Naše sugrađanke biljke | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Naše sugrađanke biljke

Izložba Pet kratkih priča promatra biljke kao ravnopravne članice naše zajednice, a ne kao nežive objekte koje podređujemo imperativu funkcionalnosti.

Piše: Tihana Bertek

FOTO: Marina Paulenka

  • A
  • +
  • -

U posljednje vrijeme imam osjećaj da svojim tekstovima testiram granice Kulturpunktovog uredničkog povjerenja: ubacujem bizarne završetke, okušavam se u humoru ili pak zadanu temu iskorištavam za pisanje o nekoj drugoj temi, iščekujući roditeljsku packu poput kakvog nestašnog djeteta. Jest da se znamo dugo, i jest da nije lako pronaći ljude koji su voljni pisati o suvremenoj umjetnosti (sasvim razumljivo), no ne bi me iznenadio komentar da sam ipak malo pretjerala jer likovna kritika je, u konačnici, ozbiljna stvar. 

I sama umjetnost je vrlo ozbiljna stvar, kao što znaju svi koji su iskusili studij povijesti umjetnosti, kao i oni koji slijede tradicionalni pristup ovom području (tzv. feđisti). Pa i sama sam u svojim kritičarskim počecima pisala ozbiljne tekstove pune pametnih riječi kao što su hegemonija i depolitizacija (ajde, i danas mi se zna zalomiti koja). Danas sam pak stava da pisanje o umjetnosti može biti zabavno – ako ga sami takvim učinimo. To ne znači da ne poštujemo temu o kojoj pišemo; dapače, za mene je svaka kritika svojevrsni čin ljubavi jer podrazumijeva posvećeno, da ne kažem intimno, bavljenje temom. 

Ova razmišljanja već dugo me prate, no ono što me potaknulo da ih stavim na (digitalni) papir je izložba Pet kratkih priča Egle Oddo, talijanske umjetnice s finskom adresom, održana u Galeriji Miroslav Kraljević od 12. studenog do 4. prosinca. Ova tema me je dopala jer sam se zahvaljujući svom prošlom tekstu očito profilirala kao stručnjakinja za "biljkovite" umjetničke projekte (što je, je, uvijek sam težila opskurnim područjima!). No razmišljajući o tome kako da pristupim tekstu počela sam razmišljati o stvarima koje nisu usko vezane uz samu izložbu. Moglo bi se reći da je Egle Oddo u mene zasadila sjeme samorefleksije! Naime, upravo je sjeme tema kojom se Oddo bavi već nekoliko godina, a sjeme je, kako kaže Vandana Shiva, izvor života. Ne samo to – sjeme je 2014. proglašeno nematerijalnom kulturnom baštinom UNESCO-a, pa ako to nije dovoljan razlog da bude protagonist umjetničkog projekta, ne znam što jest! 

Izložba Pet kratkih priča nastavak je suradnje Galerije Miroslav Kraljević (GMK) i Zelene mreže aktivističkih grupa (ZMAG), koje od 2017. razvijaju projekt Sjeme za budućnost kako bi potaknule na promišljanje i poticanje konzumiranja hrane koja dolazi od sjemena tradicijskih sorti, multikultura, vrtlarstva, razmjene sjemena i generalno svijesti o tome što jedemo. Međutim, moram biti iskrena i priznati da nisam neka obožavateljica Vandane Shive (koja, čini se, i nije takva pozitivka kakvom se prikazuje), čije ideje predstavljaju bitnu okosnicu Oddinog projekta. 

U svakom slučaju, izložba mi se svidjela (a i treba cijeniti umjetnice koje se ne libe zaprljati ruke, doslovno!). Intrigantna u svojoj minimalističkoj poetičnosti, izložba u GMK-u na suptilan način izmješta čovjeka iz njegove privilegirane pozicije subjekta reprezentacije, ujedno odbacujući hijerarhijsko/ljudsko viđenje prirodnog poretka. Oddo na taj način potiče da promotrimo biljke kao naše ravnopravne sugrađanke u lokalnoj zajednici, a ne kao nežive objekte koje modificiramo i podređujemo imperativu funkcionalnosti (jednostavniji uzgoj, veći urod i sl.), pritom zanemarujući specifičnosti lokalnog ekosustava.

Oddo gotovo 15 godina istražuje sjeme, patente, vegetalnu svijest i agensnost, reprodukciju biljaka i bioraznolikost, upozoravajući na ekološke i gospodarske posljedice odumiranja prakse razmjene sjemena. Kako navodi Vandana Shiva, jačanje korporativne kontrole sjemena i biljaka glavni je razlog nestanka bioraznolikosti. Primjera radi, novi prijedlog Zakona o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja u Hrvatskoj donosi dodatna ograničenja proizvođačima koji na svojim gospodarstvima koriste domaće sjeme, što bi moglo dovesti do daljnjeg smanjenja genetske raznolikosti. 

Upravo je s ciljem unapređenja lokalnog sjemenarskog sustava i očuvanja bioraznolikosti 2018. osnovana ZMAG-ova neformalna Društvena banka sjemena, koja posebno podržava tradicijske i autohtone sorte. Društvene banke sjemena počele su nicati ranih 1980-ih u različitim dijelovima svijeta, a temelje se na očuvanju i razmjeni sjemena koje je prilagođeno lokalnim uvjetima, umrežavanju ljudi te promicanju održive poljoprivrede. Projekt Sjeme za budućnost ZMAG-a i GMK-a započeo je 2017. suradnjom s umjetničkim kolektivom Ljubavnice, dok Oddinih Pet kratkih priča u obliku nelinearnog narativa predstavlja njezino transdisciplinarno istraživanje fokusirano na biljno sjeme. 

Pet priča iz naziva izložbe odnosi se na pet fiktivnih likova koje je Oddo osmislila promatrajući rad znanstvenica i aktivista uključenih u očuvanje sjemena, a možemo ih sagledati "i kao pet prijevoda raznolikih individualnih strategija očuvanja okoliša zasnovanih na bezrezervnom poštivanju i suživotu s prirodom", kako piše kustosica Lea Vene u predgovoru. S obzirom na to da se izložba sastoji od 10 izložaka u prostoru te da nigdje nije eksplicitno navedeno koji su to pojedinci kojima Oddo odaje počast, identiteti pet fiktivnih likova nisu jasno razgraničeni. Iako nisam sigurna je li to svjesna strategija ili pak neuspjela komunikacija s publikom, u svom doživljaju izložbe nisam se ni fokusirala na spomenutih pet likova, već sam upravo sjeme, odnosno biljke doživjela kao likove same po sebi – likove koji na neki način izvrću tradicionalno poimanje mrtve prirode i portreta.

Jedan od tih protagonista je Triticum durum var. Hordeiforme (tal. russello; hrv. tvrda pšenica), drevna sicilijanska žitarica s niskim udjelom glutena, vrlo probavljiva i hranjiva. Izgledom je crvenkasta, visoka i krhka, nema obilan urod, a najbolje uspijeva upravo u sušnim područjima. Međutim, za uzgoj ove tipične sicilijanske sorte nije moguće dobiti subvencije Europske unije. Kako objašnjava poljoprivrednik i aktivist Guy Kastler, "sustav opskrbe sjemenom u Europi je vrlo organiziran i strogo kontroliran. Europski zakoni koji se tiču tržišta sjemena s vremenom su se mijenjali kako bi osigurali da samo određene, uniformirane vrste sjemena budu dostupne za industrijsku poljoprivredu". Uz strogu regulaciju intelektualnog vlasništva i proizvodnje hibrida, europski zakoni isključuju poljoprivrednike iz sustava sjemena, navodi Kastler. Ipak, u Strategiji EU-a za bioraznolikost do 2030. prepoznaje se potreba za povećanjem genetske raznolikosti kroz korištenje i očuvanje tradicionalnih i lokalnih sorti žitarica, kao i njihovu veću zastupljenost na tržištu. (Usput rečeno, iako sam velik dio djetinjstva provela na selu, nisam mislila da ću ikad proučavati strateške dokumente o poljoprivredi, i to za potrebe likovne kritike!)

Rusello se pojavljuje u nekoliko izložaka, počevši od instalacije na samom ulazu u galeriju koja se sastoji od "spremnika" za sjeme (ljuski oraha i alabastera) postavljenih na drveni panj nabavljen lokalno za potrebe izložbe, dok su russello i mineral alabaster karakteristični za Siciliju. Iako sve skupa djeluje poput klasičnog prizora mrtve prirode, kako dalje istražujemo izložbu, tako sve više percipiramo izložene predmete kao aktere koji u sebi nose trag vitalnosti. Zatim, instalaciju naziva Problem protagonizma čini knjiga za arhiviranje lica u kojoj, međutim, ne nalazimo fotografije ljudi, već ona predstavlja portret papira, odnosno drveta od kojeg je papir izrađen. Slijede uokvireni portreti komada breze i bora; "Obiteljske slike" pšenice u tehnici cijanotipije, gdje slučajno uočen oblik vlati russella poprima vlastitu osobnost; te jedno jedino sjeme pšenice uz koje se nalazi njegov naziv na latinskom ispisan na predimenzioniranoj etiketi, čime umjetnica komentira privilegiranje i rigidnost znanstvenog nazivlja i strogih kategorija u koje razvrstavamo našu okolinu. Jedini rad koji iskače na izložbi zapravo je niz ljudskih portreta u tehnici crteža – amalgami osoba koje se bave očuvanjem sjemena – jer nakon što smo se uljuljkali u "biljni narativ" izložbe. ljudski lik djeluje gotovo kao uljez. Na kraju, potrebno je spomenuti da sam izložbu pogledala na otvaranju, kada je sama umjetnica bila prisutna i pojasnila radove, koji su, vjerujem, bili puno nerazumljiviji i hermetičniji posjetiteljima koji su došli naknadno budući da popratni tekst sadrži samo šture podatke koji ne omogućuju stvaranje poveznica i percepciju šire slike.

Uz samu izložbu, aktivistička komponenta rada realizirana je kroz seriju peformansa u javnom prostoru (nastalih u sklopu međunarodnog programa Performative Habitats koji financira talijanska vlada). S istančanim osjećajem za vizualno, Oddo izvodi akcije u upečatljivoj crvenoj haljini, raspuštene duge kose, uz apsurdni pripremni čin nanošenja crvenog ruža. Odabravši sjeme iz ZMAG-ove Društvene banke, umjetnica izvodi svoju intervenciju u formi svojevrsnog rituala, silovito zamahujući motikom poput kakve šamanke, čime do izražaja dolazi i fizički aspekt rada na proizvodnji hrane.

S obzirom na to da živimo u gradu u kojem se građani i građanke koje žele urediti zelene površine kažnjavaju, Oddina gerilska intervencija na komadu zemlje u Martićevoj ulici te ispred zgrade HDLU-a čini se osobito provokativnom. Dapače, kopanje i sadnja u centru grada – ako ih ne vrše radnici Zrinjevca – očito su toliko ekscesni da ne mogu proći nezamijećeno od stanara i prolaznika, koji su se interesirali, pa čak i sami priključili, ovoj nesvakidašnjoj akciji poboljšanja vlastite okoline. Stoga je šteta što sam performans odlukom organizatorica nije bio javno oglašen jer vjerujem da bi se više ljudi rado bilo priključilo ovoj društvenoj akciji, dok se ovako cijela priča zadržala unutar uskog kruga ljudi vezanih uz GMK i ZMAG. 

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 10.12.2020

VEZANE VIJESTI

Opstat će samo vodeni medvjedići

Piše: Tihana Bertek

Radovi izloženi u sklopu Touch Me festivala decentriraju čovjeka i istražuju potencijale ideje da se živa bića protežu i izvan čvrstih granica svog organizma.

Nevolje s otjelovljenjem

Piše: Tihana Bertek

Izložbom Što s tijelom? umjetnice propituju načine na koje se njihova tijela kreću, skrivaju, pokazuju, uživaju, demonstrirajući neodvojivost tijela od umjetničke prakse.

Tradicija u otporu distopiji

Piše: Bernard Koludrović

Distopijski sadržaj izložbe Oprema za preživljavanje u antropocenu Maje Smrekar upućuje na odgovornost vladajuće ekonomske za globalnu ekološku devastaciju.