Natečene mlade djevojke | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Natečene mlade djevojke

Autorski tim studentske predstave Tri sestre uspijeva prepoznati i ispisati poveznice između Čehovljeva i našeg vremena, bez pojednostavljivanja i prisilnog brisanja razlika.

Piše: Diana Meheik

FOTO: Mia Antonia Cvitković

  • A
  • +
  • -

Tri sestre, režijski ispit Kristine Grubiše, studentice Kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, adaptacija je klasika A. P. Čehova pod mentorstvom profesora Ozrena Prohića i Tomislava Pavkovića. U radu na predstavi redateljica je okupila impresivan umjetnički tim studenata preddiplomskih i diplomskih studija s odsjeka Glume, Dramaturgije, Produkcije, Oblikovanja svjetla i Snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, Studija novih medija i Grafike s Akademije likovne umjetnosti u Zagrebu, te Studija vizualnih komunikacija i grafičkog dizajna s Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Produkcija je ostvarena uz potporu Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, Studentskog centra, Teatra &TD, te Akademije likovne umjetnosti (producenti David Uranjek i Igor Markić Nikolac). 

U adaptaciji Tri sestre koju redateljica potpisuje s dramaturgom Đorđem Kosićem, sestre Olga, Maša i Irina (Dea Presečki, Lana Meniga i Laura Anić Kaliger) jedini su dramski likovi koji se pojavljuju na sceni.Takvim fragmentarnim čitanjem autori uspijevaju naglasiti temeljni paradoks Čehovljeve drame: sestre su centar svih događanja, ali one same su sporedne. Pokretači dramskih situacija su drugi likovi koji se, u ovom slučaju, uopće ne pojavljuju. Kako je otac izgledao? Kakvo je bilo vrijeme na njegovom sprovodu? Kako ide pjesma koju su pjevale kao djevojčice? Što im je brat rekao o Nataliji? Da li je ona njegova buduća žena? Kako je Tuzenbach zaprosio Irinu? Konstantnim prisjećanjem sestre se naprežu da ocrtaju liniju svog života, da uhvate tu imaginarnu sponu koja spaja događaje u prošlost, sadašnjost i budućnost, ali napregnutost tog zadatka dovodi ih do puknuća: umorne su.

Već pri ulasku u dvoranu SEK-a (Studentskog eksperimentalnog kazališta) u sklopu Studentskog centra, publika dobiva sliku atmosfere koja će dominirati predstavom. U polumraku (oblikovatelj svjetla Martin Šatović) dvorane koja je ispunjena neugodnim dimom naziremo tri ženska tijela koja na glavi nose maske izrađene od debelih navoja prljavo bijele tkanine (maske i scenografiju potpisuju studentice iz kolektiva Studio Rozi). Maske ih pretvaraju u prikaze natečenih kontura bez jasnih linija ljudskog lica, sugerirajući deformacije koje su dio promjena koje se događaju dok se prisjećamo. Zaboravljajući dijelove nečijeg lica ili nekog događaja, dodajemo im strane, ako ne i nastrane, elemente.

Publika sjedi u širokom krugu koji definira granice izvedbenog prostora. Sjedeći u neposrednoj blizini glumicama, imam dojam da smo im izloženi u istoj mjeri kao i one nama. Naša lica, naši položaji tijela na stolicama, naša (ne)pažnja je vidljiva, kao i činjenica da publika nije homogena grupa ljudi. U trenucima u kojima jedni žele potonuti u mrak gledališta, drugi se gube u neobičnom detalju kostima (kostimografkinja Marijana Cigić), treći bježe u vlastite snove praćeni glazbom (oblikovatelj zvuka i skladatelj Nikola Krgovič), dok nas glumice ne privuku natrag k sebi pogledom ili blizinom u kojoj nam stoje. Njihova svjesnost o prostoru koji dijele s masom koja šuti, iz koje se ponekad čuje neki nesigurni osmijeh, čišćenje grla ili kruljenje želudca, neko škripanje stolice pod težinom tijela ili neki nenamjerni pad predmeta, dodatno je naglašena kada glumice naprave pauzu u svojoj izvedbi da bi pričekale da prođe vlak čija tutnjava izvana prodire u izvedbu.

Ova redateljska intervencija nije nešto što nismo već vidjeli u kazalištu, ali u predstavi koja računa na konvencionalni odnos s publikom uspostavljajući između nas četvrti zid, zanimljivo je ponovno osvijestiti konvencije na koje smo pristali ulaskom u kazalište. Sve ono izvan je i dalje tu; iritabilna crijeva, buka vlakova, kulturne politike, loša infrastruktura gradskih kazališta, nezaposlenost, kao i  praznine koje su nam ostavili oni koji su otišli. Ovi procjepi u izvedbi ne odvajaju nas od predstave koju gledamo, upravo suprotno, pojačavaju dramu koju tri sestre prolaze. Zapravo je olakšanje što se ne moramo, zajedno s glumicama, praviti da događaji koje ne možemo predvidjeti ili kontrolirati ne čine kontekst u kojem se nalazimo. 

Kretanje glumica na sceni (scenski pokret potpisuje Viktorija Bubalo) uvjetovano je njihovim međusobnim konstelacijama ali i odnosom prema publici; ponekad bježe, ponekad koketiraju s nevidljivom granicom između nas, ponekad vide kroz nju, a ponekad pogledaju baš u onu gledateljicu ili gledatelja kojima se omaknuo neki zvuk. Ali ne čine ništa da bi probile tu granicu. Svjesni smo da su zapele u međuprostoru, sadašnjost prolazi pored njih, njihovi se snovi ne ostvaruju, a sve u što su bile sigurne postaje nepredvidljivo i krhko. Sjećanje na oca blijedi samo godinu dana nakon njegove smrti, njihovo povjerenje u brata je prokockano, ideal o bračnom životu se pretvorio u rutinsku dosadu, a ljubav koja je obećavala da će se dogoditi nije se nikada ostvarila. Često se apostrofira da je radnja Tri sestre u provinciji i da je sestrama nedostižni cilj otići u Moskvu, ali zanimljivije je čitanje koje osvjetljava dezorijentiranost patrijarhalnog ruskog društva i sporo propadanje feudalizma.

Čehov završava svoj tekst 1901. godine, i premda kritičari vole isticati da u drami predosjeća nadolazeću revoluciju, on zapravo detektira tihu pobunu koja je već prisutna među ruskim seljacima i radnicima na prijelazu stoljeća. Nezaposlenost je sve veća, štrajkovi se nasilno guše, prezaduženu plemićku klasu je sve teže održati na leđima kmetova koji su davno oslobođeni ali nemaju ekonomske uvjete za slobodu, dok su žene sve obrazovanije i svjesnije prava koja im nedostaju. "...bolje je biti vol, bolje je biti običan konj, bitno je raditi, sve je to bolje nego biti mlada žena koja ustaje u podne, zatim pije kavu u krevetu, zatim se dva sata oblači,...", govori Irina dok još ne zna što znači raditi kao vol ili konj, čvrsto uvjerena da je u radu smisao života koji izmiče povlaštenoj klasi kojoj pripada. Iskusivši tupost koja ulazi u tijelo i um osobe koja radi repetitivni posao, ona se kasnije žali da više ne može raditi "bez poezije i misli". Koliko toga korespondira sa situacijom u kojoj se trenutačno nalaze mladi u Hrvatskoj? 

Obrazovani a nezaposleni, ustaju u podne da bi popili kavu i poslali još jednu (ili nekoliko) prijavu za posao na koju najvjerojatnije neće dobiti niti pristojan odgovor. Ostatak dana provode maštajući o odlasku u neku od bogatih europskih zemalja jer tamo je sve drugačije, tamo se bolje živi. Ako rade, najčešće su to nesigurni prekarni oblici poslova koji samo produbljuju nemoć i dezorijentiranost koju već osjećaju. U programskom tekstu autori tematiziraju potrebu za bijegom koju sestre osjećaju i koja je sve prisutnija među mladima u Hrvatskoj. Također, lokaliziraju Studentski centar kao javni prostor u kojem su se okupljale generacije mladih, koje je bilo mjesto susreta i razmjene znanja te platforma za eksperimentiranje s inovativnim idejama i tendencijama, ali već godinama gubi taj status.

Od gašenja Kulture promjene, Teatar &TD ostaje bez jasnog estetskog usmjerenja. Iako je i dalje otvoreno studentskim projektima, ono prestaje biti dinamično mjesto avangardnog stvaralaštva, što nije gubitak samo za nezavisnu scenu nego i za neafirmirane mlade umjetnike koji teže nekonvencionalnim idejama i suradnjama. Ostale institucije su najčešće zatvorene i isključive, s ponekim projektom "otvaranja vrata mladima" kojim popunjavaju svoje programske potrebe. To nikako ne potvrđuje njihovu želju za promjenom politike rada, nego samo prokazuje njihovo unutarnje rasipanje koje prikrivaju širenjem djelovanja i povećanjem zarade računajući na minimalno ulaganje, jer radi se o jeftinoj radnoj snazi koja treba biti sretna što je uopće dobila priliku da radi. Mladi gube tlo pod nogama, a to, čini se, nije problem države i njenih institucija, nego njih samih. 

Trebamo li se čuditi što se o mladima govori kao o nekontroliranoj masi koja natečenih lica devastira javne površine, da bi s druge strane, u političkim kampanjama žalili što upravo oni odlaze iz svoje domovine? Za vladajuću političku struju, mladi su prikaze kojima se s lakoćom oduzimaju boje i dodaju sjene. Bez mogućnosti da koriste i tako pronađu svoj autentični glas, poput tri sestre, prihvaćaju da su dio generacije koja ne može probiti zidove uloge koja ih pretvara u sporedne likove vlastitog života. To prihvaćanje se može manifestirati kao poslušnost ili kao bunt prema društvenim očekivanjima, ali u oba slučaja, ne žele odnosno ne mogu preuzeti potpunu odgovornost za svoj život – ne samo zbog ekonomske neizvjesnosti u kojoj se nalaze ulaskom na tržište rada, nego i zbog svakodnevnog iskustva isključenosti iz javnog života. Tri sestre, na kraju drame, ostaju same – postrojbe čiji su vojnici bili njihovi kućni prijatelji odlaze iz grada, njihov dom preuzima Natalija, Andrejeva žena, a sestre se prepuštaju predodređenim sudbinama – Irinu čeka posao učiteljice za koji je bio jedan od rijetkih poslova koji su bili prihvatljivi za ženu u Čehovljevo vrijeme, Maša se vraća svom ispraznom braku, a Olga se seli u državni stan i prihvaća poziciju upraviteljice škole, posao koji nije htjela i koji ju uništava. 

Svojim čitanjem Tri sestre, autorski tim uspijeva prepoznati i ispisati reference koje nedvojbeno govore o Čehovljevom vremenu ali govore i o našem, bez pojednostavljivanja i prisilnog brisanja razlika. Neodrživa društva poput feudalnog i kapitalističkog, uzimaju danak budućim generacijama. Premda pripadaju povlaštenoj klasi, Maša, Olga i Irina prepuštene su same sebi, bez imovine i bez muškaraca koji bi im mogli osigurati životne uvjete koji bi ih ispunili smislom. Ipak, one i dalje imaju putokaz koji ih usmjerava u Moskvu, centar ruske moći, gdje vjeruju, postoji nada za mlade i obrazovane žene. U današnjoj klimi, ne samo mladi, ne samo obrazovani, nego i politički i ekonomski migranti, najčešće nemaju ni toliko, za njih se radi o tome da samo nekamo odu, da pobjegnu. Oni se ne usmjeravaju prema vlasti jer od nje ne očekuju odgovore, upravo suprotno, smatraju da ona nema interesa u promjeni statusa quo. S druge strane, ono što se u predstavi tek naslućuje, a zasigurno je jednako bitno, ako ne i bitnije od sadržaja, je način na koji autori misle kazalište i njegove procese. Stvarajući između glumica i gledatelja kompleksniji odnos od konvencionalnog, predstava uzurpira naša očekivanja, ali blago, kao nježni potres.

Svejedno se pitamo: hoće li se dogoditi opet? Hoće li proći vlak i na trenutak zaustaviti predstavu? Buka vlaka nije nešto što nam glumice predstavljaju ili interpretiraju, taj događaj je nešto što doživljavamo zajedno, u isto vrijeme, jer smo na istome mjestu. One su nam samo otvorile mogućnost da to doživimo, da ne ignoriramo, da se ne oglušimo. Tom vrstom umetanja u predstavi se gradi neki drugi ritam, usporedan s onim što pratimo kao dramsku radnju. Ne treba nam u svakoj predstavi vlak, i sigurno ne trebamo potres, ali trebaju nam različiti ritmovi, multiplicirane perspektive, drugosti. Da parafraziram Irinu: osim misli, treba nam i poezija. Svakako ne želim implicirati da se radi o još nedovoljno sazrjelom umjetničkom izražaju, jer ne smatram da postoji neki konačni ili idealni cilj do kojeg bi umjetnik trebao doći. Možemo se samo veseliti novim projektima kojima će redateljica i njeni suradnici pokušati nadići svoju (i našu) nemoć; usprkos tome što se stvari ne mijenjaju, da ih pokušamo mijenjati. Makar u kazalištu. 

 

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 29.06.2021

VEZANE VIJESTI

Probudimo ravnodušne

Piše: Diana Meheik

Seks-umetnost-komunizam ispituje nasljeđe dvadesetostoljetnih revolucija i podsjeća da to nasljeđe može ostati naše samo ako nastavimo borbu prethodnih generacija.

Portreti zagrebačkog nightlifea

Piše: Ana Fazekaš
Slučaj HNK prije svega je simptomatičan za način na koji se artikulira i širi diskurs o mladima, potenciran medijskom reprezentacijom koja proizvodi i reflektira međugeneracijsku tenziju.

Neprestana nesigurnost nezaposlenosti

Piše: Matko Vlahović
Svakodnevno iskustvo nezaposlenosti i ovisnost mladih osoba o neformalnim mrežama potpore u postrecesijskom su desetljeću stvorili plodno tlo za ideološku retradicionalizaciju društva.