Navika kupovanja u Borovu | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Navika kupovanja u Borovu

Ostavština mirovnog rada Josipa Reihl-Kira u Osijeku i industrijski identitet Vukovara nedovoljno su istražene teme istoka Hrvatske.

Piše: Martina Domladovac

FOTO: Katerina Duda

U Osijeku je 1. srpnja obilježena dvadeset peta godišnjica smrti Josipa Reihl-Kira, prvog načelnika policijske uprave Osječko-baranjske županije nakon demokratskih izbora u Hrvatskoj. U vrijeme najžešće ratne propagande, Reihl-Kir inzistirao je na mirovnom rješenju svih sukoba, a na pregovore u kojima je svoje sugrađane - Hrvate i Srbe - pokušavao i uspijevao odgovoriti od neprijateljskog djelovanja, uvijek je išao nenaoružan. Ubijen je 1. srpnja 1991. godine na ulazu u osječko naselje Tenja gdje je išao na još jedne pregovore s pobunjenim Srbima. Iako je uz Reihl-Kira hrvatski policajac Antun Gudelj tada usmrtio i potpredsjednika osječkoga Gradskog vijeća Gorana Zobundžiju i gradskoga vijećnika Milana Kneževića, a Mirka Tubića ranio, nije bio uhićen niti kazneno gonjen, a tjeralica je raspisana tek 1993. godine. Nakon niza političko-pravosudnih zavrzlama i zahvaljujući isključivo upornosti Reihl-Kirove supruge Jadranke, Gudelj je 2009. godine osuđen na dvadesetogodišnju kaznu zatvora. Motiv ubojstva, kao ni naručitelj, nikad nisu razjašnjeni.

Ovogodišnje obilježavanje sjećanja na mirotvorca na nišanu, u organizaciji Centra za mirovne studije i Centra za mir i nenasilje iz Osijeka, prvi put je službeno podržao i Grad Osijek. U obraćanju okupljenima, Gordan Bosanac iz CMS-a istaknuo je tri metode iz djelovanja Reihl-Kira koje su i danas osnova mirotvorstva, a to je inzistiranje na razgovoru, suradništvo i timski rad, te povrh svega - nenasilje. Bosanac se tom prilikom osvrnuo i na metalne ograde podignute na graničnom prijelazu u Batini koje danas zovemo "tehničke prepreke" dok smo ih u devedesetima zvali barikade. "Na jednoj takvoj barikadi poginuo je Josip Reihl-Kir. Bio je nenaoružan baš kao što su i ljudi koji danas dolaze na te 'tehničke prepreke' nenaoružani", naglasio je. Beogradski novinar Miloš Vasić koji je u Osijek došao samo dan nakon spomenutih događaja, opisao je svoja sjećanja na atmosferu koju je tada zatekao. "Poslije ubojstva u gradu je vladala izreka 'Nakon Kira nema mira', što se očito htjelo i postići. Ali dok su živi svjedoci, slučaj nije mrtav. I svjedočit ćemo dok budemo mogli", zaključio je Vasić.

Kako bi uspomena na djelovanje ovog mirotvorca zaintrigirala i neke nove generacije, u Osijeku će biti naslikan ulični mural. "Reihl-Kir i njegovo mirotvorno nasljeđe zaslužuju svoje mjesto u hrvatskoj povijesti, školskim udžbenicima, a u konačnici i u hrvatskom društvu u cjelini", zaključio je Bosanac. 

Borovo naselje, Foto: Katerina Duda

Uz prisustvovanje komemoraciji, Centar za mirovne studije za svoje polaznike organizirao je i posjet Vukovaru, odnosno tvornici Borovo i Borovu naselju. Alternativna ruta, umjesto posjeta mjestima komemoracije, bila je posvećena jednom od najvećih simbola predratnog Vukovara, ali i hrvatske post-socijalističke deindustrijalizacije. Tvornicu kožne i gumene obuće u blizini Vukovara osnovao je 1931. godine češki industrijalac Tomáš Bat’a prema svim tadašnjim pravilima industrijske organizacije, koja je osim proizvodnih pogona uključivala stambene komplekse za radnike kao i potpunu organizaciju njihovog radnog i slobodnog vremena. Stambena infrastruktura sastojala se od niza dvoetažnih kompleksa od kojih je svaki imao po četiri stana, a građevine su orijentirane jedna prema drugoj kako bi njihovi stanari bili upućeni na zajedničko provođenje vremena i izvan tvornice. Upravo zato Borovo je naselje neodvojiv element radničke kulture Vukovara.

Osim stanovanja, tvornica je u potpunosti organizirala slobodno vrijeme svojih radnika. Svi društveni i rekreacijski sadržaji nalazili su se u naselju i na neki ih je način provodila tvornica. Zanimljivo je kako je svaki stanar u dijelu vrta koji mu je pripadao imao obavezu saditi cvijeće, a nikako povrće ili voće koje se kupovalo u tvorničkim dućanima. Za simboličnu naknadu radnici su imali pravo živjeti u spomenutim stanovima, ali su imali i obavezu njihovog redovitog održavanja. Radnici bez obitelji stanovali su u hostelu za samce. Za njih su organizirane večernje zabave i druženja i poticalo ih se da osnuju vlastite obitelji. Slična praksa nastavila se i u vrijeme socijalizma, kao i briga tvornice o stambenoj infrastrukturi, no s razlikom da su sada radnici postali vlasnici stanova u kojima su živjeli. U to je vrijeme Borovo, koje je uključivalo različitu dodatnu proizvodnju, postalo jedno od najvećih industrijskih postrojenja u Jugoslaviji. Istovremeno, stanovnici Borovog naselja razvili su vlastiti urbani identitet, u jednakoj mjeri povezan s radom u tvornici kao i u opreci sa stanovnicima samog Vukovara ili okolnih sela. Iako je javni prijevoz prema gradu bio brz i dostupan, vlastiti kulturni sadržaji, kao što je na primjer moderna kino dvorana, stanovnicima naselja pružali su osjećaj neovisnosti od centra. 

Borovo, Foto: Katerina Duda

Danas je Borovo naselje velikim dijelom obnovljeno, ali ne i naseljeno. Iako su stambene jedinice useljive, proizvodnja koja bi trebala upošljavati sve te radnike, devastirana je i zapuštena. To je najbolje vidljivo obilaskom kompleksa Borovo u kojem su danas funkcionalne još samo dvije zgrade. Arhitekturu zaštićenu kao industrijsku baštinu Hrvatske, više od ratnog razaranja nagrizao je zub vremena. Unatoč tome, u Borovu vlada neki novi entuzijazam, u jednakoj mjeri vidljiv među radnicima, kao i u razgovoru s upravom. Pozitivni financijski pomaci posljednjih godina dali su vjetar u leđa novoj proizvodnji, a fotografija Startas tenisice, jednog od simbola Borova, koja je početkom godine izašla u američkom modnom časopisu Vogue, pruža skriveni optimizam kako bi tvornica ponovno mogla postavljati trendove u obući. Startasice, Boromine i Borosane još uvijek su najpopularniji proizvodi Borova koji im otvaraju vrata novih tržišta i to u sve većoj mjeri stranih. Istovremeno, tvornica pokušava zadržati socijalnu komponentu u društvu, zadržavanjem radnih mjesta koja nisu samo i isključivo ekonomski profitabilna. Nedavno su zaposlili veći broj novih, mladih radnika koje sami obučavaju pošto u Vukovaru i okolici više ne postoji strukovna škola za obućare, a nadaju se da će u suradnji sa Srednjom strukovnom školom i Ministarstvom obrazovanja ponovno pokrenuti program kojim će se obrazovati buduće generacije radnika koji će im, čini se, trebati.

Borovo, Foto: Katerina Duda

U Vukovaru se nalazi samo još jedna prodavaonica Borova, a u Borovom naselju posljednja je zatvorena prije nekoliko godina. Najprofitabilnije su one u Zagrebu i gradovima na obali i u njih se najviše ulaže, dok su istovremeno prisiljeni zatvarati prodajna mjesta u manjim gradovima, gdje je platežna moć građana manja. Unatoč tome, trude se održavati takve prodavaonice, prvenstveno kako bi se očuvala radna mjesta, ali i zbog svojevrsne povezanosti građana s ovom tvornicom i navike kupovanja u Borovu. 

Slučaj Borova primjer je kako uglancane fasade koje skrivaju rupe od metaka i fontane koje su i u Vukovaru počele nicati, neće popraviti standard građana bez radnih mjesta na koja se mogu vratiti i primanja od kojih mogu živjeti. Industrijski identitet velik je dio zanemarene prošlosti Vukovara čije su proučavanje zasjenile neke druge, mračnije teme. U jednakoj mjeri zanemareno je istraživanje mirovnog djelovanja i doprinosa nenasilju koje su dali pojedinci poput Josipa Reil-Kira. Možda je upravo vraćanje fokusa na ove teme način da stanovnici ovog politički i ekonomski zapostavljenog područja stvore novu kulturu i identitet mjesta s kojim se mogu poistovjetiti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 05.07.2016

VEZANE VIJESTI

Kontinuitet društvenih sukoba

Piše: Martina Domladovac
U sklopu ciklusa predavanja Centra za radničke studije predstavljeno je istraživanje štrajkova u kombinatu Borovo od 1987. do 1991. godine.

Vukovar film festival

Festival podunavskih zemalja došao je do svog jubilarnog, petog izdanja.

Podižući zavjesu

Usporedni događaj 14. Venecijanskog bijenala arhitekture istražuje ključne elemente u promjenama arhitektonskog diskursa srednje i srednjoistočne Europe.