Ne suosjećajte tako romantično! | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Ne suosjećajte tako romantično!

Ferčecove Radnice u gladovanju scenski su oživjele u sklopu međunarodnog projekta koji spaja nekoliko ratnih obljetnica propitujući suvremene frontove i ratove.

Piše: Igor Ružić

FOTO: Lilian Szokody

Prodor realnog u bjelokosnost domaćeg kazališta više nije bauk koji kruži, nego činjenica koju je nemoguće ne vidjeti, čak i ukoliko je riječ tek o sporadičnim slučajevima, vježbanju ruke za inozemne partnerske projekte, sporadičnim usponima nezavisne scene ili proplamsajima institucionalne svijesti i savjesti. Rijetko ali ipak donekle postojano, domaći kazalištarci, uglavnom mlađi i progresivniji, ipak priznaju zbilju kao okosnicu (i) svojeg bivanja, djelovanja, a donekle i svrhe. Riječ je o sasvim logičnoj odluci, najprije etičnoj a onda i poetičkoj, a ne valu ili pomami, niti o generacijskoj slozi, čak niti o modi, jer za modu bi bili potrebni i neki drugi preduvjeti i očekivane posljedice. Individualne logike koincidirale su slijedom objektivnih i subjektivnih okolnosti, nerijetko uzročno-posljedično povezanih političkim i ekonomskim trenutkom i potpuno razumljivoj nemogućnosti njezinog ignoriranja.  

U nizu tih novih ili relativno novih glasova je i Goran Ferčec, prepoznatljiv po učestalosti potpisa najprije kao hvaljen, tražen i uspješan dramaturg na institucionalnim i izvaninstitucionalnim projektima, zatim i kao zanimljiv novi glas domaće proze , a tek onda i kao dramski autor u uobičajenom smislu. Jedinu inscenaciju jedinog Ferčecovog dramskog teksta, nimalo slučajno naslovljenog Pismo Heineru M. potpisao je Bojan Đorđev u Zagrebačkom kazalištu mladih pa, iako je njegov doprinos domaćem kazalištu već prilično vidljiv, a njegovi angažmani nipošto ograničeni samo na njega, do pojave Radnica... u produkciji fringe ensemblea iz Bonna to ostaje i jedini tekst koji se može zvati njegovim. Utoliko je još važnije što je predstava gostovala na ovogodišnjim Riječkim ljetnim noćima, festivalu koji, kao i sve drugo vezano uz tamošnji HNK, u posljednje vrijeme doživljava korjenitu promjenu. 

Radnice u gladovanju, ili punim naslovom Izvedbeni tekst na temu radnica u gladovanju u formi  lecture performancea s recitativima i(z) barokne pasije 18. stoljeća, scenski su oživjele u sklopu međunarodnog europskog projekta kojim su Schaubühne Lindenfels iz Leipziga i fringe ensemble iz Bonna spojili nekoliko ratnih obljetnica kako bi se programatski upitali gdje su suvremeni frontovi, na koji način se vode današnji ratovi i tko je u njima, u krajnjoj liniji, na kojoj strani. Agresivan naziv projekta Vor den Hunden, koji se prisjeća dvjestogodišnjice Bitke naroda kao i Prvog pa i Drugog svjetskog rata, mogao bi se prevesti kao Pred psima ili čak Oči u oči s psima. O granicama i institucijama koje čuvaju psi i bodljikava žica projektni tim ima svoje mišljenje i stoga je tijekom dvogodišnjeg zajedničkog rada autora iz europskih zemalja, dramaturga, izvođača i producenata proizvedeno nekoliko predstava različitog formata, koje na najrazličitije načine ispituju trenutno stanje europske svijesti i savjesti. S obzirom da Tvrđava Europa nema samo vanjske nego i gomilu unutarnjih zidova, vidljivih ili nevidljivih, te uzevši u obzir činjenicu da je lokalni kolorit u takvim projektima nerijetko prednost, Goran Ferčec svoj je tekst gradio oko slučaja Kamensko, pridruživši se tako relativno velikom broju umjetnika koji su reagirali na jednu od zanimljivijih, kasnijih ali upravo zato u javnosti bitno bolje praćenih, hrvatskih tranzicijskih afera.  

Dramatičnost događaja oko višemjesečne borbe radnica za ne samo radnička nego i ljudska prava, netransparentna prodaja i ostale financijsko-zemljoposjedničke makinacije, izvanredan je primjer rata koji traje i na europskom tlu, lokalni primjer za tezu da su sve nesreće izazvane ljudskim (ne)djelovanjem, od utopljenika u Sredozemlju do izrešetanih u Utøyi, na primjer, dio istog kompleksa odnosa moći, najprije ekonomske a tek onda, igrom demokracije u svojoj pretposljednjoj, dekadentnoj fazi, i političke. Međutim, u Ferčecovim Radnicama onih pasa iz naslova projekta nema, ukoliko upravo publika nije djelomično i sama, činjenjem ili nečinjenjem, u tom slučaju na onoj drugoj strani, ispred ograde koja dijeli one koji još njeguju iluziju svojih prava od potpuno i sasvim otvoreno obespravljenih. Zapravo, samo je jedan zaista „negativan“ lik, sporedni direktor, čovjek-marioneta svjestan svoje prolaznosti i potrošnosti u shemi posloženoj drugdje. Svi ostali su ili žrtve, ili nijemi promatrači, ili servisno osoblje ili Pripovjedač, posrednik koji u ovom slučaju zamjenjuje i medije, i društvo i gledatelje, jer njegovim doživljajem patnja istodobno jest prenesena i neutralizirana. 

Osobnom autorskom i vrlo subjektivnom poetikom, prepoznatljivom iz romana Ovdje neće biti čuda i komada Pismo Heineru M., Ferčec i ovoj zadanoj temi, ili temi koju si je sam zadao kao odgovor na prilično otvoren poziv spomenutog projekta, pristupa kroz individuu, ne u potpunosti razjašnjeni lik Pripovjedača, nevidljivog i naizgled generičkog, ali ne i bez osobina. Iako naizgled nepostojeći u svakodnevlju zbog filtriranja informacija što osobnom glasu daje specifičnu težinu i, na koncu, karakter, Pripovjedač je uronjen u zbilju, ali sa stvarnošću ili stvarnosnošću to ima onoliko veze koliko i svako proživljeno iskustvo, makar ono bilo i "tek" iskustvo razmišljanja. Raspad tijela i svijesti, konkretnog i idealnog, kod Pripovjedača se događa na sasvim konkretnoj razini, točnije na dubini podzemlja neimenovanog/namjerno pogrešno imenovanog grada i utvare nebeske slobode u avionu, na odgovarajućoj visini od nekoliko tisuća metara. Ispod zemlje kao i toliko iznad nje, njegov je iskaz jedno, mišljenje drugo, a tijelo, podatno zakonima fizike, socijalizacije i pravilnika o sigurnosti u ne samo zračnom prometu, treće. Spoj pronalazi, autopoetički, otkrivajući svoju namjeru, kad popustivši zakonima tržišta na sniženju kupi zastarjelo ili nedovoljno zanimljivo da bi držalo cijenu, izdanje Muke po Mateju Johanna Sebastiana Bacha. Na prvi pogled jednostavnom, ali funkcionalnom zamjenom, u drugom dijelu teksta i izvedbe muka postaje model koji autor puni novim sadržajem – korom radnica s protagonisticama, korom muškaraca među kojima ima i radnika ali tu su i direktor tvornice, liječnik... Trpljenje jednog čovjeka, kojim on navodno iskupljuje grijehe svih, postaje vrlo konkretna, stvarnosna, borba za zarađene a neisplaćene plaće, ali tom zamjenom i skupina radnica tekstilne industrije dobiva svojevrsnu aureolu. Juda, Petar, Pilat i ostali također u toj suvremenoj priči oko i ispred nekadašnje Kuće europske mode dobivaju svoje parnjake, a publika razlog da odjednom pronađe vlastite ponore empatije i plemenite porive za buntom, akcijom, promjenom, možda čak i revolucionarnom. 

Taj drugi, manipulativni sloj Ferčecovog teksta i minuciozne, a gotovo tek geometrijom pozornice i uzusima izvedbe oratorija definirane i opterećene režije Franka Heuela, umjetničkog voditelja bonskog fringe ensemblea i jednog od začetnika projekta kojeg su Radnice dio, zanimljiviji je, iako su poigravanje s formom, kao i način kako ju je popunio skladatelj Gregor Schwellenbach, neodvojiv segment ukupnog učinka. Događajnost drugog dijela u prvi mah utopi onaj, uvjetno rečeno, uvodni dio, a Pripovjedač postaje tek vodič kroz radničku muku, jer važniji je, vjerojatno, transfer patnje pozorničkim sredstvima nego muka histeričnog pojedinca, razmaženog podjednako višim životnim stilom i boljim ukusom, ne samo u umjetnosti. Da, moglo bi se zaključiti da jest tako, i da radnice u štrajku, čije nevješto otpjevane arije prati zvuk šivaćih strojeva, imaju više prava na gledateljsku pažnju i pripadajuću zdravorazumsku i zdravoemotivnu reakciju. Zbiljskost naglašenu kostimima, gdje ponovno Pripovjedač u globtroterskoj sportskoj eleganciji sasvim jasno odudara od plavih radnih kuta i potkošulja, i sasvim realističnim prikazom održavanja minimuma higijene u štrajkačkim uvjetima, međutim, poništava tek jedna, dosljedno minimalna ali posljedicom tektonska redateljska gesta. S obzirom da publika sjedi u dubini pozornice, pozadina izvedbe je gledalište riječkog HNK, građanski hram kulture, koji je tek sporadično, u posebno dramatski naglašenim dijelovima ove muke, osvijetljen, ali decentno da istodobno funkcionira kao unutrašnjost crkve, koncertne dvorane ili velikog (nacionalnog, čak!) kazališta. Podsjetnik je to da je inscenacija ipak inscenacija, a izvedba izvedba, i da su njemački glumci (Maciek Brzoska, David Fischer, Justine Hauer, Nicole Kersten, Manuel Klein, Bettina Marugg, Andreas Meidinger, Laila Nielsen, Valentin Stroh) tek dio opsjenarskog mehanizma preuzimanja, prisvajanja i predstavljanja. Bez obzira u kojem izvedbenom prostoru se odvija, crkvi, kazalištu, cirkuskom ili nekom drugom šatoru... Iznenadnim ili malo nježnijim paljenjem svjetala zbiljsko stanje dolazi na vidjelo i maske padaju, a empatija nudi i drugi obraz katarzi parafraze Bachovog sunarodnjaka: Ne suosjećajte tako romantično!

Od štrajka, posebno je to jasno ovih dana kad su je počelo rušenje nekadašnje tvornice iako još nije prodana i iako plaće radnicama nisu isplaćene, nije bilo ništa. Isti manje ili više krvožedni psi sasvim nedvosmisleno kruže ne samo oko ljudi i tvornica, nego oko cijelih država. I još uvijek ih nema dovoljno, pa im treba pomoć i pokojeg novopodignutog zida. Između igranja radničkog štrajka glađu i osobnog autentičnog glasa koji iznosi frustraciju s punom sviješću o vlastitom položaju u hijerarhijama ovratnika i platnih razreda, ipak ima razlike. Pitanje je osobne odluke pristaje li se na mehanizam, pa bila to i igra o (ne)promjenjivosti svijeta, ili na pojedinačnu gestu. Što ne znači i dilemu između pojedinačnog i kolektivnog u umjetnosti, već upravo obrnuto, između pojedinačnog i kolektivnog izvan nje. Drugim riječima i hagiografskom logikom: čudo bi već bio poziv na Marulićeve dane, ali još bi veće čudo bilo uvrštenje Radnica u gladovanju u program Pasionske baštine. 

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 20.07.2015