Himni slobodi.

Postavljanje ove ploče na ovom mjestu komad je razbijenog ogledala koji ipak reflektira gotovo cijelu sliku društva koje se nalazi u raskoraku između mitskog državotvornog i šizofrenog turbokapitalističkog vremena. Domovina ima svoju poeziju, a otimanje javnog prostora još nema. Prije nego što me ponese sentimentalno naricanje ili trpka moralka, nisam još odlučio, bilo bi šteta propustiti napisati koju riječ o korifejima slobode koji su ponosno pozirali ispod ploče. Radi se o Andru Vlahušiću, Milanu Bandiću i, last but not the least, inicijatorici cijele akcije, Branki Šeparović. Malomišćanski likovi ne mogu se u groteski natjecati s njima. Ma kakav Tonći Cervantes, kakav Brico Načelnik! Ovakav defile na križanju Gundulićeve i Varšavske ne bi uspjela poroditi ni suradnja Fellinija i Smoje na njihovim kreativnim vrhuncima. Postavljanje spomen-ploče slobodi na mjestu gdje je prije nepunih pola godine uhićeno otprilike 150 ljudi organizirala je avangardna poetesa čija je najpoznatija inovacija zaumno novinarstvo – militantna domoljubna ekologinja – Branka Šeparović. Podršku su joj pružili dubrovački i zagrebački gradonačelnik čije je mandate prekrila sjena korupcije. Radi se o dvjema varijantama iste priče. Andro Vlahušić prije lokalnih izbora plan gradnje terena za golf na Srđu proglašavao je jednim od dokaza zloupotrebe vlasti političkih protivnika. Uslijedila je njegova pobjeda na izborima. Zemlja se još nije stigla okrenuti, ali Vlahušićevo mišljenje jest pa je provedba tog istog plana postala javno dobro. Milan Bandić, nesuđeni predsjednik države, najpoznatiji je medij preko kojeg odlično komuniciraju krupni kapital i lokalna politika. Postavljanje ploče sa stihovima Himne slobodi na križanju Varšavske i Gundulićeve nije samo čudno shvaćanje slobode. Nije iskaz suprotnih pogleda, već suprotnih interesa! Uz dužni pijetet konvoju Libertas, mislim da mu novopostavljena spomen-ploča ne služi na čast. Njeno postavljanje bila je izlika za paradu samoprozvanih osloboditelja nacije, tvoraca države i promicatelja slobode koja je, sasvim prigodno, pružila alibi za trijumf institucionalnog cinizma. Naličje cijele priče je društveno prihvatljivo slavlje Hoto-grupe d.o.o. koja završetkom radova proslavlja "potvrdu vladavine prava i poštivanja hrvatskog pravnog poretka". 

U metonimijskom lancu stoje povezani Dubrovnik, Gundulić, sloboda i novčanica od 50 kuna. Ona upravlja svime što danas možemo reći o pojmu slobode. Prelazi iz ruke u ruku, njome se trguje. Maglovita predodžba koju imamo o nesmetanom radu u kakvoj oblasti ljudske djelatnosti, kako pokazuje primjer iz Varšavske ulice, određena je novcem. Sloboda se može kvantificirati. Uzmimo novčanicu od 50 kuna kao česticu slobode. Ukoliko imate deset milijuna takvih možete mijenjati urbanistički plan, dok s jednom takvom ne možete niti prosvjedovati protiv promjene urbanističkog plana. Zakon je samo zgodna dekoracija. Otimačina javnog prostora postaje racionalizirana velikim pričama o javnom dobru koje će nastati njegovom privatizacijom. Vrijeme bi trebalo proći,  mi bismo u projekcijama kompradorske elite trebali pijuckati kavu iz Starbucksa razgledavajući izloge H&M-a, a prosvjedi nam ne bi trebali padati na pamet. Ne znam hoće li to baš biti tako. Znam samo da će mi još neko vrijeme osmijeh preko lica razvući pogled na onu nesretnu ploču u Gundulićevoj. Ne može čovjek proći onuda bez da se sjeti dotura Luigija: Ma che cretini, che imbecilli, asti gospe!
Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 27.12.2010