Natruhe urbanog u srcu Slavonije | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Natruhe urbanog u srcu Slavonije

Nakon što je digitalizacijom nabavljena potpuno nova oprema, đakovačko je kino svojim sugrađanima otvorilo vrata filmom koji je tom prigodom pogledalo čak 527 gledatelja.

Piše: Ivana Đerđ - Dunđerović

FOTO: Ivana Đerđ - Dunđerović/Kulturpunkt.hr

Na spomen Đakova, mnogima se vjerojatno ukaže slika pitomog slavonskog mjesta prepoznatljivog u stereotipu proizašlom iz neka Kozarčeva ili Cesarićeva opisa: mjesto dobre hrane, narodnih običaja, ravničarske gostoljubivosti i ugodna dokoličarenja. Iako je tu prvu predodžbu "skrivila" najpoznatija folklorna manifestacija koja se u Đakovu održava već gotovo pola stoljeća, važno je reći kako je tradicionalizam Đakovačkih vezova nekada odlično koegzistirao uz solidnu glazbenu aktivnost različitih bendova, mahom alternativnog predznaka. Danas u Đakovu više nema te nekadašnje glazbene živosti, ali prvoloptaška asocijacija na ovaj grad postoji u nazivima povremenih kulturnih događanja koji se pomalo autoironijski referiraju na nju, poput začetka edukacijskog projekta Đakovački zezovi čiji je primaran cilj bilo kreativno osmišljavanje slobodnog vremena mladih, a koji je "živio" tek dvije godine. Potom, festivala etno filma Đakovački rezovi koji se već šestu godinu održava koncem lipnja, ili vjerojatno najuspješnijeg od spomenutih, đakovačkog međunarodnog jazz festivala nazvanog JazzVez koji je nakon što je pokrenut 2011. godine postao sastavnim dijelom službenog programa Đakovačkih vezova. Uz sporadična gostovanja i rijetke kulturne događaje, glavnina kulturnog aktivizma smještena je, dakle, u mjesec dana Vezova kada ovaj grad ugošćuje i književnike i kritičare i teatrologe i čitav niz poznatih imena.

Upravo u toj klimatskoj najavi slavonskoga ljeta posjetili smo Đakovo kako bismo iz prve ruke saznali koliko je uobičajenu panonsku svakodnevicu promijenio projekt digitalizacije hrvatskih kinematografa i u kojoj je mjeri upravo on utjecao na lokalnu zajednicu. Đakovo je, naime, jedan od pet gradova koji su 2014. uključeni u trogodišnji projekt pod nazivom Nacionalni program promicanja audiovizualnog stvaralaštva čiji su nositelji Hrvatski audiovizualni centar i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske u suradnji s lokalnim samoupravama. Nakon što je u prvoj godini izvedbe projekta, 2013, digitalizirano 28 kina i 6 filmskih festivala, u drugoj godini isto je učinjeno u još pet gradova (uz Đakovo, to su i Ivanec, Metković, Vis i Valpovo), dok ove godine strateški plan uključuje digitalizaciju još 15 kinematografa.

Iskustva kinooperatera Jure Vinceka, koji u đakovačkom kinu ima gotovo tridesetogodišnji radni staž (a ujedno je i majstor tona te majstor svjetla), nalik su onima koje bilježe i ostali sudionici ovoga projekta. Naime, prije digitalizacije ovo je kino proživljavalo svoje najteže dane: posjetitelji su bili rijetki, filmski su naslovi stizali tjednima nakon premijera, a sveopća depresija prožimala je praznu kinodvoranu. Nakon što je digitalizacijom nabavljena potpuno nova oprema (digitalni kino poslužitelj, sučelje za prikaz alternativnih sadržaja, sučelje digitalnog zvuka, projekcijsko kino platno, 3D projekcijski sustav i instalacijska oprema) u listopadu 2014. đakovačko je kino svojim sugrađanima otvorilo vrata premijerom hita Ninja kornjače koji je tom prigodom pogledalo čak 527 gledatelja. Bio je to dobar početak jednog sasvim novog i znatno optimističnijeg razdoblja u povijesti đakovačke kinoprikazivačke djelatnosti. Jedan od gledatelja koje smo zatekli tijekom našeg posjeta, Stjepan Florijan, nostalgično se prisjetio filmskih matineja koje je posjećivao kao dijete gledajući westerne s prijateljima i udarajući nogama u pod kada bi se na platnu trebali pojaviti Indijanci. Ovaj nekadašnji dječački filmoljubac danas u kino vodi svoga unuka i unatoč radosnim uspomenama, tvrdi kako je danas gledanje filmskih hitova udobnije, atraktivnije i zvučno nadmoćnije. Svjestan činjenice da veliko platno gubi bitku s monitorima i zaslonima mobitela, drago mu je što još uvijek ima dovoljno ljudi kojima je odlazak u kino ugodna navika.

Taj generacijski odmak živo nam je predočio i kinooperater Vincek ugostivši nas u prostoriji u kojoj kohabitiraju stari 35-milimetarski projektor (sukladno naputcima HAVC-a, svi kinematografi uključeni u projekt moraju zadržati spomenute projektore za prikazivanje baštinskih filmova) i novi digitalni projektor koji šum vrpce zamjenjuje klikom. Demonstrirajući nam svoj posao, Vincek ustvrđuje kako mu je posao znatno olakšan u fizičkom smislu jer su teške vrpce zamijenili paketi s hard discom koji sadrže nove i atraktivne filmske naslove, a koji se "otključavaju" putem šifre dostavljene porukom elektroničke pošte. No, s druge strane, nekadašnje pucanje filmske vrpce sada je zamijenila neizvjesnost poslanog filmskog materijala jer kinooperater ne može provjeriti što mu je stiglo iz jednostavnog razloga što spomenuti "ključ" prima netom prije projekcije. Tako su, sjeća se Vincek, jednom prilikom posjetitelji morali pogledati 2D projekciju unatoč najavljenoj 3D projekciji. No, mala je to cijena za činjenicu prema kojoj gledatelj u Đakovu gotovo u isto vrijeme može pogledati blockbuster kao i bilo koji drugi europski kinoposjetitelj. "Lijepo je znati da ne kasnimo za Hollywoodom", zaključuje Vincek.

U statističku priču digitalizacije uvodi nas vršiteljica dužnosti ravnateljice kina, točnije Centra za kulturu Đakovo u sklopu kojega ono djeluje, Danica Lešić, a koja je na ovu funkciju imenovana u siječnju 2014. nakon umirovljenja tadašnjeg ravnatelja. Kako je do toga trenutka obavljala poslove voditeljice računovodstva, njezino imenovanje nije prošlo bez polemičkih tonova nekolicine gradskih vijećnika, no sve je ostalo tek na tome. Gospođa nas Lešić upoznaje s činjenicom kako je realizacija filmskog programa tek jedan od segmenata rada Centra koji se bavi i organizacijom scenskih programa (dramskih, folklornih i ostalih priredbi) i likovnih izložbi, koncerata, smotri, a u dvorani Centra održavaju se i programi obilježavanja značajnih datuma za grad Đakovo te osnovnih i srednjih škola iz Đakova, kao i predstavljanje knjiga, stručna predavanja, političke tribine i slično. Na službenoj stranici Centra uočljivo je kako je riječ o uistinu raznolikim priredbama, od Međunarodnog festivala kazališnih akademija Dioniz, preko godišnjeg izbora najboljeg sportaša ili večeri pučkih igrokaza do koncerta puhačkog orkestra đakovačkog DVD-a ili programa kojim se obilježava Dan ružičastih majica. U tom neselektivnom izvedbenom kaleidoskopu kino ostvaruje minimalnu dobit, tvrdi Lešić, ali opstaje zahvaljujući sufinanciranju Grada Đakova koje je sudjelovalo i u samom procesu digitalizacije s iznosom od 287 144,22 kune, dok je Ministarstvo kulture osiguralo 300 000 kuna. Nadalje, posljedica tog izdašnog sufinanciranja vidljiva je i u cijeni ulaznica koje su nakon provedene digitalizacije povećane s 10 na 15 kuna, bez obzira na to radi li se o 2D ili 3D projekciji. Usporedimo li tu cijenu sa stanjem u nekim drugim gradovima, to je još uvijek izuzetno povoljno i omogućuje obiteljsku zabavu za prihvatljiv iznos.

No, pozitivne posljedice digitalizacije, slaže se i Danica Lešić, nemjerljive su za ovaj grad: "Digitalizacija je omogućila da pratimo svjetske trendove u svijetu filma te obogatila kulturnu ponudu grada Đakova. Vidljivo je višestruko povećanje broja posjetitelja đakovačkog kina", a među najposjećenije filmske naslove treba ubrojiti hitove poput Pedeset nijansi sive, Hobit: Bitka pet vojski ili Pingvini s Madagaskara. No, koliko je broj posjetitelja kinoprojekcije relevantan pokazatelj kvalitete kulturne ponude, ostaje predmet neke druge rasprave. Ono što egzaktno svjedoči o uspješnosti projekta jesu brojke koje pokazuju povećanje broja posjetitelja, a u Đakovu svi se slažu kako imaju "svoju verziju Cinestara, samo znatno jeftiniju". Ono što u ovoj bilanci treba pripisati u pozitivu jest i angažman oko daljnjeg unapređenja kina. Naime, kapacitetom velika dvorana (broji 558 mjesta) u budućnosti bi trebala renovirati i svoje gledalište. Planirana je zamjena postojećih sjedala novima i udobnijima, klimatizacija dvorane i uvođenje atraktivnih rješenja poput, primjerice, ljubavnih sjedala. Što se, pak, programskog dijela tiče, đakovačko kino još uvijek ima slobodu u kreiranju svog kinorepertoara jer je, za razliku od 28 kinematografa obuhvaćenih planom za 2013, tek sada u procesu potpisivanja ugovora s HAVC-om o programskim obavezama. A one podrazumijevaju smjernice poput onih prema kojima 35% repertoara moraju činiti nacionalni, europski i nezavisni filmovi, smjernice o udjelu alternativnih sadržaja i dijelu edukativnih sadržaja koji potiču filmsku pismenost. Iako dobro i svrsishodno zamišljeno, Vincek, kao čovjek na terenu, u tome vidi problem. Svjestan kako kinematografe na životu održavaju blockbusteri, Vincek ne vjeruje kako će se za, primjerice, ruski dokumentarni film naći dovoljno zainteresiranih gledatelja te prognozira kako bi to moglo zakočiti spomenuti pozitivan rast.

Vjerujući osobi koja je svjedočila mostu između analogije i digitalije, ostavljamo ga u kinodvorani u kojoj provjerava kvalitetu zvuka tek započetog filma i razmišlja o planovima vezanim uz dodatna poboljšanja. Napuštamo i Đakovo, a da se naša početna predodžba o slici ovoga grada i nije znatno promijenila. Fotografije izložene u hodniku kinematografa vraćaju nas na početak priče o "srcu Slavonije": detalji narodnih nošnji, povorke konjskih zaprega i zvonik đakovačke katedrale postaju jedina ikonografija na koju ovaj grad, pomalo stihijski, pristaje. Teško je ne primijetiti svojevrsni paradoks u kojemu natruhe urbanog i suvremenog (koji je digitalizacija intencijski donijela) ili, barem, osjećaj pripadnosti širem kulturnom kontekstu, kao da prestaju izlaskom iz kinodvorane te ustupaju mjesto poznatom i oprobanom osjećaju begovićevske ravnodušnosti i pristajanju na sporu ravničarsku dokolicu.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 29.06.2015

VEZANE VIJESTI

Šteta bi bila da taj doživljaj nestane...

Piše: Emilia Musap
Digitalizacija je omogućila lakšu nabavu filmova, no istovremeno je stavila omču oko vrata malim kinoprikazivačima. Kino Vodice bori se s izazovima smanjenog interesa publike na svoj način.

Vjetar u leđa ili borba s vjetrenjačama

Piše: Ana Orsag
Digitalizacija pazinskog kina samo je početak i preduvjet dinamičnog procesa koji treba trajati i uspješno se razvijati.

Stare "postole", novo odijelo

Piše: Antonija Eremut
Pola sata vožnje od Splita i eto vas u Sinju, izuzev Splita jedinom gradu u Splitsko-dalmatinskoj županiji koji se može pohvaliti digitaliziranom kino dvoranom.

Koji se film vrti u zabočkom kinu?

Piše: Ana Abramović
Istražujemo što za male zajednice, koje su godinama bile bez funkcionalne kino-dvorane, znači njihova digitalizacija. Prva stanica na našoj karti bio je Zabok.

Odupiranje komercijalnoj kolotečini

Piše: Emilia Musap
U samom središtu Ličko-senjske županije nalazi se kino velikog potencijala koje se već godinama bori da oživi status kulturnog centra.

Kino – kockica kulture

Piše: Ana Abramović
U sklopu istraživanja o radu digitaliziranih nezavisnih kinoprikazivača u lokalnim zajednicama, zaputili smo se u Sisak.